utorak, 30.11.2010.

Zahvalnost

Mislim da pojam zahvalnosti spada u one pomalo zaboravljene, romantično-nostalgične emocije s obzirom na društvo, tj. svijet u kojem živimo. Predblagdanska groznica je definitivno u punom zamahu i kao da su jedine riječi koje slušamo sa svih strana , kupite i trošite. Živimo u potrošačkom društvu, materijalistički orijentiranom i koliko god da mnogi imaju, uvijek se želi više.Da li možda na taj način popunjavaju praznine u sebi, sve više se govori i o ovisnosti o šopingu, gomilanju stvari koje u većini slučajeva niti ne trebaju takvim osobama. Ali, nezadovoljstvo, s druge strane je veliko, standard je nizak, kriza je, nezaposlenost je u porastu iz mjeseca u mjesec. Nažalost, i sama trenutno spadam u kategoriju nezaposlenih i sasvim je razumljivo da smo ogorčeni, frustrirani, ljuti, možda čak i bijesni. Ali, da li uopće više primjećujemo stvari na kojima bi trebali biti zahvalni, zbog kojih bi trebali biti sretni, ili konstantno prepuni nezadovoljstva kukamo zbog onih koje bi željeli u datom trenutku a ne možemo ih imati....Da li smo na bilo čemu zahvalni, da li možemo pronaći zadovoljstvo u bilo čemu, ili jednostavno, mnoge stvari i ljude oko sebe uzimamo zdravo za gotovo, kao da se podrazumijevaju same po sebi.Nedavno sam gledala reportažu o beskućnicima u Hrvatskoj, kojih je naravno svakim danom sve više.Postali su beskućnici iz raznih razloga, spavaju u skloništima, kojih je jako malo i hrane se u pučkim kuhinjama ili crkvenim organizacijama.Postoje još na svu sreću, iako ih nema puno, određeni ljudi i organizacije, entuzijasti, koji razmišljaju o takvim ljudima , trude se od srca i žele im pomoći.Takav život nam se čini nezamisliv, naravno. Biti bez krova nad glavom, pogotovo kada je zima, bez topline doma, tople vode i hrane, ali i bez obitelji, prijatelja, bilo koje osobe koja će nas utješiti, ohrabriti, razgovarati s nama, nasmiješiti nam se ili jednostavno biti uz nas kada to trebamo.Sve su to stvari i situacije koje većina od nas ima i o kojima, vjerojatno nikada niti ne razmišlja.Mislim da bi trebali postati zahvalni, svjesno i budno zahvalni, zahvalni na svim onim stvarima i ljudima koji su svakodnevno tu, na dohvat ruke, i početi ih cijeniti.Možda bi nam životi postali ispunjeniji, ljepši i bogatiji. Živimo u takvom društvu gdje smo navikli primati, ali nam je nekako puno teže dati.Dar može dati svatko, to može biti vrijeme poklonjeno osobi koja to treba, lijepa riječ ohrabrenja ili utjehe, moralna podrška u nekoj kriznoj situaciji, odjeća koju silne godine držimo u svom ormaru, znajući da ju više nikada nećemo staviti na sebe ili igračke s kojima se naša djeca godinama ne igraju. Mnogo toga može biti nekome prekrasan dar i svatko može darovati nešto, u skladu sa svojim mogućnostima.U svakom gradu postoje razni centri koji prikupljaju odjeću, obuću, igračke i opremu za djecu, hranu.Osvrnimo se za trenutak oko sebe, sigurna sam da mnogi od nas imaju i više nego što nam zaista treba, bitno je otvoriti srce i promijeniti način razmišljanja.Kada počnemo davati, na određen način , biti će nam vraćeno, onime što baš tada trebamo.I budimo zahvalni, za naizgled obične, ali dragocjene stvari, kao što su topli dom, voda ili hrana, za obitelj, djecu, zdravlje, drage prijatelje koji su uz nas, nečiji iskreni osmijeh ili lijepu riječ.Prijeđimo iz ove mahnite predblagdanske groznice kupovanja i gomilanja u davanje , zahvalnost, pomoć, podršku i utjehu.Prilike su svuda oko nas...da li ih prepoznajemo, to je pitanje koje si trebamo postaviti.Možda možemo nekome promijeniti i uljepšati ove blagdane, možda možemo utješiti ili ohrabriti nekoga, a mislim da ćemo tako pomoći i sebi, početi mijenjati sebe i osjetiti zahvalnost što smo tu.....zbog nekoga. Jer, u konačnici, kada dajemo, ne postajemo siromašniji, ne odričemo se, već postajemo bogatiji , sretniji, zahvalniji i bolji ljudi.Uljepšajmo nekome život i budimo zahvalni na Životu

- 21:44 -

Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 25.11.2010.

Intuicija

Nazivamo je intuicija ili unutarnji glas.Kakav je to glas koji bi nas trebao voditi, usmjeravati, reći nam što trebamo raditi, što je ispravno ili dobro za nas.Često razmišljam o tome...Većina ljudi ima silnu potrebu biti neprestano okružena ljudima i kao da ne mogu ili ne znaju biti sami sa sobom, biti sa svojim najskrivenijim mislima, željama, snovima, strahovima, tugom ili boli.Naravno, ponekad je to zaista teško, ali mislim da je to jedna od najpotrebnijih stvari da bi čuli i osjetili svoj unutarnji glas a što je to drugo nego mi sami.Umovi su nam prepuni informacija sa svih strana, od medija, raznih knjiga za samopomoć, ljudi s kojima smo u svakodnevnom kontaktu ili onih s kojima smo ovako virtualno povezani, preko poslova kojima se bavimo, raznoraznih učitelja ili propovjednika sa brdo savjeta kako naći sebe i raditi na sebi. U cijeloj toj priči mislim da još više gubimo sebe i udaljavamo se od onog što zaista jesmo. Kada pogledam unazad, vidim da sam na neki način vidjela i osjećala neke stvari, unutarnji glas mi je neprestano šaptao, zatim govorio, čak ponekad i vrištao na uho....nisam slušala.Dobivala sam poruke na razne načine i kroz mnoge ljude i situacije.To vidim i znam sada.Ne slušamo sebe...više slušamo sve druge, nego onog tko zna najbolje što je dobro za nas.Nitko nas ne poznaje toliko dobro, nitko ne može osjetiti neke stvari umjesto nas, drugi mogu samo pokušavati, nagađati i pretpostavljati.Sjesti u tišini i poslušati sebe...ima li bolje knjige, boljeg savjeta. Mislim da ne može biti. Samoća može biti prekrasna stvar u kojoj vodimo razgovor sa svojim unutarnjim glasom, slušamo sebe , tražimo i primamo odgovore. Svi se vjerojatno ponekad bojimo toga jer, ima li težeg ali istovremeno i najkorisnijeg zadatka nego suočavanje sa samim sobom.Sa svojim nagomilanim teretima koje svi mi nosimo .Sa strahom od budućnosti , kojeg vjerujem mnogi ponekad osjećaju, sa neisplakanom tugom jer su nas ljudi strašno povrijedili, sa ljutnjom i bijesom na neke nepravde koje su nam nametnute.Ali zadatak također može biti i prekrasan, doći do svojih najskrivenijih želja koje smo nekad davno suočeni sa surovošću života, negdje duboko zakopali, do svojih najvećih dječjih snova koje još ponekad sanjamo, ne usuđujući se ikome priznati, jer bi naišli na neodobravanje, podsmijeh, možda bi nas smatrali izgubljenima ili neprilagođenima svijetu u kojem živimo.Doći do sebe, do onog što zaista jesmo kada skinemo sve one slojeve nametnutog prilagođavanja, doći do onog što zaista želimo biti, ima li bolje ili ljepše stvari za nas.Potražimo se, susret bi zaista mogao biti zanimljiv i ...poslušajmo.

- 23:19 -

Komentari (10) - Isprintaj - #

subota, 20.11.2010.

Lakši put

Lako je biti bez razumijevanja za tuđe patnje,za sve one loše stvari koje se svakodnevno događaju oko nas, za nemar, za nasilje, najlakše je biti indiferentan prema beskrupuloznom društvu u koje se pretvaramo, prema siromaštvu, ratovima, neizlječivim bolestima koje pogađaju i mnogu djecu, najlakše je bez imalo empatije promatrati nepravde, neodgovornost, egoizam , bešćutnost.
Prečesto mi se čini da sam kao kroz neki vremenski stroj, doputovala u vrijeme u kojem se ne snalazim najbolje.Empatija....mislim da je ta riječ izgubila svaki smisao, kao i razumijevanje, tolerancija, brižnost, povjerenje, a da ne govorimo o ljubavi.Šta bi rekao Lennon, kada ga slušam kao da slušam bajku....I ja sam sanjar, uvijek bila i vjerojatno ću biti, idealista-utopista koji beskompromisno vjeruje u razumijevanje, suosjećanje, brigu za čovjeka, odgovornost,ljubav i neki bolji svijet.Živim tako, u skladu sa svojim načelima i izabirem teži put, ali istovremeno i puno ljepši, inspirativniji, osjećajniji i odgovorniji put, odgovorniji prema drugim ljudima, ali i prema sebi.Put poštovanja drugog čovjeka ali i sebe.Biram vjeru u život i u dobrotu u čovjeku, ali biram i ljutnju prema nepravdi, jer da se ne ljutim značilo bi da se slažem s njom.Trebali bi svi ponekad zastati, u tišini razmisliti, da li smo još ljudi u svoj svojoj biti ili smo otupili i sa potpunom ravnodušnošću promatramo svijet oko sebe.Mislim da ravnodušnost nikako nije pozitivna kategorija, nismo stvoreni da budemo ravnodušni.Postoje dva puta, teži i lakši....koji ćemo odabrati ovisi isključivo o nama.

- 22:28 -

Komentari (12) - Isprintaj - #

utorak, 16.11.2010.

U vrtlogu sustava ili muški svijet

Još od samog početka moje brakorazvodne parnice, koja se sad već odužila poput meksičke sapunice i kao da nema kraja, čudim se i neprestano se pitam u kakvoj to državi živimo, da li smo stali nekoliko stotina godina unazad i ne možemo se pomaknuti s mrtve točke , koji su to ljudi koji su tvorci naših zakona kada se radi o djeci, imaju li oni djecu i imaju li imalo osjećaja i ljudskosti. Ne znam koliko ste upućeni ali u našoj državi se kod razvoda braka ne ustanovljuje krivnja, za razliku od mnogih civiliziranih europskih država, gdje je to presudno ,tako da u slučaju preljuba npr. ako ga je učinio muškarac, automatski je krivnja na njemu i sve ide u prilog napuštenoj i prevarenoj ženi, a da ne govorimo o djeci i njihovim interesima.Strašno licemjerno, jer samo u jednom danu možemo više puta čuti ili pročitati kako se Hrvatska uzdiže kao katolička država, upozorava se na moral i povratak pravim vrijednostima.A kad eto preljub nije nešto što je za osudu i onaj tko ga učini ne smatra se krivim.Također, muškarac koji napusti obitelj, u mom slučaju ženu i dvoje djece i učini preljub, ne mora čak niti zbrinuti svoju djecu u smislu osnovne egzistencije, tj. krova nad glavom, ako je stan ili kuća njegovo vlasništvo ,u našem slučaju dobio ga je oporučno od majke.Nema takvog zakona koji ga na bilo što obvezuje, rekli su mi pravnici , socijalni radnici itd. To je samo moralno ili etičko pitanje pojedine osobe, njegova dobra volja, rekoše, da li će imovinu ostaviti svojoj djeci.Ako izostane dakle dobra volja i moral, možete djeco na cestu-tako ispada. Znači, potpuna sloboda u svemu, sva sloboda svijeta im je dana.Zatim, što se tiče provođenja vremena djece s drugim roditeljem, tj. s roditeljem s kojim djeca ne žive, obično ocem, nije ništa definirano.Stvar je dogovora , a ako se dogovor ne može postići, kao u mom slučaju i ako to preraste u potpuno emocionalno i mentalno zanemarivanje, tu se ništa ne može, rekoše socijalna radnica i psihologinja, jer u našoj državi ne postoji nikakva kaznena ili bilo kakva odgovornost za te oblike zanemarivanja.Kada sam im rekla da kao odgajatelj, također i kao roditelj dvoje djece imam mišljenje o trajnim posljedicama takvog zanemarivanja za djecu i da gledam svoje kćeri svakoga dana i vidim kako sve to utječe na njih, samo su me gledale i šutile.Rekla sam također tada,a to je bilo ljetos, da njegova nenadana upadanja na pet minuta ili najviše pola sata samo zbunjuju djecu i rade im kaos i zbrku u glavi.Rekle su, bolje i to, nego ništa.....i ponovo mu dale još više slobode koja je naravno odvela u anarhiju, jer nakon toga djecu nije vidio skoro tri mjeseca i naravno ne plaća alimentaciju mjesecima.Čula sam nedavno zastrašujuć i šokantan podatak da samo trideset posto muškaraca redovno plaća alimentaciju.Dakle , čak sedamdeset posto žena je osuđeno na borbu s ovrhama, tužbama, povlačenje po sudovima, da bi njihova djeca dobila ono što im pripada, a da ne govorimo da to naravno nije dovoljno za dječje potrebe. Iz centra za socijalnu skrb su nas ponovno pozvali nakon tri mjeseca.Pojavila sam se, on naravno nije.Kada sam ispričala što se sve dogodilo, potpuni prekid kontakta s djecom i sa mnom, neplaćanje alimentacije mjesecima i slične stvari, vidjela sam krivnju u njihovim očima i pogled koji je govorio -zakazali smo. Otvoreno sam im rekla da takvim ljudima daju odriješene ruke i potpunu slobodu koja vodi u anarhiju a trpe djeca.Toliko se pozivamo na demokraciju ali ovo stanje nema više veze s demokracijom, koja je po mom mišljenju ipak uređenje u kojoj postoje pravila koja se poštuju, tj. koja se MORAJU poštovati. Živimo u anarhiji koja ide u korist egoističnim, pokvarenim, beskrupuloznim i bezosjećajnim pojedincima. Što je sa tisućama djece koja su u sličnoj situaciji, što je sa njihovim osjećajima, potrebama, sa njihovim životima, kao i sa životima napuštenih, prevarenih , iskorištenih ili izdanih žena koje se moraju nositi sa boli, tugom, ljutnjom ....kao i sa bezosjećajnošću i nemarom institucija, koje opet rade po zakonima koji nemaju veze sa ljudskošću.Nikome nije stalo, živimo u muškome svijetu, ali i svijetu egoizma i anarhije.Da li i kada će se nešto promijeniti, ostaje veliko pitanje, koliko možemo učiniti mi mali ljudi velikog srca, jer unatoč svemu mislim da nas ima, ne znam, ali se nadam, iskreno se nadam ....jer iako nemam puno znam da imam veliko srce, hrabrost i vjerujem, još uvijek vjerujem da možemo ali i da zaista moramo mijenjati.

- 22:49 -

Komentari (72) - Isprintaj - #

subota, 06.11.2010.

Malo rime

Volim osmijeh u očima bebe svoje, ljetno nebo prekrasne plave boje.

Volim snježne pahulje na nosu,i kada koračam kroz čistu jutarnju rosu.

Volim putovanja, prostranstvo bez ograničenja, na kojem me uvijek čeka puno iznenađenja.

Volim ljude, iskrene i drage, nevino lice djeteta umrljano od čokolade.

Volim kada jutarnje zrake sunca prekriju lice moje, i kada poslije kiše nebo oboje dugine boje.

Ne volim...

Ne volim laži, prevare bilo koje vrste, i kada neki ljudi u moj život guraju prste.

Ne volim prljave igre na mom radnom mjestu, i kada čak zapjevaju narodnjačku pjesmu.

Ne volim ravnodušnost, ili kada nešto ostane u zraku, moram do kraja raščistiti situaciju svaku.

Ne volim monotoniju, stajanje na mjestu, željela bih opet gledati u cestu.

Posebno ne volim škrte, uskogrudne ljude, neka ih oko mene uvijek što manje bude.

Sramim se...

Sramim se kada ljudima ne kažem istinu u oči, da ne izazovem svađu, i da u miru mogu poći.

Kada se priklonim većini, mada znam da nije u pravu, zbog straha od posljedica ponekad izgubim glavu.

Sramim se kada odustanem od snova i kada se uplašim života, ne razmišljajući kakvih sve divnih ima ljepota.

Zaista se sramim pred sobom kada sam ljuta i vičem na djecu, znajući da sam i ja dio
razloga zašto takva jesu.

Voljela bih znati...

Zašto neki ljudi žive kroz televiziju, i zašto ne žele stvoriti vlastitu viziju.

Otkuda djeci toliko pitanja, i zašto nekim ljudima treba puno skitanja.

Zanima me što to male bebe sanjaju, i da li nas negdje gore anđeli čuvaju.

Da li postoji život poslije života i koja je tamo najveća ljepota.

Zanima me da li će ikad prestati ratovi, bolesti i glad, pomisao na sve to u meni izaziva jad.

Fascinira me...

Kada lišće u jesen mijenja boju, to stvarno oduševljava dušu moju.

Fascinira me stvaranje novog života, to je zaista najveća od svih životnih ljepota.

Zaista me fascinira nekih ljudi snaga volje i oni vječni optimisti koji kažu, Ma bit će bolje.

Fasciniraju me pisci, slikari, ljudi genijalnih djela , biti poput njih bar na jedan dan baš bih htjela.

Na ovo sam naletila sasvim slučajno, pisala sam to prije tri godine na nagovor svoje prijateljice, tj. bio je to više izazov...napiši u rimi što voliš a što ne , itd. Baš sam se nasmijala kada sam to našla, nekada nas neke zaboravljene stvari baš iznenade i razvesele.Ali vidim, da se stvari koje volim nisu bitno promijenile, također i one koje prezirem, stvari kojih se sramim sam svela na najmanju moguću mjeru a stvari koje su me fascinirale, fasciniraju me i sada. I dalje sam vrlo znatiželjna i poput malog djeteta, uvijek se čudim i postavljam mnoga pitanja.

- 21:09 -

Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 03.11.2010.

Iscjeljenje

Iscjeljenje....danas možda i prečesto korištena riječ. Ljudi traže fizičko, psihičko ili duhovno iscjeljenje i u grozničavoj potrazi za tim, priklanjaju se raznim vjerskim zajednicama, yogi, meditaciji , reikiju, bioenergiji , meditaciji, afirmacijama i mnogim drugim sličnim stvarima.Da li zaista postoje ljudi koji imaju određene darove ili se više radi o placebo efektu, sugestiji...to su pitanja koja su me uvijek zaokupljala.Zahvaljujući mojoj prijateljici, bila sam pozvana na radionicu iscjeliteljice Marie Brooks .Iscjeliteljica i Sveta šamanka...tako se naziva.Više iz znatiželje, jer sam oduvijek pomalo skeptična prema takvim stvarima, odlučila sam otići i zaista mi je drago zbog toga.Tema je bila otpuštanje negativnih emocija, što me dodatno zaintrigiralo.Radionica kao takva, klasika....meditacija u grupi, afirmacije, razgovor o doživljaju tijekom meditacije, ali određeni trenuci su me dodirnuli.Kao prvo, njena pojava.Sasvim jednostavna žena, fizički ali i u razgovoru, nasmijana, vedra ali isto tako puna neke odlučnosti i odvažnosti.Kao da je unaprijed čvrsto odlučila izvuči iz svakoga od nas ono što nam najviše treba maknuti.Teret koji nosimo a ne želimo ga više nositi.Iznenadilo me a također i oduševilo, što osim par uvodnih rečenica o sebi, sebe više nije gotovo niti spomenula.Potpuno se posvetila nama, našim osjećajima, pitanjima i mislima.Dodir joj je bio zaista nježan i blag, ali i čvrst u namjeri da preuzme našu ljutnju,bijes...naš krik.Na kraju dana je zaigrano zaplesala pokretima poput malog, nestašnog djeteta, prirodnim pokretima koje dugo nisam vidjela u odrasle osobe.Zračila je....zaista je zračila.Zračila je mirom, mudrošću, prirodnošću, ljubavlju, ali najviše me se dojmilo što je iz nje zračila namjera i odlučnost da živi potpuno, da ne gubi niti jednu minutu svog dragocjenog života u ljutnji, strahu, bijesu, pa čak i boli.Sve su to prirodna stanja kroz koja prolazimo u životu, jer ako ne spoznamo bol, kako bi znali cijeniti radost, ako ne spoznamo ljutnju, kako bi se samo mogli radovati onoj prekrasnoj slobodi od ljutnje, kada joj odlučimo reći NE. Kažu da je za mnoge stvari u životu ključna stvar da prođe vrijeme ali ja mislim da je puno više na nama nego na vremenu.Kada odlučimo živjeti oslobođeni od nekih stvari, kada osjetimo tu prekrasnu slobodu da budemo svoji, bez straha, ljutnje na bilo koga, pa čak i na one koji su nas strašno povrijedili, mislim da od te odluke počinje naše pravo iscjeljenje.I nastavlja se kada svakoga dana nastojimo živjeti u skladu s tom odlukom.Mislim da svaki takav čovjek tada počinje zračiti nekom neodoljivom privlačnošću, ljubavlju prema životu i znanjem kako kvalitetno živjeti ovaj život. Ono što je za mene istina , ne mora naravno biti za nekoga drugoga, svi smo jedinstveni i zato prekrasni u toj našoj individualnosti, ali ima li veće istine od ljubavi prema životu....I zato , ja zaista otpuštam i donosim odluku da odustajem.Odustajem od ljutnje, zamjeranja, osuđivanja i sličnih stvari zbog kojih ne živim potpun život u ljubavi i skladu.Odluka je na nama.