Međugorski glas

25.02.2009., srijeda

Gospina mjesečna poruka vidjelici Mariji, 25. veljače 2009. godine

Otvarajmo se Božjem planu Čovjekova je sudbina da se u svijetu ravna po vremenu i traje u vremenu. Zato smo ga i podijelili na vrijeme sjetve i žetve, rada i plodova, mladosti i starosti, zrenja i mudrosti, vrijeme oluje i tišine. A svatko od nas u sebi nosi svoje vlastito vrijeme koje će mu suditi ili ga opravdavati, blagoslivljati ili optuživati, nagrađivati ili kažnjavati. Zato ne smijemo, a niti možemo pobjeći od sebe samih, u nama je Božji plan kojemu često nismo dorasli jer nas naplavine vlastitih želja odvlače i razvlače pustopoljinama svijeta, prožimaju mijenama plime i oseke, opsjedaju slikama strahova i strepnji. Zato je teško upoznati samoga sebe, a još je teže priznati i prihvatiti vlastitu ograničenost iz koje se rađaju oholost i samoljublje, u kojoj prebivaju tlapnje i nedorečenosti, pomiješane s nastalnošću i nesigurnošću, koji nas prisiljavaju na zatvorenost, prekrivanje i prenavljanje. Zato se često nađemo u prilikama gdje su djela u suprotnosti s riječima, gdje se jasnoća miješa s vizijama i gdje jednostavnost poprima obličje velebnoga, natovarena primjesama propadljivog i urešena nepotrebnim balastom profanoga. A ono što je dojmljivo očima i ušima, ima i svoju dubinu, svoj krvotok kojega ne možemo vidjeti osim očima vjere, pa često postajemo slijepci, unatoč zdravome vidu. Od straha pred istinom ne osuđujemo se zakoračiti na pravi put koji u početku ne nudi nikakvu raskoš i bogatstvo, ali zato obećava i pruža sigurnost, vodeći nas u smjeru koji ne vara i koji nas iz magluština svijeta dovodi na čistinu ogrnutu danjim svjetlom i ispunjenu sjajem nebeskim. Potrebno je odbaciti zavodljivi zov izvanjskoga i ne juriti za ponudama propadljivoga, a ponekad je neophodno zastati, zaustaviti se u lutanju i osluhnuti govor tišine, isprazniti srce od buke i navezanosti, osloboditi se svega naučenog i viđenog, okrenuti se izvoru s kojeg smo potekli te iz rukavaca i plićaka životne rijeke ponovno doplivati u njezin tok, u bistroću žive vode što teče prema ušću svjetlosnog mora. Prevedeno na jezik svakodnevlja, nama je potrebno odricanje, molitva i pokora da bismo u sebi prepoznali sliku po kojoj nas je Bog stvorio, da bismo jasno sagledali i odvojili ništavnost i bijedu od ljudskog dostojanstva i ljepote u kojima stoluje stalnost i ljubav. Odricanje je usko povezano s pokorom jer nije se lako odreći navada, ugode i užitaka za koje nam se čini da bez njih ne možemo i da su sastavnice naše najdublje osobnosti, da su građa od koje je sastvaljeno naše žiće. Zato nam i ne mora biti čudna ovisnost o svemu i svačemu, jer kad se ulijeni čovjekov duh, omamljen opijatima prolaznoga, lako zapadne u stanje obamrlosti, prepleteno navikama i lažnom opuštenošću. Da bismo oživjeli krvotok duha i duše, da bismo se probudili iz hipnotičkog sna, potrebna nam je molitva kao ozeblom sunce, kao žednome voda i kao gladnome hrana. Jer molitva je melem koji nas budi i tjera na razmišljanje, koji nas vraća svetoj ispovijedi, koji nam pomaže da se prepoznamo u sjaju Stvoriteljeve dobrote i milosrđa. Kad se vidimo onakvima kakvi zaista jesmo, lakše ćemo razlučiti propadljivo od neprolaznog i vječno od privremenog, bolje ćemo upoznati vlastitu nutrinu i znat ćemo da se u nama bitka bije, prepoznat ćemo iskre što vrcaju u sudaru svjetla i tame, prihvatit ćemo Gospine riječi i opredijeliti se za čistoću Srca Bezgrješnoga. Tada će i milosti poteći u izobilju, preplavit će nas milina radosti nebeske pa ćemo, odričući se mudrosti svijeta, spoznati ludost tajne Božje, otkriti ljepotu što izvire iz svake njegove riječi i obnoviteljskim plamenom proplamsava u njegovu djelu. Ako sami ne budemo previše planirali, naslutit ćemo puninu njegova plana, obnovit ćemo sjećanje duše u kojoj su pohranjene slike našeg zemaljskog puta, dodirnut ćemo prag vječnosti i osjetiti miomirisni povjetarac što dohodi s obale života vječnog. Gospa je došla u Međugorje da nam pokaže rajsku ljepotu, da nam, darujući svoje Majčinsko Srce, pokloni i dašak neprolaznog, da nas uvede u sjaj nebeske raskoši, da nam daruje predokus neba, da nas obnovi i pripremi za dan u koji će se sliti svi naši dani. Ona nas kiti nezasluženim darovima, a od nas očekuje da ih umnažamo i dalje dijelimo, da joj pomognemo u ostvarenju Velikog Božjeg plana, a koji će se puno teže ostvariti ako od Boga ne prihvatimo plan koji ima za svakoga od nas. Nama je slijediti zov Gospina glasa i poslušati riječi sadržane u dugogodišnjim porukama, otvoriti se Bogu kao cvjetovi suncu i obnavljati srca u sakramentu pomirenja, hraniti se Euharistijskim kruhom, molitvom se suglasiti s taktom nebeske glazbe, odricanjem od nepotrebnog upoznati zapretani sjaj što se prelijeva u srčanim klijetkama, srasti s križem Gospodinovim da bismo iz tame Velikog petka izašli u svjetlost uskrsnog jutra. Često zaboravljamo da smo stvoreni iz vječnosti i za vječnost, da smo slika Storiteljeva, da smo djeca njegove ljubavi i preslik njegove istine. A mi, oblijepljeni laščevim iluzijama i lukavim nagovorima, ne prepoznajemo srž vlastitog bića, pa zato često ni u svetoj ispovijedi ne možemo iskreno i skrušeno priznati grijehe, a pogotovu one kojih gotovo i nismo svjesni. Donekle je lako prepoznati naopakosti koje smo učinili djelima, ali njihov izvor i pozadinu puno teže. Zar nam se u mislima ne rađa svako dobro, pa i zlo, zar propusti ne dolaze iz nečistoće srdaca, zar riječi, lijepe i grube, nisu rezultat učinjenih djela, propusta i misli. Zato mislim da bi naglasak prigodom sakramenta pomirenja uvijek trebalo stavljati na propuste i misli, a tek onda na djela i riječi, jer priznajući nečasno djelo i naglašavajući teške riječi, mi još uvijek ne otklanjamo njihove uzroke koji su sadržani u mislima i propustima. A to je još jedan propust, a naglašavam ga zato jer mnogi ove grjehove ne uzimaju ozbiljno, pa čak ni ispovjednici jer smatraju da čovjek ne može kontrolirati misli, pa ne može ni biti svjestan propusta. A mi smo ipak bića u kojima jednaku ulogu ima svjesno i takozvano nesvjesno, koje nerijetko vuče korijen iz obiteljskog, a još češće iz porodičnog stabla. Nama je potrebno potpuno izliječenje i zato i kad tugujemo, tugujmo s Gospodinom jer će se tuga pretvoriti u radost, uploviti u radost i ostati u radosti, pa ćemo, dodirnuti vječnošću, stalno misliti na nju. A to je smisao, dubina i širina svih poruka i poziva koje nam upućuje Gospa Međugorska.

- 19:50 - Komentari (15) - Isprintaj - #

Pepelnica

Pepeljanje Protekli su dani bili u znaku maškara i krabuljanja, raskalašenosti i lascivnosti u svemu i svačemu, a mi bismo ih, kršćani i vjernici, slobodno mogli nazvali i poganskim svečanostima. Ali, nažalost, ne živi se na takav način samo za vrijeme fašinga, već je to postalo gotovo pravilo, pretvorilo se u neumjerenost tjelesnih i duhovnih užitaka koji postaju svrha samima sebi, koji čovjeka odvajaju od njegove cjeline i koji ga čine još ispraznijim i nesretnijim. Zavodljivost medija drži nas u zarobljeništvu, blještavilo reklama perfidno opsjeda našu maštu, virtualnost povlađuje snovima i odvodi ih u svijet bajke, u privid raskošno iscrtanih paravana iza kojih strše ruševine ljudske nemoći. Prihvaćajući poklade kao sastavni dio života, dali smo im značenje koje ne zaslužuju. Opravdavamo se da ćemo tako iz sebe izbaciti razaralačke porive, isprazniti se od destruktivnih naboja, osloboditi se rušilačke snage, te lagani i neopterećeni zakoračiti na korizmeni put, koji nas vodi do praga Cvjetnice, a onda se pretače u Veliki tjedan što iz boli napuštenosti i tame smrti izranja u sjaj uskrsnog jutra. Ali upravo karnevalske ludosti podsjećaju nas na našu svakodnevicu koja i nije puno drukčija od pokladnog vremena. Govoreći o postu i odricanju, gotovo uvijem mislimo na užitke okusa, opipa i mirisa, a rijetko na misli i osjećaja pa i ne razmišljamo o tome kako se moramo oduprijeti omamljujućem zovu mašte i pritajenih želja, kako se trebamo isprazniti od svega što nas sputava na putu do istine i zarobljava pipcima naslade i ugode. A privremenost besmislenih užitaka odvaja nas od istinske radosti, dijeli nas od proplamsaja svjetlosti što tinja pod pepelom prolaznosti, koji je hrana i životodajnost prahu zemaljskom, što se pročišćuje Životvorčevom vatrom, koja odjeljuje grijeh od krjeposti i smrtnost od besmrtnosti. Blagoslovljenim pepelom posipamo sve ono čime nas je zaveo knez propasti, prekrivamo grijeh oholosti u kojem se nastanilo sebeljublje i otklanjamo omamljujući zvukove i slika što tutnje kroz krvotok srca i prohode odajama duše. A mi svakodnevno, ako i ne pravimo teške i smrtne grijehe, ipak olako činimo svjesne propuste, koji ponekad mogu postati brjeme na srcu i teret na duši, a mogu se iznjedriti u bolesna stanja koja se duboko uvlače u misli i osjećaje. Ako se odreknemo samih sebe, lako ćemo spoznati vlastitu nemoć, sebičnost i prevrtljivost te prihvatiti milosrdnu Božju ponudu kojom nas poziva da vjeru i nadu vratimo u središte naših života, da upoznamo čistoću odricanja i ljepotu darivanja, da se prepoznamo u odsjaju vlastitih duša što čežnjom dozivlju nebesku radost. Najteže je priznati vlastiti jad i bijedu, ali to je jedini način da u sebi prepoznamo ljubav, da uvidimo koliko nas Bog voli jer nam je dao najuzvišenije mjesto među svim stvorovima i okitio nas darovima koji će rasti i umnožavati se tek pod uvjetom da smo s njim u stalnom prijateljstvu. Ponekad mi se učini da dani mesopusta, ižderavanja i opijanja onih koji imaju previše i prisilno odricanje onih koji imaju premalo, uspostavljaju ravnotežu na vagi propasti i spasenja, otkrivaju obrazine iza kojih zjape ponori besmisla i oslikavaju mukotrpnost borbe za golu egzistenciju, ali isto tako otkrivaju strpljivost, jednostavnost i zadovoljstvo duša što neopterećene kroče prema pragu vječnosti. A nama, doduše, i ne trebaju maske jer nam je dovoljno i vlastita lica pogledati u zrcalu, sjetiti se koliko uloga odglumimo u jednome danu, ponajprije u vlastitom domu, a zatim na radnome mjestu, u susretu s poznanicima, u doticaju s nepoznatim osobama. Svi želimo biti ono što nismo, ljepši, pametniji, sposobniji, inteligentniji, obrazovaniji, zavodljiviji, plemenitiji, a to bi značilo, govoreći jezikom svijeta, uspješniji i probitačniji, da nam se dive i da nas hvale. Ma kako paradoksalno zvučalo nenaviklim ušima, samo odricanjem i sebedarjem postajemo slobodni, vraća nam se snaga kojom prihvaćamo ovozemaljski život onakvim kakav jest, s križevima i kušnjama, s bolešću i zdravljem, s tugom i radošću, s padovima i uzletima, s bolom i ugodom. Lako je reći, ali teško učiniti, zar ne?!

- 10:17 - Komentari (3) - Isprintaj - #

22.02.2009., nedjelja

Međugorske minijature (2)

- 14:37 - Komentari (10) - Isprintaj - #

18.02.2009., srijeda

Međugorska bjelina

Ulijeva se nebo u bjelinu, punu čežnje, doziva i sanja, preplavila čistoća dolinu, blagost teče s Brda ukazanja. Zvukom mekim grle se zvonici, ovijeni daškom bure mlade, jutro bistri oči izmaglici, snježni oblak mazi vinograde. Uskrsnuli sjajem ružičastim trijezni misli sumnjom opijene, otvaraju vrata srca tvrda; dušom sjetnom križu hodočastim, svjetlost tjera mrakove i sjene s uske staze na kosini brda.

- 12:10 - Komentari (18) - Isprintaj - #

16.02.2009., ponedjeljak

Gospi Međugorskoj

pjeva Teo Brajčić Get this widget | Track details | eSnips Social DNA Milost Božja opet cvjeta, međugorski kupa kraj, pa se širi diljem svijeta, plamen mira, vatre sjaj. Žedne duše piju riječi, poruka ih s neba grije, svakom od nas srce liječi blagost majke Marije. Nevjerne, mlake i slijepe dozivaš i budiš, Bezgrješnim Srcem ljubiš Djevo Marijo. Kraljice neba, Kraljice mira, nad grijehom svijeta zvoni tvoj glas, duše nam krijepi, srca nam dira, Majko Božja, moli za nas. Molitva se s neba toči, kao biser ljubav blista, gledaju nas brižne oči, u njima je put do Krista. Utjeho gladnih i žednih, cvijete rajskih vrata, o, majko svih Hrvata, Djevo Marijo.

- 13:30 - Komentari (8) - Isprintaj - #

15.02.2009., nedjelja

In memoriam: bloger Marko, virtualni glasnik Kristov

- 10:38 - Komentari (10) - Isprintaj - #

13.02.2009., petak

S Gospom na putu (1)

Međugorje Blaga kiša Međugorje moči, mekim šumom zasipa zvonike, slijevaju se u Gospine oči čežnja svijeta i zavjetne slike. Sinj Dok Cetina tiho o povijesti zbori, razlijeva se nebom Čudotvorna slika, na alkarskom koplju plamenac vijori, ogrnut ljepotom Marijina lika. Pag Na goli kamen kapelica sjela, ljubi je čempres i nebeska zipka, širi se svjetlost s Djevičina čela, nježna i bijela kao paška čipka. Krasno Evo me u Krasnu! Čista duša inja osula bjelinom velebitsko bilo, anđeoska glazba svjetlošću rominja, spustilo se nebo u Gospino krilo. Marija Bistrica Na Križnome putu, kod postaje treće, zagrlila vječnost jednu davnu sliku, iz Majčinih suza proplamsale svijeće, licitarsko srce kuca u zvoniku.

- 22:25 - Komentari (5) - Isprintaj - #

11.02.2009., srijeda

Gospa Lurdska - Dan bolesnika

Lurdsko praskozorje Šapuće izvor, raste bazilika, jutro se rađa, slavi sveta misa, na čast i hvalu Djevičina lika nad Lurdskom špiljom nebo zamirisa. Nestašni vjetrić u latice piri, prosulo boje probuđeno cvijeće, nad šumom kruže zvijezde i leptiri, silazi s neba Bezgrješno Začeće. Titraju krošnje kao svjetlost munje, mistična zbilja preplavila snove, u tvome glasu procvjetale dunje, čežnja me dira, Međugorje zove; ispunja dušu radost i punina, beskrajna ljubav Srca Djevičina.

- 11:03 - Komentari (7) - Isprintaj - #

10.02.2009., utorak

Stepinčevo

Stepinčeva molitva Pouzdajem se u Te, Gospodine, raljama zloga rastu zazubnice, u ovom času hude nesanice ojačaj srce da ga zebnja mine. Ti poznaš moje slabosti i mane, podaj mi hrabrost i ustrajnost bdijenja, molitve snagu, radost svjedočenja i stalnost vjere, neporočne dane. Dok vječnost hrli u otkucaj sata i kotač mržnje bučnom zlobom škripi, kroz sito laži tvoja svjetlost sipi, dajem ti sebe u ime Hrvata; a mome puku, kad se vrati tmina, podari mudrost Srca Marijina.

- 00:01 - Komentari (11) - Isprintaj - #

05.02.2009., četvrtak

Dječica te zovu

Pjevaju: Sretan Bogdan i Marjanski tići Get this widget | Track details | eSnips Social DNA U mijenama svijeta prividi se množe, stranputice rastu, blistavila mame, pošli smo za njima, oprosti nam Bože, lažna nas je svjetlost dovela do tame. Ali sami nismo, prati nas i sluša, međugorsko svjetlo, pjesma naših duša. Vraćamo se Majko, primi nas u krilo, lutali smo dugo, hladno nam je bilo; ozebla su srca, mrkla noć se hvata, dječica te zovu, otvori nam vrata. Pričini se lažju od istine štite, odijeva se srce u taštine ruho, tijelo se i misli samoljubljem kite, raskošnim za oko, ugodnim za uho. Obucimo duše u Gospine riječi, Međugorje uči, oprašta i liječi.

- 07:50 - Komentari (14) - Isprintaj - #

02.02.2009., ponedjeljak

Gospina mjesečna poruka vidjelici Mirjani, 2. veljače 2009. godine

Ne gubimo vrijeme Prohode dani, a vrijeme svome kraju teče. Dočekat će nas preobraženo u novom nebu i zemlji, predati u ruke Gospodinove sve ono što je bilo prožeto ljubavlju, što je iz nje izniklo i u njoj raslo. U vječnosti će ostati zapisana dobrota i darivanje, žrtva i odricanje, blagost i poniznost, nježnost i čistoća. A sve ostalo, zajedno sa zavodljivošću svijeta, završit će u ropotarnici kneza propasti, odijeljeno od istine i svjetlosti. Opet mi na pamet padaju Gospine riječi koje je izgovorila na počecima ukazanja, kad nas je obavijestila da Bog postoji i da nas puno ljubi. Od tada se ipak puno toga promijenilo jer su međugorske milosti dječici pokazale put koji vodi u kraljevstvo svih radosti, koji ozdravlja i preporođuje, koji oslobađa srca iz labirinta laži. Danas Gospa sije svoje riječi na puno plodnije tlo od onoga kakvo je bilo u prvim danima njezina dolaska među nas. Nakon gotovo tri desetljeća izrasla su velika stabla vjere koja snažnim krošnjama štite oranicu od zavodnikova vjetra i oluje i tako sprječavaju osipanje rodne zemlje, iz koje niče, raste i zrije zlatno klasje njezinih poruka. Ipak, Prečista još uvijek nije zadovoljna našim odazivom, boli je sljepoća i gluhoća zavedene djece. Strpljivošću nas požuruje da se priključimo tajni Velikog Božjeg plana, kad će nebesko milosrđe svakoj duši dati mogućnost pomirenja i tako joj pružiti priliku da izbjegne ne samo ponore paklenog zjala, već i čistilišne muke. Gospa nas u najnovijoj poruci ponovno podsjeća na neizmjernost Božje ljubavi i jasno nam otkriva razlog svog dugogodišnjeg boravka među nama. Vapijućim i usrdnim glasom spočitava nam mlakost i neodlučnost, podsjećajući nas na Božje strpljenje i dobrotu kojom je ispunjeno ovo milosno vrijeme, otkrivajući nam beskrajnu Očevu ljubav kojom čeka izgubljenu djecu. Zato joj i dopušta da tako dugo bude s nama, da nam ljepotom svoga glasa i čistoćom svoga srca pomogne prepoznati svjetlost u kojoj ćemo otkriti radost koja je za nas od početka pripravljena, a koju nam već danas daje u Euharistijskom kruhu. To je svjetlost kojom nas poziva na obraćenje, u kojoj je okus vječnosti, blagost i toplina, u kojoj se prelijevaju mirisi rajskoga vrta, iz koje izvire vrelo milosrđa. Sve je za nas pripremljeno, sve nam je dano, a mi trebamo s povjerenjem otvoriti srca i činiti djela ljubavi, biti spremni za ono što Bog od nas traži, prikloniti se sjaju njegove volje. Stvoritelj čeka da se naša srca ujedine u kršćanskoj ljubavi i milosrđu, da svi budemo jedno u Kristu. Čovječanstvo je danas ranjeno teškim zlom kojeg se vlastitim snagama ne može osloboditi. Zato će nas nebo izravnim pohodom u zbilju punu nevjere i nesigurnosti izvući iz pandža zvijeri, lažnog proroka i zmije. A da se ne bi oduljilo vrijeme patnje i pokore, Bogu i Majci potrebna je suradnja što većeg broja dječice, naša predanost i ljubav, naša iskrenost i poštenje. Gospa nam u posljednjoj poruci, izričito i naglašeno spominje vrijeme kojem nismo gospodari, koje nam može biti na korist, ali i na propast. Kao prvo, ne znamo čas kad će nas Gospodin pozvati sebi, a kao drugo, ne znamo trenutak kad će vrijeme prestati teći, kad će se danu muka pretvoriti u radost. Zahvalimo Majci što nam je suhoću vjere osvježila rosom svojih riječi, što nam je obnovila živodajnost Radosne vijesti, što nam je pokazala da je nebo s nama, što nam je svojom nazočnošću vratila hrabrost i povjerenje, što nas je naučila da se nemamo čega bojati. Veliki su plodovi njezinih ukazanja, njezinih neumornih dolazaka među nas, njezine ustrajnosti da nas privede putu i njezine uloge u spasenjskom planu. Nažalost, mi još uvijek lamentiramo oko toga jesu li nam ukazanja potrebna ili nisu, moramo li u njih vjerovati ili ne, trebamo li ih živjeti ili odmahivati rukom. A što bi danas bez njih bilo? Još veće rasulo u Kristovoj Crkvi, još veća hladnoća u zavedenim srcima, još više izgubljenih što tumaraju pokraj puta. Ako je nebo, s razlogom, odlučilo da nam pošalje Majku, onda bez kolebanja takvu milost moramo i prihvatiti, radovati se i zahvaljivati. Valjda Gospodin bolje od nas zna što nam je potrebno, što će nas okrijepiti i što će nam donijeti mir i utjehu.

- 15:15 - Komentari (6) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.