ležim bez tijela na podu. njegovo lice hladno i bijelo. iz mojih vrućih obraza para klizi u svemir.
hej! tko još kreči podove?!
ipak ležim na stropu.
ne osjećam ruke, ne osjećam noge, ne osjećam tjelesnost. ne postojim prostorno i to konačno razumijem srcem, njegovo je postojanje iscrtkano crvenom linijom unutar granica bezvremenskih galaksija, ono ne zna za prestanak ili opstanak. ono je vječno. ono je sretno - mirim se s tim.
ono ne kleči pred trivijalnostima, ono odbija žrtvovati bitak u ime izgleda, ono ispija izvore sa intuicijom, ono poznaje dalje od metafizike. ono te prepoznaje.
ne trebam te da me mijenjaš, prekrajaš, popravljaš.
ne trebam te da me nadopunjaš, ispunjaš, objašnjavaš.
ne trebam te radi obećanja, istina, fraza.
ne trebam te radi konflikta, pomirenja, jin-janga.