Dragi prijatelju po varljivoj riječi,
dok u krivom smjeru mašeš mi na pozdrava tvoja leđa ljube neku slučajnu točku mliječne staze, pitam se gdje ideš? dok još diobim javu od sna, hrapavim glasom sjećanja davni mi prolaznik šapće: možeš na kraj svijeta bježati, od sebe ne možeš pobjeći. prijatelju - razumiješ li? Tvoje lice, neviđeno, jasno govori. Želim razumijeti tvoje misli. Al' razumijevanje je često ironija slow motion-a - najbolja pjesma od tri akorda što pred kraj stišava, ma znaš - gubi glas u sumrak tonova i i nikad stvarno ne završava. pričaj mi o sjecištima tvojih usana, život ili sila teža? Hej prijatelju, ma bježi ako trebaš, krinkom te iskoračane ceste tko zna šta ćeš naći, raduj se! hej - možda sretneš nove putokaze! i kad se bijeg pretvori u avanturu lažljivog sunca u ime šarene palete mogućih stvarnosti ne predaj se bahata su nikad završena djeca i takav ostani, moj neznani prijatelju. |
Zi grejt bum
Mislim o reverzijiIznutra na van Izvana na unutra. Naopačke, dakle. Mislim o inverziji Pričanja i slušanja Čitanja i pisanja Kontemplacije i pukog činjenja. Mislim o nekoj verziji, Mislim da mislim o Eksperimentu. Veliki sam vatromet što se nebom danas ori! A samo sam pomislila na epruvete. |
0 bodova za dugoročne planove
I baš danas kad sam trebala, nisam osjetila bliskost nisam osjetila sjedinjenje školjke pupka s kozmosom, nije se činilo da bih kad naslonim otvorene dlanove na kuglu osjetila kucanje njena bila pogrešan dan? nikad! Sjedili smo i promatrali kako kiša neujednačenim ritmom bije iza prozora. Svjetlo se rasipa smećkasto s ovu stranu zelenog zida, naše se misli gegaju u pratnji sjena. Hajde, znamo se po pogledu! učinilo mi se da moj put nije ka jednom mjestu već ka jednom svemu postoji li suputnik za moj put? Negdje blizu rađao se novi život dok na prozorima obojanim kišnom parom iscrtavali smo putanje naših odlazaka. Mape su odjednom ukazale moje lice jugozapadno, tvoje jugoistočno, oba potreta tako strana ovim karikaturama prosutim na kauču. I samo masna fleka orisa na prozoru pričati će o tome sutra, kako smo oboje zapravo jedinstveni. treba da unutar sebe pronađem nekog tko će uvijek biti uz mene. |
cjelovita konačnost
Pozornica je sabrana poput antologije, kompilacija izabranih lakoća postojanja. Savitljivost uzavrelih zglobova olakšava povodljivost intelekta i predstava teče po suvislom uzorku.=====Trenutak je nepažnje. Marioneta loše vođena survaje se niz liticu pozornice. Žica rastegnuta poput žvake puca pod opterećenjem. Cjelina bitna za komadiće odlama se u ambis. Zvižduk padanja ostavlja rez na mome licu, on križa mala raskršća kapilara - svjedoke podložnosti navođenju bez sile. Fijuci iznenada čine da potvrde mišljenja izgube na važnosti, ustaje se ćelija nove autonomije. Budi se novo vrijeme. ===== Između rebara raste nemir kad pomislim na rub Azije, kad prstom ocrtam krivudave linije naroda i oceane što motre platforme diverziteta. Percepcija tad popušta pod maznim prstima želje. Sada kad shvaćam, ostajem bez čvorova i čavlića, ostajem bez suvišno potrebnih isprika. Komadići cjeline ponirući misle kako je slobodan pad jedina svrha postojanja. |
topi se led u prašumama
|
gledam kako nepregledna prostranstva bivaju omeđena polovima, umrežena meridijanima, sidrena nevidljivim konopima u središtima slutim da sve vode imaju suđene ćupove tamo neprosute nepomično one stoje mi sazdani smo bezgranično od granica u ovoj sferi protkanoj polumrakom bivaj dok moja tek posljednja pritka ostane beskrajna tad zlatnim vjedrima raspi moje suze da svijetu more stvore pletenica odsječena u središtu otvorenog oka narasti će nanovo nesputana |
kad je teško ful biti kul ilitiga guzica glavu čuva
|
dobro je počeo dan, prije ptičjeg zova - nadobudan da odfura bar jedan taj carpe diem, možda dva kad li ono na bijelo-sivim uličnim grafikama, gle! netko s istim namjerama, i pogledom jos pogubljenim u trepavicama ops! bum! tras! i izgleda da ovo neće biti običan dan poletih bez odskoka i bez krila, (al' poletih - jupiiiiii!) pomislih da možda to nisam ja al' upravo je tad guza slet amortizirala - guzo, lijepa hvala! ostatak je sasvim klasična priča, par natučenih košćica i Jeremijina čaša čaja spaljeni sati pjevaju u daljini mojih nogu što hodaju, al' ne sjede i ne ustaju danas nekad je život u lekcijama preglasan, al dobro - možda sada mogu reći da kontam no ponavaljanje je majka znanja, stoga: lekcija prva: ne budi nadobudan, niti prije ptica budan lekcija druga: čaj je topliji kuhan u litrama i prepričan sa drugim Jeremijama te lekcija posljednja prva i jedina u svakom trenu svoje smrtnosti prepoznaj dar vremena i ne odbij ga, budi svjestan svaki odgođen san možda baš danas posljednji put prelazi zebru spoznaja o nepovratnom prolasku sekunda ekspres je karta za tvoj raj nađi je u džepu unutra i furaj slijedom vlastitog sunca ODMAH |
===prepoznavanja
naći ćemo se na glavnoj ulici kada se oblaci raziđu i uz buru ostanemo jedini, prepoznat ćemo se po nestašnom lutku koji će pobjeći iz mog džepa i tvojim biciklom obići svijet, zastavom na leđima mahati ćemo znancima dok lomimo vrijeme stranim jezicima, nadjenut ćemo si šale iza ušiju i otplesati ovu noć u jutro znat ćemo da smo ovdje samo da se znojnim dlanovima u masi okrznemo, i kad svane tvoja će frula učiniti kamen ulica novim, jazz tvojih očiju tišiti će na hladnoći stvarajući sjećanja slučajnih prolaznika i u novi mrak isplovit ćemo brodovima svatko u svome smjeru čekaj me jednom negdje sa istom bradom kilometara iza nosit ću prašinu svoga grada kao uspomenu na sve pred nama i bez početka i bez kraja dogodit će se vječnost |
zvuci kaleidoskopa
ne govori da prestanem sanjati ako je to sve što imaš reći radije šuti i tišina zna da govori Iskreno Istinito Svemoćno Otvori uši! Poslušaj - Oblaci igraju skrivača! Čuješ li? ne govori o crno-bijelom svijetu za one bez ružičastih naočala. ako nikad ne vidje dugu, evo, danas pada kiša. Otvori oči! Pogledaj - Ptice pjevaju o jugu! Vidiš li? ne, ne govori da uvijek želim nemoguće tišina će ti reći da želje rađaju mogućnosti i smij se koliko god želiš zabaci glavu unatrag Čuješ li? Vidiš li? Osjeti! duga živi u tebi pogledaj i poslušaj kako vrata mog sna stoje otvorena |
Dragi Djeda Mraze... kako misliš rano je?!
U nekom svijetu koji znam ispod mora… Žive balončići. Oh da, misao tako prozaična ah da - stvarno, ali, Ali! tako ne želim biti obična I tražim krivca da mi pokaže sudca Ali – oh tu riječ tako volim – Ali! Ovo je igra bez negativca Igra bez krivca i Igra bez sudca – oh, možda samo s nekim glasovnim promjenama Kojih, zaigrana, Sam nesvjesna Igra je bez kockica, bez piona, bez kartica igra bez rekvizita Igra tako obična! što se igra independently - oh da - kao Amerika! i bez pravila oh da - pravila! - no! - to se PODRAZUMIJEVA da pravila nisu pisana no! - bez brige - njih svatko zna Oh, da! Da, da, da! Dame i gospodo, samo za Vas večeras- al' i inače - oh Ta-dam-ta-ra-ram-ta-da [drum roll please!] igra monopola jednog i jedinog života! A sada: Najljepše molim gospodina Mjeseca Da se okani igranja mojim mislima I ovime ga najljepše pozivam – Gospodine Mjeseče, ako već nemate gdje drugo biti najusrdnije ću Vam, i slobodno svoje dupe ponuditi! |
:)
hej!hajdemo ukrasti svijet sakriti ga u džep i otići sa ili bez pozdrava. bez granica bez planova ideš? |
melodija naših svemira
sve manja manja manja prozirnija nevidljiva nevidljivija bachova treća u D - ta sam gudalom vođena žicama gdje sam prva ptica ikad sletila tražim te između crtovlja u očima prolaznika, kaputima bez lica, i mirisima okolo, ispod, iznad, kroz da si blizu da si daleko sviraj maestro, sviraj mi još samo ovaj piano da, blizu si baš zato što si daleko. |
gdje počinjem završavam
čekala sam. jer bonaca unutra glasom oluje šapnula da čekam. čini se, opet je vrijeme za hermetične introspekcije, usputno namjerna vrebanja sebe u krilu znanog hladnog orkana izgleda da ponovo je vrijeme klizanja niz rasklimani tobogan šareni, plavo-crveni, hej, dolazi vjetar, dolazi! vičem mu da me nosi daleko, daleko! gdje valovi plaču sazvježđa dok kapljice igraju poker spektrom mojih godina, da me nosi gdje ove tvrđave tople su i suhe i poznate i sigurne, otvorene, otvori ih, ugrij, unutra pozovi me! vidim na dnu tobogana muljevita lokva zimskih noćnih misli na dnu rupe ona crna točka, ona spilja bez povratka zimski nocturno blatnog točka, zaglavljenog, nespretnog, prenaglog usporeno prebrzog vjetre nosi me, nosi me dalje! nosi me tamo gdje živi sunčevo svjetlo, i posljednja suza jesenje kiše lebdi proljetnom parom nosi me gdje se djeca igraju ponovo kockastom loptom, nosi me gdje počinjem kad završavam samo me nosi u dahu moje konačne crne točke nosi me da krilima se orišem bijela i sunčana na zidovima moje crne spilje. i priznaj mi, tako je nastala Altamira. |
|
kao ruske babuške kao ljuske jajeta nešto negdje krahira k r a h k r a h k r a h reže paramparče papira. |
Pišem ti iz srca
Tražila sam Da mi osvijetliš put. Na otvorenom dlanu Pružio si Ljubav. Ona je jedino svjetlo vrijedno davanja. Stigao si noćas u moje snene kočije slijedom tragova u pješčanim valama Mene, igrao se dušom kao dijete loptom, igrao se tražeći ono zametnuto sjeme sreće, plod nevinosti u zastoju na krivudavoj cesti spoznaje. Ušao si bez pozdrava, nisi želio da znam da ga tražiš. Pratio si stope mojih sjenki, pratio si njihovo svjetlo i tamu, pratio si moje tokove sve do kamena mahovine, sve do stijene prelagane, osmjehom si odigao teret i poljubio latice da postanu cvijet. U mraku sam otvorila oči, i tvoje toplo lice pred mojom budnom svijesti, o hvala ti! Horizont je danas pariško plav, plav kao moja maturalna sjećanja, plav kao moje prve suze žene. Horizont je danas savršeno ravna savršeno plava linija, ti moj sanjani umjetnik s podivljalim kistom u savršeno mirnoj ruci. Crtaj me kao akrobata na horizontu. |
pure&simple
mali ljudi u krugu govore različitim jezicima o različitim kulturama u različitim svjetovima. mali ljudi u krugu vrište istim mislima o istim željama i istim načinima. mali ljudi, niske gravitacije i velikih očiju, oni život poznaju u pitanju i razumiju bez opisnih rečenica. igrajući se bez suptilnih značenja i skrivenih namjera skaču preko provalija bez krila bez padobrana bez gledanja dolje. podovi su uvijek isti, dušo pogledaj oblake! pogledi premošćuju boje sazdane daljinama dodiri preskaču kilometre povijesti u knjigama osmjesi grade mostove kad riječi zataje. mali ljudi danas uče velike da je gravitacija zajebana stvar. |
Poljubi Zemlju
|
dan sam unaprijed, sat navijen petnaest minuta prekasno, netko je na redoslijede zaboravio i zastranio u divljenju sjevernjači u vremenu bez svijetla, samo noć ispisana zvijezdama i ništa više malo frikcije u rastavljenom međuprostoru, a moje ja u nogama nekog bijelog medvjeda na ledenjaku u potrazi za zvijezdom da mu zacakli misao. nisam im nikad vjerovala potpuno, zvijezdama, i njihovim padovima nadrealne želje zauvijek ostale u podnožjima piramida svijesti, razdraganost opijena uz himnu meteorske sudbe, malo okusa spaljenog kamena na obrazu prolaznosti sebi na dužnost ostalo kovanje poretka svemira i stvarnosti u slijedu mjesečevih mjena don quiote ogoljen od vjetrenjača, na udaru nekog prokletog vjetra, pod aerodromom zvijezda ostao zadubljen u mrak. svanuo je dan nebitan, ni sutra ni jučer, dan što kleči pred ovim milimikronom trzaja šarenog slova kad postaje moj trag univerzalnom milimikronu Svega, afričkog lahora na čelu, prašnjavog dodira sahare u crno bijeloj oluji bez gromova, dan što kleči pred ovim milimikronom trzaja jednog običnog ožujskog piva. svanuo je dan što kleči pred jednim milimikronom samog sebe Očima sjevernog svjetla Obećajem ti tvoj |
noćas
|
sanjala sam Tibetance u crvenom kako mi tjeme krase plavom trakom. Za iskup ili poslušnost? sanjala sam kako miriši Indija i hip vijenaca cvijeća dok latice odlaze rijekom u bezdan a eho Himalaja zove moje ime da donesem zimu u njihovo naručje. Sanjala sam kako si Sve. Sanjala sam kako sam Sve. Sanjala sam Zajedno. sanjala sam kako putujem. sanjala sam kako živim. sanjala sam kako se budim u snu. |
povratak početcima
Guram se u bistrinuIstiskujem ju Još malo više Više Više Gutam malo kristalnog svijeta I mjehurićima se poklanjam I Letim Plutam Plešem Vrtim se Vrištim bez kontrole Neizdrživo je Svijet je ponovo maternica I ja sam topla, bezbrižna i sigurna, I Ti si Ja I Ja sam Ti I vrtimo se u piruetama I djeca smo, Djeca, Mi smo Zaigrani Sretni Neoprostivi Neprestani Nagi Svoji Neobjašnjivi I cijeli ću dan hodati gologuza Samo da se sjećam valova |
tišina pulsira
negdje sam tražila i ne sjećam se više što, kao orisi tisuća godina - a tek večeras stope su vodile svojim smislom, samo prilikom glavni lik u tom koraku, ulice rastu klaustrofobične i zidovi tanki, japanski, daljine su blizu i jedan prost zamah između mene i traženja, razdvaja i sastavlja spokoj na poljani u mračnom kutu po izboru stisnuta dok se otvaram sa dlanovima okrenutim prema nebu čekala sam odgovor. došao je kad se više nisam sjećala pitanja. šapni mi što osjećaš. |
kroz neke slamnate prozore
ležim bez tijela na podu. njegovo lice hladno i bijelo. iz mojih vrućih obraza para klizi u svemir. hej! tko još kreči podove?! ipak ležim na stropu. ne osjećam ruke, ne osjećam noge, ne osjećam tjelesnost. ne postojim prostorno i to konačno razumijem srcem, njegovo je postojanje iscrtkano crvenom linijom unutar granica bezvremenskih galaksija, ono ne zna za prestanak ili opstanak. ono je vječno. ono je sretno - mirim se s tim. ono ne kleči pred trivijalnostima, ono odbija žrtvovati bitak u ime izgleda, ono ispija izvore sa intuicijom, ono poznaje dalje od metafizike. ono te prepoznaje. ne trebam te da me mijenjaš, prekrajaš, popravljaš. ne trebam te da me nadopunjaš, ispunjaš, objašnjavaš. ne trebam te radi obećanja, istina, fraza. ne trebam te radi konflikta, pomirenja, jin-janga. trebam te jer srce prepoznaje glasnika nekih novih spoznaja. |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
PAMETNE: i u letu i u boji i naopačke
sve nijanse koje ne primjetimoipak postoje.
***
ako imaš hrabrosti za pitanje, imaj i za odgovor
***
jedino treba odlučiti: mrziti ili ne mrziti cijeli svijet?
***
ja nisam baš za lažni moral; više sam za nemoral.
***
prelako je ovih dana svemir uzeti zaozbiljno, stvarno.
***
jer kada se i posljednje laži obistine, preostat će nam jedino istina.
***
moja prostranstva su moji zatvori.
***
voljeti... dovoljno ili ne?
dovoljno, kako nije. kad nije.
***
opstati! ah, kako zabavan
zadatak.
***
on je čovjek koji će reći:
'ti si kao ocean'.