petak, 18.02.2011.
Pod baldahinom djetinjih snova
I vidim ju opet ...
i osjećam njen dah
one davno zaboravljene djevojčice
u lepršavoj haljinici, na livadi punoj cvijeća
i nešto me neizdrživo vuče
da krenem za njom... da udahnem njen miris...
i pomalo joj zavideći
na količini snova , slobodi vjetra
i beskompromisnoj vjeri da će sve biti baš onako
kako treba biti...
osjećaj sigurnosti, pripadanja
poput poljupca majke za laku noć...
poput onoga osjećaja slobode kada se djeca
vrte u krug do potpune iznemoglosti
do nekog bestjelesnog stanja
i gubitka osjećaja
za vrijeme i mjesto
i vraćam se prevarenim snovima
i poput izdajice
molim ih za oprost
u nadi...da će shvatiti...
vraćam se u prošlost
u svrhu budućnosti
i molim djevojčicu za još jednu šansu
i dajem joj zavjet
da ju neću razočarati...
beskompromisno obećanje
prepuno mogućnosti
otvoreno...bez granica, uvjeta, konačnih definicija
bez garancije...ali sa bezgraničnom vjerom
vjerom u nju
odgovara mi osmijehom
punim povjerenja,
dok se vrti u krug
i zove me, zove
da pođem s njom
u svijet bez ograničenja
pomalo lebdeći, tajnovit, čaroban
svijet moje duše
i mog istinskog puta
potpuno sigurna u sve što mi govori,
primam ju za ruku i
dajem joj da me vodi
vjerujući joj svaku njenu riječ
svaku njenu istinu...o životu
o snovima,
željama i putevima.
potrčala je uz neke divne melodije,
mirisi koji su je okruživali su bili posebni,
trava je imala nadnaravnu boju
a okusi istančaniji nego ikada.
Znala sam tada da je jedino bitno
kročiti za njom,
ići...i samo ići
bez kočnica
i gledanja unazad.
bio je to trenutak neizmjerne sreće
zbog jedne djevojčice
zaboravljene
i ponovno nađene
na nekoj cjetnoj livadi
u krugu divljeg vrtloga
pod baldahinom djetinjih snova
snova stvarnijih od svega oko mene
možda prevarenih...ali ipak nađenih
i oslobađajućih
nađenih u jednoj vrtnji,
u nježnoj dječjoj ruci
djevojčice u lepršavoj haljini.
- 22:39 -
