srijeda, 23.03.2011.
Dok sam bojala svoj svemir...
Bili smo nekad dva svemira,
dva zasebna svijeta u jednom,
prožeti istim bojama i željama...
istom vjerom....
istovjetnošću snova...
I u trenu mikrosekunde i
u dahu postojanja,
u vrtlogu sjena na zidovima
i praznina u riječima i mislima
srušio si sve i vratio me ...
u procijep,
u prostoru i vremenu
bez spoznaje o postojanju,
bez mirisa, okusa i zvukova sebe...
bez svemira i svjetova mogućnosti,
samo agonija tupe tuge...
Brisanje, pauza, reset...vraćanje..
duboko disanje...
da ne mislim o ničemu...
da ne osjećam ništa...
da ne čujem glasove
tvog ...našeg svemira...
da ne udišem boje svih onih svjetova mogućnosti...
A onda nenadano i polako
sa svakom tvojom oštrom riječi,
svakom psovkom,
svakim hladnim pogledom nepoznavanja
i gubljenja u prijevodu
poput šamara
krvarenje duše...
nestajanje misli i slika koje sam neizmjerno voljela...
U tom bestežinskom vrtlogu
u mrcvarenju riječi,
koje ne znače ništa
u brisanju misli ,
nečega što ne postoji
vraćala sam se samo svom svemiru...
I poput djeteta koje prvim koracima
gradi svoj svijet,
pomalo u strahu da ne padne...
i padajući mnogo puta
ponovno se uz pokoju suzu diže
učila sam sanjati samo svoje snove
otkrivati samo svoje misli, riječi,
puteve dalje od daljine...
Paleta boja nanošenih kistom istinskih snova,
riječi i misli koje su dobile sasvim novi smisao
sa značenjem novog puta...
zahvalnost na boli koja je bojala moj svemir...
oslobađanje krikova koji su dugo čekali...
da vrisnu...izađu...
Preobraženje ...
oslobođenje...
poput katarze
poput sna u snu...
stotine najljepših leptira
koje sam vidjela
dok sam bojala svoj svemir...
stotine divnih glasova, slika
misli i riječi...
dok sam letjela svojim novim svemirom,
prekrasna igra skrivača
dok sam hvatala svoju jedinstvenu sjenu...
I sve je opet imalo smisla..
i tvoj zasebni svijet
i ona..i vi...
čak i bol oštrih riječi
i tumaranje bez cilja...
i isprepletenost naših misli
i moj neodvojiv svijet
moj ...obojani svemir...
- 21:51 -
Komentari (13) - Isprintaj - #
