Po struci sam odgajatelj predškolske djece iliti teta u vrtiću. Imam diplomu, položen stručni ispit i višegodišnje iskustvo. Vrtić u kojem sam godinama radila je naravno, zbog pohlepe vlasnika i njihovih velikih apetita, otišao u propast, tj. zatvorio se. Završila sam naravno na burzi, kao i mnogi drugi. Približno u isto vrijeme raspao mi se brak, tj. muž je otišao, prekinuo svaki kontakt s djecom i naravno, ne plaća alimentaciju. U beskonačnoj želji da nađem bilo kakav posao, javljala sam se na sve i svašta, od čistačica , spremačica, knjižničarki, preko novinarskih poslova, a naravno i za poslove u struci, kojih baš i nema tako često. Za čistačicu i slično sam prekvalificirana, tj. imam višu školu i ne mogu me primiti, bez obzira na sve razloge , da želim raditi, bilo kakav posao mi treba, jer sam nezaposlena samohrana majka. Odbijenice su samo dolazile. Nisam klonula duhom.Posla u struci baš i nema, a ako nešto i naleti, onda ga daju pripravnicama, mladim curama bez iskustva, kojima mogu davati mizeriju od plaće.Ostali poslovi također , ili imam previše škole ili nađu raznorazne druge razloge.Činjenica da sam samohrana majka dvoje djece, vjerojatno je otežavajuća okolnost, mada bi po svakoj logici stvari, trebala biti prednost u pronalaženju bilo kakvog posla. Vrhunac je bila prijava za popis stanovništva. Niti tamo nije bilo sreće. Da li je moj "loš" rukopis kriv, ili nešto drugo, treće ili peto, ne znam, mada činjenica da netko tko ima završenu jezičnu gimnaziju i višu školu, tko je dugo nezaposlen i samohrani roditelj dvoje djece, ako ta činjenica nije dovoljna da se nekome da šansa da zaradi nešto za svoju djecu, ne znam šta je dovoljno.Nikoga ne potcjenjujem i znam da svakome treba pružiti šansu, i znam sve, baš sve. ali.... I eto, dok se povlačim po institucijama, pokušavajući se izboriti u ime svoje djece za alimentaciju, mada o neučinkovitosti navedenih ne želim niti počinjati, čekam i dalje...i gledam. Gledam u tu svoju diplomu i pitam se.... Šta da radim s njom? Da li da ju uokvirim u neki lijepi okvir i gledam ju, prisjećajući se divnih, idealističnih mladih dana, kada sam mislila da će to biti dovoljno, bar za golu egzistenciju, ako ništa drugo, bar za elementarne potrebe svoje djece....Sjećam se vrlo jasno i bistro tih dana, te slatke dječje naivnosti, vjere u ljude, u život, u pravdu.Prekrasna vremena.Ili da ju objesim na neki štapić i mašem s njom, kao sa zastavom? Na neki nacionalni praznik. Ma ništa , odoh ja u pjesnike. I to boeme. Potražite me u nekom parku.....Pišem. I mašem zastavom moje mladosti, mojih ideala.....
Post je objavljen 29.03.2011. u 13:33 sati.