dan sam unaprijed, sat navijen petnaest minuta prekasno,
netko je na redoslijede zaboravio i zastranio u divljenju sjevernjači u vremenu bez svijetla,
samo noć ispisana zvijezdama i ništa više
malo frikcije u rastavljenom međuprostoru,
a moje ja u nogama nekog bijelog medvjeda na ledenjaku
u potrazi za zvijezdom da mu zacakli
misao.
nisam im nikad vjerovala potpuno, zvijezdama, i njihovim padovima
nadrealne želje zauvijek ostale u podnožjima piramida svijesti,
razdraganost opijena uz himnu meteorske sudbe,
malo okusa spaljenog kamena na obrazu prolaznosti
sebi na dužnost ostalo kovanje
poretka svemira i stvarnosti u slijedu mjesečevih mjena
don quiote ogoljen od vjetrenjača, na udaru nekog prokletog vjetra, pod aerodromom zvijezda
ostao zadubljen u mrak.
svanuo je
dan
nebitan,
ni sutra ni jučer,
dan što kleči pred ovim milimikronom trzaja
šarenog slova kad postaje moj trag univerzalnom milimikronu Svega,
afričkog lahora na čelu, prašnjavog dodira sahare u crno bijeloj oluji bez gromova,
dan što kleči pred ovim milimikronom trzaja
jednog običnog ožujskog piva.