negdje sam tražila i ne sjećam se više što, kao orisi tisuća godina - a tek večeras stope su vodile svojim smislom, samo prilikom glavni lik u tom koraku, ulice rastu klaustrofobične i zidovi tanki, japanski, daljine su blizu i jedan prost zamah između mene i traženja, razdvaja i sastavlja spokoj na poljani u mračnom kutu po izboru stisnuta dok se otvaram sa dlanovima okrenutim prema nebu čekala sam odgovor. došao je kad se više nisam sjećala pitanja. šapni mi što osjećaš. |