Međugorski glas

25.02.2009., srijeda

Pepelnica

Pepeljanje Protekli su dani bili u znaku maškara i krabuljanja, raskalašenosti i lascivnosti u svemu i svačemu, a mi bismo ih, kršćani i vjernici, slobodno mogli nazvali i poganskim svečanostima. Ali, nažalost, ne živi se na takav način samo za vrijeme fašinga, već je to postalo gotovo pravilo, pretvorilo se u neumjerenost tjelesnih i duhovnih užitaka koji postaju svrha samima sebi, koji čovjeka odvajaju od njegove cjeline i koji ga čine još ispraznijim i nesretnijim. Zavodljivost medija drži nas u zarobljeništvu, blještavilo reklama perfidno opsjeda našu maštu, virtualnost povlađuje snovima i odvodi ih u svijet bajke, u privid raskošno iscrtanih paravana iza kojih strše ruševine ljudske nemoći. Prihvaćajući poklade kao sastavni dio života, dali smo im značenje koje ne zaslužuju. Opravdavamo se da ćemo tako iz sebe izbaciti razaralačke porive, isprazniti se od destruktivnih naboja, osloboditi se rušilačke snage, te lagani i neopterećeni zakoračiti na korizmeni put, koji nas vodi do praga Cvjetnice, a onda se pretače u Veliki tjedan što iz boli napuštenosti i tame smrti izranja u sjaj uskrsnog jutra. Ali upravo karnevalske ludosti podsjećaju nas na našu svakodnevicu koja i nije puno drukčija od pokladnog vremena. Govoreći o postu i odricanju, gotovo uvijem mislimo na užitke okusa, opipa i mirisa, a rijetko na misli i osjećaja pa i ne razmišljamo o tome kako se moramo oduprijeti omamljujućem zovu mašte i pritajenih želja, kako se trebamo isprazniti od svega što nas sputava na putu do istine i zarobljava pipcima naslade i ugode. A privremenost besmislenih užitaka odvaja nas od istinske radosti, dijeli nas od proplamsaja svjetlosti što tinja pod pepelom prolaznosti, koji je hrana i životodajnost prahu zemaljskom, što se pročišćuje Životvorčevom vatrom, koja odjeljuje grijeh od krjeposti i smrtnost od besmrtnosti. Blagoslovljenim pepelom posipamo sve ono čime nas je zaveo knez propasti, prekrivamo grijeh oholosti u kojem se nastanilo sebeljublje i otklanjamo omamljujući zvukove i slika što tutnje kroz krvotok srca i prohode odajama duše. A mi svakodnevno, ako i ne pravimo teške i smrtne grijehe, ipak olako činimo svjesne propuste, koji ponekad mogu postati brjeme na srcu i teret na duši, a mogu se iznjedriti u bolesna stanja koja se duboko uvlače u misli i osjećaje. Ako se odreknemo samih sebe, lako ćemo spoznati vlastitu nemoć, sebičnost i prevrtljivost te prihvatiti milosrdnu Božju ponudu kojom nas poziva da vjeru i nadu vratimo u središte naših života, da upoznamo čistoću odricanja i ljepotu darivanja, da se prepoznamo u odsjaju vlastitih duša što čežnjom dozivlju nebesku radost. Najteže je priznati vlastiti jad i bijedu, ali to je jedini način da u sebi prepoznamo ljubav, da uvidimo koliko nas Bog voli jer nam je dao najuzvišenije mjesto među svim stvorovima i okitio nas darovima koji će rasti i umnožavati se tek pod uvjetom da smo s njim u stalnom prijateljstvu. Ponekad mi se učini da dani mesopusta, ižderavanja i opijanja onih koji imaju previše i prisilno odricanje onih koji imaju premalo, uspostavljaju ravnotežu na vagi propasti i spasenja, otkrivaju obrazine iza kojih zjape ponori besmisla i oslikavaju mukotrpnost borbe za golu egzistenciju, ali isto tako otkrivaju strpljivost, jednostavnost i zadovoljstvo duša što neopterećene kroče prema pragu vječnosti. A nama, doduše, i ne trebaju maske jer nam je dovoljno i vlastita lica pogledati u zrcalu, sjetiti se koliko uloga odglumimo u jednome danu, ponajprije u vlastitom domu, a zatim na radnome mjestu, u susretu s poznanicima, u doticaju s nepoznatim osobama. Svi želimo biti ono što nismo, ljepši, pametniji, sposobniji, inteligentniji, obrazovaniji, zavodljiviji, plemenitiji, a to bi značilo, govoreći jezikom svijeta, uspješniji i probitačniji, da nam se dive i da nas hvale. Ma kako paradoksalno zvučalo nenaviklim ušima, samo odricanjem i sebedarjem postajemo slobodni, vraća nam se snaga kojom prihvaćamo ovozemaljski život onakvim kakav jest, s križevima i kušnjama, s bolešću i zdravljem, s tugom i radošću, s padovima i uzletima, s bolom i ugodom. Lako je reći, ali teško učiniti, zar ne?!

- 10:17 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.