Mehagina kći https://blog.dnevnik.hr/mehaginakci

nedjelja, 22.11.2020.

Prvi snijeg

Jutro je. Pijem kafu i čaj od peršuna. Nešto me stomak zeza. Čitam jutarnje vijesti. Magnifico ima novu pjesmu koja govori o slobodi, preporučuju da poslušam- "Say No When You Gotta Say Yes". Slušam. Nako je.

Rebel Wilson poručila: Svi imamo težak dan, šetajte, trčite, slušajte motivacijske snimke I njena fotka negdje na Bahamima. Ha ha ha, čuj, ko u Bosni nekome možeš bit motivacija?

Muškarac iz Sjeverne Sumatre postao milioner nakon što mu je meteorit upao u kuću. Ha ha ha, mene bi samo u glavu trefio, takve sam sreće.

Stiže film "Tom i Jerry": Hoće li popularni mačak i miš rivalstvo pretvoriti u prijateljstvo? E ovo je super vijest-bolje ovako nego sukobi. Gdje god postoje nesporazumi, društvo nije zdravo. Doduše to može izgledati simpa samo u crtanima.
Nova studija pokazala da muškarci brže gube antitijela protiv koronavirusa. I sad stručnjaci utvrđuju uzrok. Čuj,čuuuuuj…ispade da žene nisu slabiji pol, zaključujem ja samostručnjak u moru stručnjaka.

Čitam dalje. Preporučuju nam da odgledamo kako ruski astronauti ISS-a šetaju svemirom (evo gledam video). Zanimljivo. Kad sam bila mala htjela sam da budem astronaut, ali sam se predomislila. Mi se žalimo na zatvor, na samoizolaciju, a kako je njima? Dosadno brate…

Dosadi čovjeku mnogo toga. Evo ja idem na posao, a svaki dan mi treba 1 sat u jednom pravcu.

Skoro sam gledala na TV lika koji radi negdje u Beogradu, a da bi došao do svog randog mjesta treba mu samo sat da prođe kroz Beograd i sve one semafore. Plus sat vremena puta do Beograda. I priča on tako da putuje već 30 godina. Kad je prošlo 10 g kako je tako putovao, počeo je da ludi. Tražio je stručnu pomoć (opet ovi stručnjaci ha ha ha), ali mu nisu pomogli. A onda je sam sa sobom sjeo i razmislio kako sebi da pomogne? Krenuo je od toga šta najviše voli? Fudbalske utakmice je prosto obožavao. I smislio je ovo: u glavi je oformio dva fudbalska tima, jedan tim je bio za koji je on navijao a drugi protivnički. Kad bi prolazio pored semafora sa crvenim svjetlom, to bi značilo da su njegovi dali gol, a kad bi prolazio pored semafora za zelenim, to je značilo da su protivnici dali gol. Kaže da je jedva čekao semafor sa crvenim svjetlom. Kad je zeleno bilo psovao je. Narandzasto je značilo aut, jednom za njegovu ekipu, a jednom za protivničku. I tip govori ovo : ”Kad bi vi samo znali koliko se utakmica odigralo u mojoj glavi i to uzbudljivih! Kad je bilo nerješeno, ja sam jedva čekao sutra dan ,da idem na posao, samo da vidim kakav će biti rezultat!”

Genijalno!!! Ge-ni-ja-lno! Ovaj me oduševio. Moj drugar je rekao da je ovo bolesno. Bilo kako bilo, on je našao načina da ono što ga je dovodilo na ivicu ludila pretvori u uzbudljivu avanturu.

Evo moje avanture od juče. Zove se: “Prvi snijeg”. Brdo Smetovi. O njima sam pisala više puta…


















22.11.2020. u 11:29 • 35 KomentaraPrint#^

utorak, 17.11.2020.

Iz dnevnika:Kaštel

Neki dan gledam dokumentarac o novogradnji tj.savremenim zgradama i jedan arhitekta tvrdi kako je to sve sad toliko kvalitetno odrađeno da jači zemljotresi novim zgradama ne mogu ništa. Pa sad, ne znam. Živim u novogradnji. Komšiju fino čujem kad zove kera u krilo. Čujem kako diše. Sluša hard rock. Znam šta jedu po mirisu koji dođe ovamo do mene, ali ne znam i ne želim da znam šta bi se desilo da nas stvarno pogodi jači zemljotres. Malo me postrah.

Ležim ja tako i razmišljam. Kako je to moguće da je ova novogradnja bolja od starogradnje, kako tvrdi onaj arhitekta? Pa one drevne građevine koje sam vidjela u Perzopolisu-Iran i u Karnaku -Egipat, ono je preživjelo ko zna koliko zemljotresa pa se nije srušilo. Pa Pompeji u Italiji-preživjeli vuklan i skoro su cijeli...Kažu oni koji pamte kad se u Skoplju treslo 1963 godine da je sve poravnilo sa zemljom. Samo je jedna zgrada ostala čitava, ništa joj falilo nije. Vlast se digla tražit ko je pravio zgradu, odakle je taj, ko je taj...kad....arhitekta zgrade u zatvoru. Tadašnja vlast ga osudila jer je previše utrošio materijala u zgradu pa su mislili da je pronevjerio novac. Mene jeza obuze dok ovo tipkam. Kako je istina nepobjediva!

A danas se prave zgrade od papira. Meni bar tako to izgleda. Evo naprimjer moja gdje ja živim. A ovo pominjem jer hoću da napišem nešto o jednoj od najstarijih građevina koja dokazuje franjevačku prisutnost u Bosni i Hercegovini. Zub vremena je nije totalno uništio. Postoji i dalje i svjedoči o prošlosti.

Nalazi se na obroncima planine Zahor, skrivena u šumi ispod vidikovca –najviše tačke pomenute planine. Dakle, od vidikovca, ima neobilježen puteljak kroz šumu koji vodi dole do Kaštela, kako ga zovu stari grad. Kaštel zapravo predstavljaju tri pećine sa otvorima, a u jedan otvor može stati 40-50 ljudi. Prema predanju, u pećinama su se skrivali fratri od ljutih Turaka, na čelu s fra Anđeom Zvizdovićem. Jednog dana fra Zvizdović je sišao odatle u Milodraž da primi, kao predstavnik bosanskih franjevaca, 1463. godine, od Sultana Muhameda II povelju zvanu Ahdnama. Njome im je omogućeno slobodno obavljanje vjerske službe.

O Kaštelima postoje mnoge priče i legnede, a o kojima najviše pričaju stanovnici iz okolnih sela. Oni kažu da se u kamenu nalazila velika alka za koju su navodno vezani brodovi kad je nekad davno bilo more. Drugi pak tvrde ako je zaista postojala alka onda je ona najvjerovatnije služila za penjanje po stijeni do ulaza u pećinu.

Ovo mjesto je posebno po svemu. Tu turista ni slučajno ne može zalutat. Mora otić maksuz. I malo ljudi zna da ovo postoji. Sad znate i vi.

To je bila priča o Kaštelama, a evo kako izgledaju:



Evo jos jedna fotka, da se vidi iz malo dalje perspektive:



Vidikovac sa kojeg vodi put prema Kaštelama i moja malenkost:



I evo za kraj najkraće priče na svijetu:





17.11.2020. u 00:57 • 17 KomentaraPrint#^

petak, 13.11.2020.

Ruža pod staklenim zvonom



Moji starci su meni ulili ono uvjerenje da sam posebna. Kad sam odrasla, bilo mi je teško shvatiti da nisam toliko posebna i jedinstvena i da ima mnogo ljudi koji su i posebniji i jedinstveniji od mene. A onda sam se sjetila priče o ruži iz Malog princa. Ruža je „lagala“ Malom princu da je jedina na svijetu i da je mora čuvati pod staklenim zvonom. On je to i radio, sve dok jednog dana nije vidio polje istih crvenih ruža i bio je jako tužan što mu je njegova ruža pod staklenim zvonom lagala. Ali, avaj, sva je poenta u pripitomljavanju. Ukoliko nekome daš dio sebe, nježnost i pažnju, taj i jeste poseban i jedistven za tebe. Tako da je shvatam da i jesam bila takva svojim roditeljima. Ja sam bila ta jedna crvena ruža iz polja crvenih ruža koja je drugačije mirisala od svog drugog cvijeća na svijetu.

Danas ću vam ispričati jednu priču... Putovaću malo kroz vrijeme, a ne kroz predjele moje lijepe domovine.

Bio je decembar. Godine se ne sjećam. Sjedila sam na kauču i listala slikovnicu sa slikama Djed Mraza. Pisalo je kako on dolazi jednom godišnje na sankama koje vuku jeleni i donosi djeci poklone. Do mene je sjedio moj stari i čitao „Oslobođenje“. Pitala sam ga „Da li stvarno Djed Mraz postoji?“, rek'o mi je nazainteresovano „Postoji“ i nastavio čitati.

Sad zamislite da ste u pozorištu i sad ide slijedeća scena...

Kroz par dana opet ja sjedim tako na kauču i gledam crtani film u 19 i 15. Iznenada kao što to uvijek bude u pričama, neko je pokucao na vrata moje sobe. Jednom...pa drugi put. Ustala sam i otvorila ih. Nevjerovatna scena! Oči su mi bili k'o fildzani, što bi rekli ovdje u Bosni kad opisuju nečiji trenutak iznenađenja. Šok. Nevjerica. Djed Mraz je nekako ušao u moju kuću i stojao pred vratima moje sobe. MOJIM VRATIMA! Odkud? Kako me je naš'o? Zašto baš ja? Ne sjećam se da sam čula jelene i zvona! Taj momenat od par sekundi nikad, ali nikad neću zaboraviti. To se nezaboravlja!

Nije da se hvalim, ali meni je Djed Mraz došao u stojadinu. Najnormalnije se parkirao u garažu. Im'o je ključ od naše kuće i nije se morao penjat na krov da bi ušao kroz dimnjak. Donio mi je dva paketića sa čak dva toblerone, dvije kesice nero bombona, dvije gumene igračke, ... i kako sad da ne pomislim da sam posebna i jedinstvena?

Kasnije se moj stari napatio dok je pravilno motao i slagao odijelo pravom Djed Mrazu. Sve je moralo bit pod konac, tako je govorio i to sve gunđajući. Duže je odijelo motao pod konac, nego što je trajao taj meni namjenjen trenutak iznenađenja. To se sve trebalo uredno vratiti i poslati za Finsku, kako rekoh pravom Djed Mrazu. Tako su mi lagali. Ali to je bilo samo za mene, jer ja sam posebna i jedistvena. :)

Iz sehare zvane nostalgija:




13.11.2020. u 18:28 • 19 KomentaraPrint#^

nedjelja, 08.11.2020.

Planina Zec (vrh Matorac 1871 m n/v)

Ja sam apokapopolitična. Ta riječ ne postoji. Ja sam je izmislila. To znači da nemam blage veze o politici. Niti volim političare. Političari ništa ne rade što je u moju korist, osim, kad god su izbori u našoj državi, putevi se asfaltiraju. Ova sveukupna svjetska situacija mi ne miriše dobro. Rekla bih čeka nas teška recesija, pa ne znam zašto ne grade fabrike umjesto asfalta, što rekao jedan ekonom, jer ko će voziti po tim putevima, ako upadnemo u krizu? Meni ne trebaju putevi široki sa šest traka, meni su dovoljne i kozije staze. Ja mogu pješke što se mene tiče, ali kako će lejdis end džentlmen from Pariz? Imam brigu. Od brige mi se prazni želudac. Idem u kuhinju. Čokolešnik na tebe je red. To jedem jer sam na dijeti. Umjesto kolača. Čokolešnik je pun vitamina B kompleksa. Shvatila sam da vitamin B kompleksa ima kompleks , zato što nije vitamin A. Malo šale, a sad ozbiljno...Dok svi nabavljaju brašno iz straha zbog moguće gladi, ja nabavljam čokolešnik.

Ali to nije tema moje današnje emisije. Današnja tema je kao i obično?Pogodite?! Šta? Nije teško pogoditi...

Danas smo isli na Zec planinu na vrh zvani Matorac (1871 mn/v) i to od skijališta Brusnica. Poslije smo produžili do vrha Vran kamen koji je tu-blizu par metara. Na Zec planini raste bosanskohercegovački endem bijelo vraničko zvonce. Planina je jako lijepa. Ima fino obilježene staze i na vidikovcima postavljene klupe. Na njenim obrnicama nalazi se utvrda i ljetnikovac bosanskih kraljeva Kozograd. To sam nekad prije par godina posjetila. Ostalo je samo par suhozida, neka stijena i to je sve.
Inače Zec pripada skupini planina koje pripadaju Vranici. Podno ove lijepe planine izvire rijeka Vrbas.

Dan nas je poslužio, hoću reći bio je lijep. Planina je dozvolila da se popnemo na nju. Podarila nam je kao i uvijek vidike, širine ,dubine, boje i ljepotu koja oduzima dah. Priroda je tako veličanstvena, da me svaki put iznova fascinira, kad se popnem na vrh neke planine. Imam zahvalnost što je osjećam, što je volim, što je vidim i što spoznajem njene vrijednosti.Zar to nije divan dar od Boga?

I tako...Sve se istovremeno dešavalo kada je Zagor Te Nej ili njegovo drugo ime od kojeg svi neprijatelji strepe „Duh sa sjekirom“ iznenađeno poviknuo kad je ugledao indijance kod Hadžića:



Za to vrijeme na drugom kraju Bosne...



Mehagina kći je uživala u prirodi ne sluteći na koga je nabasao njen prijatelj Zagor...









Nastaviće se...

08.11.2020. u 18:48 • 19 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 02.11.2020.

Vranica-Krstac 2070 m n/v

Palo mi je na pamet kako sa vama dijelim svoje putešestvije, a nekad to dosadi, pa mogla bih i nešto drugo. Ta ja. Sjetila sam se svojh studentskih dana i onog kad uz kafu sa kolegama diskutujemo beskrajno duge nevažne razgovore, tipa šta su hakirali i kako hakirati nešto (ako je to uopšte bilo tačno). Nisam se nikad petljala tamo gdje mi nije mjesto, jer nisam imala pojma iskrena da budem kako bi to izvela, ali ni to za šta će mi? Koga da provjeravam? Sve one moje kolege su znale i kako uć u tuđi komp, i kako uć u telefon, i kako ovo, i kako ono, a ja k'o tukmez pravi, znam samo nazvat i to je to. Meni dosta. Većinom sam ih samo slušala i nisam nikad imala šta pametno za dodat, osim pitat po nešto.

Godine su prolazile, tehnologija je napredovala, dobili smo viber, whatsapp, i jos koješta. I dalje nemam hakerskog znanja, ali sam provalila „rupu“ u jednom propustu vibera i whatsapp-a. Kako? Naravno da neću reći. I ne znam dal' je iko od profesionalaca to provalio, kad za ovu provalu ne treba ama baš nikakvo posebno informatičko znanje. Sve legalno. Nema nikakvih dodatnih špijunskih aplikacija, apsolutno sve legalno. O čemu je riječ? Hoću da kažem, da kako možete komotno znat sa kim osoba priča, ako imate br.tel. od te osobe, ali morate imat i br.tel od osobe sa kojom priča. Ponavljam potpuno legalno. Ja sam malo modernija bosanska mahala od mahalaša iz prethodnog posta. Doduše to ja više radim da vidim s kim imam posla i ko se domunđava i sa kim, ponavljam čisto zbog sebe, da stopiram ili emocije ili nadu ili druženje (ovisi šta mislim i osjećam i želim imat s nekim).

Jučer mi je bio pravo zanimljiv dan. Ja i moj drugar penjali smo se na Krstac na 2070 m n/v.Išli smo od Prokoškog jezera tj. jednom od najatraktivnijih planinskih sela u BiH. Snimali smo filmove i smijali se uglavnom mojim budalaštinama hi hi hi. Zapravo cilj nam je bio najviši vrh Vranice Nadkrstac, ali ja sam imala problem sa nogom pa smo na kraju završili na Krstacu, za kojeg smo prvobitno mislili da je to Nadkrstac. Iako sam tu bila prije 10 g. zaboravila sam put. Sjećam se da je baš tu na tom vrhu vijorila bijela zastava sa natpisom „Bože, čuvaj Vranicu i one koji je posjećuju“.

Vranica je jedna od ljepših planina u mojoj domovini. Pročitala sam negdje da su još od rimskog doba pronašli razne rude na njoj, a od ruda bilo je i puno zlata. Ima jedna lijepa metafora u jednoj staroj sevdalinki koje se često sjetim... „...uzmi za me oku zlata, pa pozlati dvoru vrata...“. Može se tumačiti na više načina, ali ja tumačim na svoj: kad se popnem na vrh planine, ja nju ne osvajam, ona mene osvaja-mojim jednim pogledom, okom u kojeg stanu sva ta prostranstva, brda i poljane. Oko je maleno spram svih tih prostranstava, a toliko obuhvata. Tako da ja svaki put kad se popnem „uzmem oku zlata“, pa „pozlatim svijetu vrata“, tako što gledam i divim se, čudim čudima i bojama ovoga svijeta i mislim se, a kad ću, ako neću sad živjeti?

„Život je jedan, živi ga Fikreta“.







02.11.2020. u 10:00 • 12 KomentaraPrint#^

ponedjeljak, 26.10.2020.

Vodopadi Ilomske

Postoje ljudi koji mogu da izađu iz mahale i da žive na bilo kojem kontinetu, u bilo kojoj svjetskoj metropoli, ali mahala iz njih izać ne može. Mogu da se furaju da su studirali na prestižnim univerzitetima širom svijeta, ali avaj, ako su studij završili na takvim školama, to ne znaci da su pokupili svu pamet ovog svijeta.

Zašto ovako počinjem negativno? Pored jučer nestvarno lijepog dana, vanzemaljskih boja jeseni i nevjerovatnih krajolika, prosto mi bude krivo, što mnogi od onih sa kojima dijelim fotke na fejsbuku nisu zainteresovani za fotke i ljepotu kojom ih „pozivam“ da i sami istraže divlje predjele moje drage BiH, nego su na žalost više zainteresirani SA KIM SAM. Zašto? Nemam šta kriti, ali ne želim da nekima podnosim izvještaje, jer nemam šta reći, a i da imam- to je moja stvar. Onda ti isti, kontaktiraju moje potencijalne saputnike koji su MOŽDA samnom bili taj dan, ispitivaju ono policijski gdje je, skim je, šta je...a onda mirne duše mogu da spavaju. Kod ljudi ne cijenim površnosti, već dubine i širine. Moji pravi prijatelji ne pitaju ništa sve dok im sama ne kažem. Dosta o ovome.

Ilomska rijeka sa dva vodopada je (manji i veći), nešto što svaki pustolov treba vidjeti, a što sam ja jučer vidjela. Nalazi se na obroncima Vlašića. Predjeli su slični kao iz serije Grizli Adams, a sam kanjon izgleda toliko čarobno, da bi svakog ostavio bez daha. Sve uzduž puta obraslo je mahovinom, svo drveće, sve stijene, pa izgleda kao da je neko presvukao te krajolike u zelenu plišanu odjeću. One boje kojima je šuma prošarana, čas kroz izmaglicu, čas kroz zrake sunca, izgledale su posebno atraktivno. Nigdje žive duše nije bilo, kao da si na drugoj planeti, daleko od svih. Kao što sam i napisala, na ovoj rijeci postoje dva vodopada: manji, koji se odmah vidi pored puta i veći koji je skriven i za koji je potrebno alpinističko znanje. Nije da se furam da to znam-kad ne znam, ali sam na rukama i nogama prošla stazu (jaaaakooo opasnu, jako strmu, sa sajlom) i kad sam ugledala taj skriveni dragulj, nisam mogla vjerovat da nešto takvo postoji. Ljudi moji- to je raj, vodopad visok oko 40 metara ulijevao se u tirkizno čisto jezero. Prošla sam mnoge planine, mnoge vodopade, ali što rekao Davorin iz Indexa, „Da sam ja neko“, ja bih ovo proglasila NP. Vrh vrhova! Nakon vodopada, prošli smo dva vještačka tunela (potrebno je imati čeonu lampu) iskopana u stijenama. Ako se pitate odkud sad to, pa eto, na žalost umjesto da ovaj dio divljine zaštite u turističke svrhe, eno grade mini hidroelektranu.









26.10.2020. u 08:24 • 17 KomentaraPrint#^

subota, 24.10.2020.

Crepoljsko 1524 m n/v

Koliko su me vijesti oko korone uzurpirale ja propustam vijesti od NASA-e. Mislim treba znat sta se desava i u svemiru. A pazi dešava se to da NASA žuri vratit sondu Osiris-Rex, koja je od zemlje udaljena 300 miliona kilometara i koja je uspješno sletjela na asteroid Bennu i prikupila uzorke istog. No, sonda je prikupila u spremnik i više uzoraka nego što je trebala, pa sad prašina i fragmenti asteroida „cure“ u svemiru. Sonda će se vratit na Zemlju 2023. godine, možda bez uzoraka, ovisi kolko bude curio. Ajme meni u šta ljudi potrošiše 800 miliona dolara. Bolje da su meni dali. Ja bi se teleportirala na Bennu i lično uzela uzorak pa im donijela. E, šalim se. Pare kvare ljude. One koje možeš kupit oni imaju cijenu.

Danas je opet padala kiša. Išli smo na Crepoljsko- Ozren (1524 m n/v). To vam je jedna planina poviš Sarajeva. Od Sarajeva ide se prema Baricama (tu se može ostaviti auto), pa Čavljak i od pl.doma na Čavljaku ide se označenim putem na Crepoljsko. Kondiciono nije zahtjevna tura, a za „napor“ koji nudi , pogled odozgo je fantastičan. Posebno sad u jesen, kad ima milion boja. Na takve slike nemo'š stavit cijenu. E to je moj asteroid Benna. Besplatan je i dostupan svima. Svako ga može popet. Ali nije na popisu NASE, pa se ne zna za njeg.

Na putu prema vrhu imaju kolibe . Tu ljudi prodaju domaće proizvode, od ajvara, fafarona, domaćih sokova, rakije...Ja sam kupila ljute papričice da budem još ljuća i sirup od borovih iglica da iznenadim pluća. Mislim da sam uzela overdose, nešto mi nije dobro. Vidićemo do sutra. Ako pozelenim, zovite me vanzemaljac.








24.10.2020. u 22:48 • 14 KomentaraPrint#^

subota, 17.10.2020.

Vučja planina

Vučju planinu i Vlašić dijeli rijeka kojoj sam zaboravila ime. Planina spada u dinarsko gorje a najviši vrh je Meokrinje sa 1 378 metara nadmorske visine. Plato planine je miniran i ne preporučujem da ovdje idete bez nekoga ko dobro poznaje teren, ništa gps, nista “strava”, to zaboravite, znači ponavljam- na ovu planinu ići samo sa nekim ko je dobro poznaje.

Start nam je bio iz jednog sela, negdje oko 7 ujutro kad se još nije digla magla i kad je rominjala kiša. Znali smo da će biti takvo vrijeme, ali spadam u one planinare koji razmišljaju na taj način “nema lošeg vremena-samo loša oprema”. Nakon nekih sat/dva, kad je kiša prestala, oblaci su se razišli i mogla se vidjeti ona druga strana “preko puta”- obronci Vlašića, no, kad smo došli gore na plato Vučje planine, magla se ponovo navukla k’o u Londonu 1958, tako da se više ništa nije moglo vidjeti, osim minskih oznaka. Primjetili smo da se gore trenutno vrše deminiranja na više lokacija. Izgleda da su se baš zadali da razminiraju cijeli plato, no, ko zna, koliko će to trajati. Za ljudske gluposti koje su trajale možda dan/dva/tri, ko zna koliko generacija će ispaštati.

Vučja planina je vjerovatno dobila ime po vukovima, ali njih nigdje. Nikog gore nismo sreli osim nekog seljanina na traktoru. Bio je kao predposljednji mohikanac (mi smo bili posljednji) koji je izgledao kao da glavom bez obzira napušta planinu, bježeći od magle, od duhova prošlosti, od čega li…eh, od svega možeš pobjeć, al’ od sebe nikad. I što rek’o Zuko Džumhur “Džaba ti je što trčiš, Allah ti je sve korake izbrojo…”. Ne znam koliko je meni koraka izbrojo, ali step tracker mi je danas zabilježio 27 952. Nije loše. Dobra sam, k’o dobar dan.

Na kraju smo sa vrha Meokrinje (ovdje je posebno opasno, mine nisu obilježene, a nije mi baš bilo svejedno ići putem obraslim mahovinom, dok su oko nas svuda parcele ograđene trakom), vratili se makadamom, uz rijeku. Malo dužim putem, ali to nam i jest bio cilj. Pred sami kraj hajkinga, magla se razišla, Sunce je provirilo. Izašo je vedar dan. Iznenada, baš kao i raspoloženje kod nekih ljudi. Inače ja biram kakav će mi biti dan : na mene ne utiče vrijeme. Možda utiču ljudi, ponekad u rijetkim trenucima, ali i to koliko im dozvolim. Uostalom sve je prolazno…



Pogled sa ove fotke me podsjeća na rižine terase u Vijetnamu. A nije Vijetnam, Bosna je...









Svi ste pozvani na večeru. :)





Ograđeno minsko područje.



17.10.2020. u 21:43 • 19 KomentaraPrint#^

četvrtak, 15.10.2020.

Jevrejski jezik

Nakon što sam dobila telefonski poziv iz Izraela i to iz „Rosen school of hebrew“-komisije za stipendije, u kojem je žena jasno i tečno izgovorila moje ime i prezime, tvrdeći da sam ispunila neki online obrazac i dala svoj broj telefona, danas sam dobila i broj mog studentskog broja sa kojim imam online pristupnicu i još jednom su čestitali na izboru i volji da učim jevrejski jezik. Iako sam prvobitno, šokirana, jasno dala na znanje da nemam veze sa tom prijavom, žena se izvinula i rekla da će me izbrisati iz kompjutera, no, kao što vidim- to nije učinjeno.

Bez lažne skromnosti, imponuje mi, jer ne pamtim kad se neko ovako borio za mene. Došlo mi da razmislim. Zezaju me drugari-kažu mi pristani , možda ti bude trebalo za posla, ha ha ha.

Šalom

15.10.2020. u 15:44 • 14 KomentaraPrint#^

nedjelja, 11.10.2020.

Vlašić- vrh Paljenik 1943 m n/v

Arapska poslovica kaže da se dvije stvari ne mogu sakriti: ljubav i planina.

Kad smo zaljubljeni dopamin je hormon koji stvara osjećaj ugode. Zbog njega kockari osjećaju zadovoljstvo u hazardu, a povezan je sa uzimanjem droge i - sa osjećajem ljubavi. Kada se zaljubimo, dopamin se pojačano luči i to stvara taj osjećaj međusobne pripadnosti. To što neko dobiva posebno mjesto u našem srcu uzrokovano je lučenjem dopamina.

Svaka zaljubljenost može biti lijepa, jer možemo biti zaljubljeni u prirodu, u planinu, u životinje i te stvari su divne jer nas nikad ne mogu iznevjeriti, ali ljubav sa drugom polovicom je pak drugačija ljubav. Bolja od svih vrsta ljubavi, jer imaš osjećaj pripadnosti, kao kad sklopiš puzzle, kao da pronađeš komad sebe za koji nisi ni znao da postoji, a bio je tu, blizu tebi. Platon je to davno divno pripovjedao (mislim da je to bio on) kako su ljudi bili dvospolna bića i činili su mnogo zla, pa ih je Bog kaznio na taj način što ih je prepolovio. Od tad svako luta svijetom tražeći svoju polovicu. Ali, avaj, kao što rekoh, ljudi ce vas prije ili kasnije razočarati. Ako očekujemo to unaprijed od nekoga onda nikad i nećemo dati prostora da volimo i da rastemo u ljubavi.

Moj jučerašnji pohod bila je planina Vlašić. Po ko zna koji put. Krenuli smo od Galice, prema pl.domu na Devečanima. Odatle smo krenuli ka vrhu Paljenik.
I opet nemam šta da kažem za Vlašić, više se potrošilo papira o ljubavi i mojim filozofiranjima. Za sve je kriva arapska poslovica sa početka price. Presviđa mi se.






11.10.2020. u 09:43 • 19 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< studeni, 2020  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Studeni 2020 (5)
Listopad 2020 (8)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (10)
Srpanj 2020 (16)
Lipanj 2020 (12)

Zen

Narnia-geografska karta

Pinokio

Šta večeras rade zvijezde:
Hubble teleskop

Moj stari blog

Corto Maltese

Zagor-Anulkino prokletstvo

Alan Ford

Marsovac

Opstanak

Nirvana

Mali Princ