|
dan sam unaprijed, sat navijen petnaest minuta prekasno, netko je na redoslijede zaboravio i zastranio u divljenju sjevernjači u vremenu bez svijetla, samo noć ispisana zvijezdama i ništa više malo frikcije u rastavljenom međuprostoru, a moje ja u nogama nekog bijelog medvjeda na ledenjaku u potrazi za zvijezdom da mu zacakli misao. nisam im nikad vjerovala potpuno, zvijezdama, i njihovim padovima nadrealne želje zauvijek ostale u podnožjima piramida svijesti, razdraganost opijena uz himnu meteorske sudbe, malo okusa spaljenog kamena na obrazu prolaznosti sebi na dužnost ostalo kovanje poretka svemira i stvarnosti u slijedu mjesečevih mjena don quiote ogoljen od vjetrenjača, na udaru nekog prokletog vjetra, pod aerodromom zvijezda ostao zadubljen u mrak. svanuo je dan nebitan, ni sutra ni jučer, dan što kleči pred ovim milimikronom trzaja šarenog slova kad postaje moj trag univerzalnom milimikronu Svega, afričkog lahora na čelu, prašnjavog dodira sahare u crno bijeloj oluji bez gromova, dan što kleči pred ovim milimikronom trzaja jednog običnog ožujskog piva. svanuo je dan što kleči pred jednim milimikronom samog sebe Očima sjevernog svjetla Obećajem ti tvoj |