Mehagina kći https://blog.dnevnik.hr/mehaginakci

ponedjeljak, 01.03.2021.

Kako se zove voda koja pada?

Znate ono kad Eustahije Brzić u uvodnoj špici crtanog filma kaže „Zmijoljupci zdravo, zdravo, ja sam najbrža zmija na svijetu“.....(inače živi u Teksasu), pa ode na Antarktik i donese grudvu snijega....E, tako i ja. Odem na planinu i donesem grudvu snijega na ovo lijepo Sunce, pa se istopim skupa sa grudvom: od ljepote, od dragosti, od umora, od svega....

Moram vam reći da nemam novih putopisa, a da sam „išla u šetnju“, jesam. Išla sam na one čarobne vodopade, što se opisat ne mogu, a išla sam i na Ozren kod Sarajeva (Crepoljsko). Na mom blogu već ima napisano nešto o ovim planinama.

Kako kažu slike govore više neko 1000 riječi.

Uživajte kao što sam i ja ! :)












01.03.2021. u 15:30 • 26 KomentaraPrint#^

subota, 20.02.2021.

Janjićki vrh



Janjićki vrh (812 m) se nalazi u sastavu općine Zenica. Ime potječe od imena Zeničkog sela Janjići. Dominira zeničkom kotlinom sa južne strane. Ime vrha mi je neobično. U zapisima piše da potječe od sela Janjići, ali, avaj, u Osmanskom carstvu postojali su vojnici pješaci koji su bili naoružani lukom i strijelom a zvali su ih janjićari (to se na turskom piše yeni – sari). Oni su bili udarna snaga vojske, a nalazili su se na čvrstom centru ratišta.

Ono što mi je posebno interesantno jeste što se pod samim vrhom nalazi rimski put koji nije ni obilježen, niti je značajan ikome, kao da se radi o najobičnijem putu. Doduše ovo su samo predpostavke da je rimski, ali da liči,da liči. Mnoge rimske puteve sam imala priliku vidjeti od onih na Pompejama, do onih u samom Rimu. Rimljani su nam ostavili to u amanet, da bi mi koračali njima i izgovarali ono “Svi putevi vode u Rim”. Mene je danas jedan takav odveo, kako i napisah, na Janjićki.



Idući prema gore imali smo prilike da vidimo šta su protekle noći uradile divlje svinje na tom lokalitetu. Nevjerovatno koliku parcelu su izrovile. Kao da su imale party.



Sa vrha pruža se fantastičan pogled na lanac visokogorskih planina od kojih najviše dominira planina Vlašić.









To bi bilo sve narode, što rekao Duško Dugouško, odoh pod deku da pijem topli čaj.




20.02.2021. u 19:44 • 27 KomentaraPrint#^

četvrtak, 11.02.2021.

Kralj bosanskih džungli- medvjed!



Hum je planina koja se nalazi nadomak Kaknja i bogata je različitim vrstama šuma, biljaka, čak na nekim mjestima ima i stijena, te ova planina zbog različitih morfoloških struktura spada u dinarska gorja. Samo da podvučem: ni malo lagan uspon “kroz pustinju i prašumu”, a sama “šetnja” trajala je oko 25 kilometara.





Na samom vrhu Huma na 1280 m n/v, nekad je vijorila zastava, ali izgleda da tu konstantno puše jak vjetar, kao i u proteklu nedjelju, pa je zastava odlepršala u nepoznatom pravcu. Ljudi vole da obilježavaju teritorije, a prirodi je svejedno obilježje, ona je takva kakva jest: svoja, lijepa, mirisna, pa kako god je nazvali.





E sad slijedi glavni sadržaj cijele priče, pa molim da dobro otvorite oči…

Planinari nikako ne vole ove sa motorima što uništavaju mir i ljepotu prirode. Kad sam ih vidjela na samom vrhu, mislim da su im moje poluotvorene oči jasno davale do znanja da nisu dobro došli gore, ali ko mene pita? Nije moje.

Motora se ne plašim. Ne mogu mi ništa. Ali zato se motora plaši kralj bosanskih džungli- medvjed. Kralj se zbog silne buke, popeo na vrh drveta i mom oku se učinilo da vidi kaput ili bundu, doduše možda malo dlakaviju nego inače, ali moj drugar sa okom sokolovim reče “Vidi medvjed!” I bi medvjed!!! Negdje sam čitala da biste se napunili zdravom, pozitivnom energijom - zagrlite brezu i ostanite uz nju 15-ak minuta. Preporučuje se to u dendroterapiji odnosno liječenju drvećem. Tako nam je medo lijepo demonstrirao kako se to radi. I pozirao je da ga fotkamo. Zapravo to je uradio moj drug, ja sam tiho paničila,jer sam mislila da ima još jedan....Bilo je kao u "Alan Fordu" kad Bob kaže Alanu- "Bježimo njih su dvojica, a mi smo sami!".

Hvala ti medo! Srela sam te na najljepši mogući način. Nisi bio na tlu. Nisi me prepao. Nisi bio ljut na mene. Taman si bio onakav da te poželim ponovo srest, ali neka fala ha ha ha.

Obzirom da nemam nikakvog oružja uz sebe, čak ni štapove ne nosim, moj drugar je smislio novi način odbrane od medvjeda “za nedaj Bože”. Na youtube nađeš pucačinu i pustiš to u sred šume. Ja sam kasnije tražila neku tipa BUUUUM, TRAAAS, DUUUUM, jer je njegova bila isuviše smješna. Djelovala je poput dječijih igrački TA-TA- ta- ta-ta-ta. Neće medo od tog da bježi, nego će se smijat.

Danas sam išla u dućan lovačke opreme. Tražila sam suzavac- sprej protiv medvjeda, a pošto se koristi i protiv ljudi rekli su mi da moram imat dozvolu. Nisam htjela da se peglam, tako da nisam kupila, pa ću se radije poslužiti pucačinom na youtube!


11.02.2021. u 17:17 • 41 KomentaraPrint#^

četvrtak, 04.02.2021.

Alma




Alma je imala Downov sindrom i odrastala je u mojoj ulici sa svom djecom iz Ulice „ 6 april“. Nije znala pričati, samo se oglašavala ovako „A,a,a,a,a,a,a,a,aaaa,aa,“. Mi djeca smo je potpuno razumjeli. Igrala se sa nama i žmire i između dvije vatre, lastiša...a kad nešto nije mogla izvesti u igri, mi smo to znali već unaprijed, pa smo je postavljali na poziciju na koju se mogla igrati, bez ikakvog objašnjenja ili obrazloženja. Što rekao „Mali princ“ odrasli obično komplikuju sve i sa pitanjima i sa obrazloženjima. Kao što napisah već, mi smo se sa njom jako dobro sporazumjevali. Nikad nije bilo sporno „Šta je Alma rekla“, jer nama je to bilo potpuno jasno šta je rekla, iako je uvijek isto govorila „A, a , a, aaa,aaa“. Ne znam šta tu nije bilo jasno? Nikad je nismo posmatrali da je drugačija od nas. Kad bi došlo neko novo dijete iz druge ulice da se igra sa nama, obično bi posmatralo Almu sa vidnim upitnikom iznad glave. A onda bi pitali „A zašto se ona tako oglašava?“, a mi bi odgovarali kao da znamo odgovor, ali nam je bio nebitan : „Pa tako“. „A kako vi nju razumijete?“, „Pa razumijemo“, „Pa kad će ona naučit pričat?“, „Pa naučiće“, „A što je ona tako sporija?“, „Pa tako...“. Ta glupa, nebitna pitanja smarala su nas. Alma je bila dio nas i nije nam bilo jasno zašto pitati toliko? Obično bi i ti koji su pitali, ubrzo, onako uz nas, prilagođavala se i prihvatali Almu.

Najupečatljivija slika nje ostala mi je u sjećanju ona sa haljinicom mustre leptira i papučama uvijek 5 brojeva većim nego što je njen. Imala je jedno klempavo uho koje se nije moglo sakriti pod kosom, kao što sam ga imala i ja i većina nas. Probali su mi jednom selotejpom da zalijepe, ali uho je bilo tvrdoglavo, nije se dalo.

Kad bi Alma vidjela da smo se okupili ispred moje kuće, odmah bi dolepršala kao oni leptirići na njenoj haljinici. Obično bi stala u stranu kao da se unaprijed plašila da je nećemo degradirati, a mi smo je prihvatali kao svjetlost Sunca sa neba, kao sjaj zvijezda u noći, kao vjetar što nam se igrao sa uvojcima kose. Toliko smo je prihvatali da različitosti među nama nismo ni primjećivali, niti je postojala, niti nam je bilo bitno.

Djeca su pravi anđeli, jer sve što rade, rade sa čistoćom i iskrenošću. Što rekao Mika Antić „Da bi se istinski voljelo-treba odrasti do djeteta“. A zanemarimo to što je Mika imao šest brakova, možda je u zadnjem shvatio smisao svojih riječi :)
I opet se vraćam na Malog princa. Istina je i to ja potvrđujem, ako pričaš jezikom srca onda razumiješ sve jezike ovog svijeta. Tako smo i mi razumjeli Almin jezik.

Za kraj evo jedna pjesma od mog profesora iz gimnazije. Bio je roker koji je slušao džez i bluz. U ono vrijeme što bi rekli bio je vrlo moderan momak širokih pogleda. Danas mu je 65 godina i živi u Tuzli. Pjesma je nastala davno prije 30 g. najvjerovatnije u ovoj ulici o kojoj pišem, gdje je provodio dane u garaži svirajući na gitaru sa ostatkom benda zvanog "C vitamin"....
Možda je baš ova pjesma nastala baš onog dana kad smo se mi djeca igrali ispred te garaže...



Kraj priče






04.02.2021. u 22:04 • 20 KomentaraPrint#^

subota, 30.01.2021.

Prirodni respirator!



Đepeto je osmislio Pinokija koji je bio vrlo simpatičan što laže. Kad god bi nešto slagao porastao bi mu nos.

Naši političari kad lažu, ne samo da im rastu nosevi, raste im i jezik i uši i glava im dobije kockasti oblik! Umorna sam od laži. Umorna sam od korone. Umorna sam od obećanja da će doći vakcina. Umorna sam od ljudske gluposti. Umorna sam od lažnih prijatelja. Ono što znam sigurno jeste to da me priroda nikad neće razočarati i ma koliko bila umorna od pješačenja po njoj nikad me neće umoriti kao što psihički umore neki ljudi. Upravo sam došla iz šume iz mog prirodnog respiratora starog 4,5 milijarde godina.



Želim da vam kažem svoju misao dana : od danas se družim samo sa onima koji me čine sretnom i više ne želim da slušam vijesti o koroni...

“Tajna je u tome, draga Alisa, da se okružiš ljudima koji ti srce ispunjavaju srećom. Tada ćeš, samo tada, biti u Zemlji čuda.”
- Luis Kerol, Alisa u zemlji čuda.





30.01.2021. u 16:22 • 25 KomentaraPrint#^

subota, 23.01.2021.

Dubrovnik



Dubrovnik ne postoji samo u Hrvatskoj , postoji i u Bosni. Srednjovjekovni grad Dubrovnik izgrađen je na brdu Humu. Do grada najlakši pristup je iz sela Kopošići gdje se nalazi i nekropola kneza Batića koji je bio bosanski plemić, vlastelin, možda i feudalac i tu je imao svoje posjede. . Pošto vama selo Kopošić ništa ne govori kao orjentir, mogu vam reći da se to selo od grada Ilijaša nalazi na 10 km. Grad Ilijaš se od grada Sarajeva nalazi na 28 km. Dubrovnik se spominje u osmansko-ugarskim ugovorima, a u Gazi Husrev-begovoj zakladnici od 1531. godine, kao Dobronik.

Cijelo područje srednjovjekovnog grada proglašeno nacionalnim spomenikom BiH.





Ono što moju Bosnu krasi osim ovakvih srednjovjekovnih gradova su i zanimljivi stećci, sa zanimljivim natpisima. Imate negdje na internetu citate tj. natpise sa stećaka (napisanih na bosančici) a ja vam prenosim jedan:

"Človjek mojže vidjeti ono što nije vidio,
tčuti ono tšto nije tčuo,
okusiti ono tsto nije otkusio,
biti tami gdje nije bio,
al' uvik i svagdi,
samo sebe može najti,
ili ne najti.

Legoh 1094 ljeta, kad bješe suša,
pa u nebu ne bješe nijedne suze za me.”





Eto vam samo par škrtih riječi, jer, da vam pravo kažem, umorila sam se...



23.01.2021. u 22:37 • 29 KomentaraPrint#^

subota, 16.01.2021.

Klopačke stijene



Klopačke stijene, se nalaze nedaleko od grada Zenice i dio su brda Čolan. Prema legendama (navodno) na strmim kamenim kuloarima ovih stijena imaju halke koje su služile za vezivanje brodova, nekad kad je bilo more. Da je more postojalo, nalazišta su potvrdila, jer su na ovom lokalitetu pronašli fosile morskih školjki, ali halki nema. Više puta su ih tražili i alpinisti ali i planinari.
Također postoji mikrolokalitet na jugozapadnoj strani koji se naziva "Jelenska stopa". Radi se o udubljenju na jednoj stijeni. Postoji priča da je udubljenje napravio jelen kada je tako silno doskočio nakon što je bježeći od vuka preskočio s jedne stijene na drugu.
Obje priče su samo mitovi. To je jasno svakome. No, nema veze i grčki mitovi su samo mitovi, što mi ne bi imali bosanske?
Još sam nešto danas shvatila. Ova maska za lice koliko god joj se ljudi protivili dodje dobro negdje gore gdje puše hladan vjetar. A i neobično je to što je u svijetu politike, biznisa, ma na raznim poljima došlo do negativnih otkrića, turbulentnih dešavanja, kao da su se planete posložile taman tako da se razotkriju neki ljudi. Hoću da kažem :trebalo je da dođe dotle da stavimo prave maske da bi pale one lažne sa mnogih lica. Hah, zanimljivo!

„To je sve što želim o tome reći“ – Forrest Gump









16.01.2021. u 17:17 • 28 KomentaraPrint#^

subota, 09.01.2021.

Despića kuća

Kuća je pripadala imućnoj, pravoslavnoj, porodici Despić koja je kuću poklonila Sarajevu , zajedno sa još jednim objektom u kojem je danas smješten Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti. Kuća se nalazi u Ul. Despićeva br.2. Značaj kuće je u činjenici da su se u njoj odigravale prve pozorišne predstave tako da se ovaj objekat može smatrati pretečom savremenog pozorišta.

Na testamentu Makse Despica od 16 stavki , na osam piše ovo:

- Imam u mome dolafu sve što treba za pogreb, a to je košulja, gaće i čarape u čemu sam se kupao u Jordanu i jedna boca svete vode iz Jordana, da mi umiju obraze i ruke.
- Kod kuće uveče niko da ne dolazi, da sjedi i puši i pije kafu, đumbuse otvara, smije se i vrišti kao da je svadba i veselje- to ne čine ni divljaci u Africi, što se radi u nas u Sarajevu mrtvac kad leži. U pametnog naroda, ko dođe na sažaljenje ni kafa se ne pije.
- Posmrtnice da se ne prave nikako, da se javlja svoj Evropi umro je Makso Despić, to je budalasta moda.
- Crninu za mnom kao žalost niko da ne nosi.
- Šest fijakera treba da se rodbina vrati s groblja.
- Na kola cvijeće i vijenci ne smiju se metat i kitit.
- Ima običaj da mrtvaca obriče, berber ga obrije, namaže ga pudrom, nabijeli, obraze narumeni i gubice namaže karminom, obuku mu frak i cipele od laka, crne pantole- kao da se spremio na bal- Bože sačuvaj! To se kod Makse dogodit neće!
- Makso je se “Nakuco čaša, napjevo pjesama, napio se raja sa mednih usana, slasti nema kojoj sam ja prašto, pa ako mi gori duša, barem ima zašto”. Makso je proveo ovaj lažljivi svijet u svakom veselju i izobilju 60 godina (sad mu je 84), putujući obišo pola svijeta, nauživo se svake slasti i ljepote…

Poslije moje smrti ostavljam sirotinji , bez razlike vjere- onoj sirotinji da se podijeli, koja ne prosi po sokaku, nego onima koji na godine sjede po kući nemoćni , stari i bolesni iz kuće ne izlaze….

E vala Makso svaka ti čast !












09.01.2021. u 22:21 • 25 KomentaraPrint#^

nedjelja, 03.01.2021.

Vranduk



Kad god padaju kiše, rijeka Bosna nadođe i liči na rijeku Gang u kojoj Indijci obavljaju sveti obred kupanja, kako bi očistili sve svoje grijehe. To je divno zamisliti, mislim to da te rijeka može prosvjetliti/očistiti , ali avaj, bilo bi mi nekako uvjerljivije, da se svakodnevno u rijeku Gang ne slijeva milion litara vode iz kanalizacije.

Svi težimo sapiranju grijeha, oslobađanju od istih, a to je nekako u čovjekovoj prirodi i normalno jelte. Ne bi bilo normalno da ih radimo svjesno + još da smatramo da je to sasvim normalna stvar. Negdje sam čitala da je „otac“ atomske bombe kad ju je napravio stojao ispred nje, a njegov pomoćnik mu je rekao stojeći iza njegovih leđa, „Eto nauka je napravila grijeh“, a ovaj se okrenuo ka njemu i rekao „A šta je to grijeh?“.

I tako prelazeći danas preko bilinopoljskog mosta u Zenici zamišljah hiljade Zeničana kako „šetaju“ rijekom Bosnom, kao Indijci rijekom Gang, onako goli, s osmjesima, dok im prljava rijeka čisti njihove aure čineći je sjajnijom, i onako već se odokativno vidi , po osmjesima, da postaju bolji ljudi. Ha ha, bila bi scena kao iz „Doma za vješanje“, uz muziku „Sao roma babo, babo, sao roma ...“. I sebe sam uklopila u scenu. Samo ja nisam gola, ja sam u kupaćem. Stid me.

Danas sam išla na stari grad Vranduk,srednjovjekovnu tvrđavu, koja se nalazi nedaleko od Zenice.
Pretpostavlja se da je podignut krajem 14. vijeka na strateški vrlo važnom putu. Od osnivanja do 1463. godine, Vranduk je banski, a zatim kraljevski grad. U njemu su bosanski kraljevi primali izaslanstva, potpisivali ugovore i izdavali povelje. Veće trgovačko–obrtničko naselje izvan bedema je nastalo u selu Varošišću, oko 2,5 km udaljeno od utvrđenja u Vranduku. Tu su franjevci utemeljili samostan i sredinom 15. vijeka sagradili crkvu sv. Marije.

Osmanlije su zauzele Vranduk 1463.g.

Unutar zidova starog grada pronađeni su brojni arheološki nalazi iz srednjeg vijeka i osmanskog perioda: posude, nakit, novčići, alatke, mamuze, i sl. Svi nalazi su pohranjeni u muzeju grada Zenice.





























03.01.2021. u 19:37 • 16 KomentaraPrint#^

nedjelja, 27.12.2020.

Ulica šesti april

Nisam sigurna da se riječ lapor koristi u drugim krajevima Bosne i Hercegovine, ali u mom rodnom gradiću su je koristili. Pokušala sam da je nađem na Wikipediji iliti “Leksikonu stranih reči” od Prosvete Beograd iz 1963.godine, ali uzalud. Riječ lapor nigdje ne postoji. Možebit da su moji zemljaci bili napredni, pa su koristili neku latinsku riječ, ko bi ga znao. Helem, da razjasnim…
Lapor su sanke. Moji drugari se nisu sankali, već plazali. Dakle koristili smo riječi “lapor” i “plazanje“…Za primjer evo jedne rečenice: “Mama, ja se odo plazat na laporu”.

Ulica šesti april (moja ulica) je bila najbrdovitija ulica u gradu. U njoj su živjela djeca sa talentom za skijanje i plazanje. To se pričalo po školama, jer je slučajno zamjećeno od strane nekog nastavnika tjelesnog. Djeca iz drugih ulica, a naročito Potok Mahale sa kojom smo se graničili, nisu mogla prići našoj ulici za vrijeme zime, jerbo bi ista bila napadnuta. Nama stranci nisu trebali,bili smo dovoljni sami sebi a i bilo nas je ihahaj, tako da smo se često “klali” jedni između drugih. Dužina naše ulice bila je od Ankicinog brda do sajdzijine radnje (cca 300 metara). Između Atkove kuće i sajdzijine radnje je bio najopasniji dio koji smo zvali “niz kockice”. Samo su hrabri smjeli “niz kockice” gdje je nagib puta bio pod uglom od 60 stepeni. Oni koju su išli “niz kockice” redovno su udarali u sajdžijinu radnju, pa je on jadan muku mučio sa onim hrabrim. Ako mu ne razbiju staklo na izlogu, sa Ramizovim laporom udube mu ona željezna vrata. Tek da se zna, Ramizov lapor nije šeprtlja!

U pomenutoj ulici živio je (i sad je živ) Ramiz zvani kompenzacija. On se bavio zavarivanjem svega i svačeg, počev od mlina za kafu, pa do tenkova osamdesetčetvorki. Serija lapora koju je počeo izbacivati našoj mahali donijela mu je procvat u ekonomiji i neviđenu slavu. Tačno si znao kad vidiš lapor da ga je pravio Ramiz. Zvali smo ga Ramizov lapor. Bio je od željeza sa daskom na vrhu koja je služila kao sjedalo. Lapori djece iz ulice 6.april jedino su se razlikovala po boji. Moj je bio zeleni i navodno najbrži, ali samo onda kad je njime upravljo moj brat. Kad sam mu jedne prilike rekla to, on me nazvao glupačom i rek’o da Ramiz može,on bi svojoj vlastitoj djeci napravio najbrži lapor, al’ šipak, ne može, …brzina je u težini i mozgu (uvijek je dodavo i “mozak” da bude pametniji). Pošto je brzina bila u težini, ja sam odlučila sa svojom eskadrilom da isprobam i taj fazon. Sa Sanelom i Sejom. Zamišljala sam kako ćemo nas troje ko metak sletit do sajdzijine radnje kad sjednemo na moj laborđini….ali…to čudo nije se desilo. Kad smo sjeli na njeg, moj laborđini se nije ni maknuo. Pobili smo teoriju da je brzina u težini, a o mozgu da i ne govorim.

Plazanje sa mojim komšijama počinjalo bi u ranim satima, a završavalo se u 7 i 15 kad je crtani film, a poslije Dinastija. Za vrijeme plazanja igrali smo grubu igru guranja u snijeg. Tu su najčešće fasovale djevojčice, ali i dječaci kad bi došo Durgut sa onim svojim odvratnim laporom. Durgut je za nas bio nesto kao Gargamel za Štrumpove. Negov lapor je bio ogroman, željezni, tako da je izgledo ko transporter spram naših. Nije ga pravio Ramiz. Samom pojavom tog transportera svi su se sklanjali sa puta. Durgut je bio gospodar ulice. Ali, avaj, jedne noći, Grujo, Nasir i još par njih tajno su se dogovorili da se osvete Durgutu. Kad smo startali od Ankicinog brda, Durguta su gurnuli u kanal pored Hafunine kuće. Ponižen i uvrijeđen lež’o je u snijegu sa svojim izvrnutim transporterom, ravno tri naša sleta. Htio je da mislimo da je mrtav i da se sažalimo na njega, al’ niko ga nije šljivio. Od te noći titulu gospodara ulice dijelio je Nasir, Grujo i Keka.

Osim plazanja, starija djeca su išla i na skijanje na Rajlovac. Rajlovac je zajebano brdovit kraj (nedaleko od naše ulice) u obliku slova U, tako da kad startaš sa tačke A, dobiješ takvo ubrzanje da se bez problema popneš na tačku B, iliti slikovito opisano : drugi vrh “slova U”. Među tom starijom djecom bio je i moj brat. Za pravljenje skija bio je zadužen Dževad-stolar, također naš komšija. Dževadu odneseš jednu dasku i on je izreže na dva dijela, tako da od jedne daske dobiješ dvije tanje daske (taman debljina skija) dužine metaripo do dva. Farbanje i savijanje zašiljenog vrha prepušto bi djeci da sama odrade. Tako je i moj brat zasuko rukave, uzeo materin vešni lonac i nasuo u njeg vodu, stavio na vatru i metno onaj vrh skija u lonac. Kad voda proključa i kad vrh skija postane savitljiv, iste se izvade iz lonca a onda se odnesu na odgovarajuće drvo između dvije deblje grane od koju se laganim potezom savije taj vrh a zatim se sve to ostavi tako u tom položaju dok se ne ohladi. Kad se ohladi i kad skije dobiju svoj konačan izgled uklone se s drveta a onda prefarbaju. Skije mog brata bile su plave boje, a na njima je pisalo velikim bijelim slovima ELAN.

(Ovo je samo dio priče koju sam izvadila iz svog dnevnika. Djetinjstvo mi mnogo fali. Neke trenutke nikad nećemo moći vratiti, zato je važno stvarati lijepe uspomene, da ih se kasnije sjećamo sa osmjehom).




27.12.2020. u 23:34 • 29 KomentaraPrint#^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.