Pregled posta

U vrtlogu sustava ili muški svijet

Još od samog početka moje brakorazvodne parnice, koja se sad već odužila poput meksičke sapunice i kao da nema kraja, čudim se i neprestano se pitam u kakvoj to državi živimo, da li smo stali nekoliko stotina godina unazad i ne možemo se pomaknuti s mrtve točke , koji su to ljudi koji su tvorci naših zakona kada se radi o djeci, imaju li oni djecu i imaju li imalo osjećaja i ljudskosti. Ne znam koliko ste upućeni ali u našoj državi se kod razvoda braka ne ustanovljuje krivnja, za razliku od mnogih civiliziranih europskih država, gdje je to presudno ,tako da u slučaju preljuba npr. ako ga je učinio muškarac, automatski je krivnja na njemu i sve ide u prilog napuštenoj i prevarenoj ženi, a da ne govorimo o djeci i njihovim interesima.Strašno licemjerno, jer samo u jednom danu možemo više puta čuti ili pročitati kako se Hrvatska uzdiže kao katolička država, upozorava se na moral i povratak pravim vrijednostima.A kad eto preljub nije nešto što je za osudu i onaj tko ga učini ne smatra se krivim.Također, muškarac koji napusti obitelj, u mom slučaju ženu i dvoje djece i učini preljub, ne mora čak niti zbrinuti svoju djecu u smislu osnovne egzistencije, tj. krova nad glavom, ako je stan ili kuća njegovo vlasništvo ,u našem slučaju dobio ga je oporučno od majke.Nema takvog zakona koji ga na bilo što obvezuje, rekli su mi pravnici , socijalni radnici itd. To je samo moralno ili etičko pitanje pojedine osobe, njegova dobra volja, rekoše, da li će imovinu ostaviti svojoj djeci.Ako izostane dakle dobra volja i moral, možete djeco na cestu-tako ispada. Znači, potpuna sloboda u svemu, sva sloboda svijeta im je dana.Zatim, što se tiče provođenja vremena djece s drugim roditeljem, tj. s roditeljem s kojim djeca ne žive, obično ocem, nije ništa definirano.Stvar je dogovora , a ako se dogovor ne može postići, kao u mom slučaju i ako to preraste u potpuno emocionalno i mentalno zanemarivanje, tu se ništa ne može, rekoše socijalna radnica i psihologinja, jer u našoj državi ne postoji nikakva kaznena ili bilo kakva odgovornost za te oblike zanemarivanja.Kada sam im rekla da kao odgajatelj, također i kao roditelj dvoje djece imam mišljenje o trajnim posljedicama takvog zanemarivanja za djecu i da gledam svoje kćeri svakoga dana i vidim kako sve to utječe na njih, samo su me gledale i šutile.Rekla sam također tada,a to je bilo ljetos, da njegova nenadana upadanja na pet minuta ili najviše pola sata samo zbunjuju djecu i rade im kaos i zbrku u glavi.Rekle su, bolje i to, nego ništa.....i ponovo mu dale još više slobode koja je naravno odvela u anarhiju, jer nakon toga djecu nije vidio skoro tri mjeseca i naravno ne plaća alimentaciju mjesecima.Čula sam nedavno zastrašujuć i šokantan podatak da samo trideset posto muškaraca redovno plaća alimentaciju.Dakle , čak sedamdeset posto žena je osuđeno na borbu s ovrhama, tužbama, povlačenje po sudovima, da bi njihova djeca dobila ono što im pripada, a da ne govorimo da to naravno nije dovoljno za dječje potrebe. Iz centra za socijalnu skrb su nas ponovno pozvali nakon tri mjeseca.Pojavila sam se, on naravno nije.Kada sam ispričala što se sve dogodilo, potpuni prekid kontakta s djecom i sa mnom, neplaćanje alimentacije mjesecima i slične stvari, vidjela sam krivnju u njihovim očima i pogled koji je govorio -zakazali smo. Otvoreno sam im rekla da takvim ljudima daju odriješene ruke i potpunu slobodu koja vodi u anarhiju a trpe djeca.Toliko se pozivamo na demokraciju ali ovo stanje nema više veze s demokracijom, koja je po mom mišljenju ipak uređenje u kojoj postoje pravila koja se poštuju, tj. koja se MORAJU poštovati. Živimo u anarhiji koja ide u korist egoističnim, pokvarenim, beskrupuloznim i bezosjećajnim pojedincima. Što je sa tisućama djece koja su u sličnoj situaciji, što je sa njihovim osjećajima, potrebama, sa njihovim životima, kao i sa životima napuštenih, prevarenih , iskorištenih ili izdanih žena koje se moraju nositi sa boli, tugom, ljutnjom ....kao i sa bezosjećajnošću i nemarom institucija, koje opet rade po zakonima koji nemaju veze sa ljudskošću.Nikome nije stalo, živimo u muškome svijetu, ali i svijetu egoizma i anarhije.Da li i kada će se nešto promijeniti, ostaje veliko pitanje, koliko možemo učiniti mi mali ljudi velikog srca, jer unatoč svemu mislim da nas ima, ne znam, ali se nadam, iskreno se nadam ....jer iako nemam puno znam da imam veliko srce, hrabrost i vjerujem, još uvijek vjerujem da možemo ali i da zaista moramo mijenjati.

Post je objavljen 16.11.2010. u 22:49 sati.