Međugorski glas

25.02.2009., srijeda

Gospina mjesečna poruka vidjelici Mariji, 25. veljače 2009. godine

Otvarajmo se Božjem planu Čovjekova je sudbina da se u svijetu ravna po vremenu i traje u vremenu. Zato smo ga i podijelili na vrijeme sjetve i žetve, rada i plodova, mladosti i starosti, zrenja i mudrosti, vrijeme oluje i tišine. A svatko od nas u sebi nosi svoje vlastito vrijeme koje će mu suditi ili ga opravdavati, blagoslivljati ili optuživati, nagrađivati ili kažnjavati. Zato ne smijemo, a niti možemo pobjeći od sebe samih, u nama je Božji plan kojemu često nismo dorasli jer nas naplavine vlastitih želja odvlače i razvlače pustopoljinama svijeta, prožimaju mijenama plime i oseke, opsjedaju slikama strahova i strepnji. Zato je teško upoznati samoga sebe, a još je teže priznati i prihvatiti vlastitu ograničenost iz koje se rađaju oholost i samoljublje, u kojoj prebivaju tlapnje i nedorečenosti, pomiješane s nastalnošću i nesigurnošću, koji nas prisiljavaju na zatvorenost, prekrivanje i prenavljanje. Zato se često nađemo u prilikama gdje su djela u suprotnosti s riječima, gdje se jasnoća miješa s vizijama i gdje jednostavnost poprima obličje velebnoga, natovarena primjesama propadljivog i urešena nepotrebnim balastom profanoga. A ono što je dojmljivo očima i ušima, ima i svoju dubinu, svoj krvotok kojega ne možemo vidjeti osim očima vjere, pa često postajemo slijepci, unatoč zdravome vidu. Od straha pred istinom ne osuđujemo se zakoračiti na pravi put koji u početku ne nudi nikakvu raskoš i bogatstvo, ali zato obećava i pruža sigurnost, vodeći nas u smjeru koji ne vara i koji nas iz magluština svijeta dovodi na čistinu ogrnutu danjim svjetlom i ispunjenu sjajem nebeskim. Potrebno je odbaciti zavodljivi zov izvanjskoga i ne juriti za ponudama propadljivoga, a ponekad je neophodno zastati, zaustaviti se u lutanju i osluhnuti govor tišine, isprazniti srce od buke i navezanosti, osloboditi se svega naučenog i viđenog, okrenuti se izvoru s kojeg smo potekli te iz rukavaca i plićaka životne rijeke ponovno doplivati u njezin tok, u bistroću žive vode što teče prema ušću svjetlosnog mora. Prevedeno na jezik svakodnevlja, nama je potrebno odricanje, molitva i pokora da bismo u sebi prepoznali sliku po kojoj nas je Bog stvorio, da bismo jasno sagledali i odvojili ništavnost i bijedu od ljudskog dostojanstva i ljepote u kojima stoluje stalnost i ljubav. Odricanje je usko povezano s pokorom jer nije se lako odreći navada, ugode i užitaka za koje nam se čini da bez njih ne možemo i da su sastavnice naše najdublje osobnosti, da su građa od koje je sastvaljeno naše žiće. Zato nam i ne mora biti čudna ovisnost o svemu i svačemu, jer kad se ulijeni čovjekov duh, omamljen opijatima prolaznoga, lako zapadne u stanje obamrlosti, prepleteno navikama i lažnom opuštenošću. Da bismo oživjeli krvotok duha i duše, da bismo se probudili iz hipnotičkog sna, potrebna nam je molitva kao ozeblom sunce, kao žednome voda i kao gladnome hrana. Jer molitva je melem koji nas budi i tjera na razmišljanje, koji nas vraća svetoj ispovijedi, koji nam pomaže da se prepoznamo u sjaju Stvoriteljeve dobrote i milosrđa. Kad se vidimo onakvima kakvi zaista jesmo, lakše ćemo razlučiti propadljivo od neprolaznog i vječno od privremenog, bolje ćemo upoznati vlastitu nutrinu i znat ćemo da se u nama bitka bije, prepoznat ćemo iskre što vrcaju u sudaru svjetla i tame, prihvatit ćemo Gospine riječi i opredijeliti se za čistoću Srca Bezgrješnoga. Tada će i milosti poteći u izobilju, preplavit će nas milina radosti nebeske pa ćemo, odričući se mudrosti svijeta, spoznati ludost tajne Božje, otkriti ljepotu što izvire iz svake njegove riječi i obnoviteljskim plamenom proplamsava u njegovu djelu. Ako sami ne budemo previše planirali, naslutit ćemo puninu njegova plana, obnovit ćemo sjećanje duše u kojoj su pohranjene slike našeg zemaljskog puta, dodirnut ćemo prag vječnosti i osjetiti miomirisni povjetarac što dohodi s obale života vječnog. Gospa je došla u Međugorje da nam pokaže rajsku ljepotu, da nam, darujući svoje Majčinsko Srce, pokloni i dašak neprolaznog, da nas uvede u sjaj nebeske raskoši, da nam daruje predokus neba, da nas obnovi i pripremi za dan u koji će se sliti svi naši dani. Ona nas kiti nezasluženim darovima, a od nas očekuje da ih umnažamo i dalje dijelimo, da joj pomognemo u ostvarenju Velikog Božjeg plana, a koji će se puno teže ostvariti ako od Boga ne prihvatimo plan koji ima za svakoga od nas. Nama je slijediti zov Gospina glasa i poslušati riječi sadržane u dugogodišnjim porukama, otvoriti se Bogu kao cvjetovi suncu i obnavljati srca u sakramentu pomirenja, hraniti se Euharistijskim kruhom, molitvom se suglasiti s taktom nebeske glazbe, odricanjem od nepotrebnog upoznati zapretani sjaj što se prelijeva u srčanim klijetkama, srasti s križem Gospodinovim da bismo iz tame Velikog petka izašli u svjetlost uskrsnog jutra. Često zaboravljamo da smo stvoreni iz vječnosti i za vječnost, da smo slika Storiteljeva, da smo djeca njegove ljubavi i preslik njegove istine. A mi, oblijepljeni laščevim iluzijama i lukavim nagovorima, ne prepoznajemo srž vlastitog bića, pa zato često ni u svetoj ispovijedi ne možemo iskreno i skrušeno priznati grijehe, a pogotovu one kojih gotovo i nismo svjesni. Donekle je lako prepoznati naopakosti koje smo učinili djelima, ali njihov izvor i pozadinu puno teže. Zar nam se u mislima ne rađa svako dobro, pa i zlo, zar propusti ne dolaze iz nečistoće srdaca, zar riječi, lijepe i grube, nisu rezultat učinjenih djela, propusta i misli. Zato mislim da bi naglasak prigodom sakramenta pomirenja uvijek trebalo stavljati na propuste i misli, a tek onda na djela i riječi, jer priznajući nečasno djelo i naglašavajući teške riječi, mi još uvijek ne otklanjamo njihove uzroke koji su sadržani u mislima i propustima. A to je još jedan propust, a naglašavam ga zato jer mnogi ove grjehove ne uzimaju ozbiljno, pa čak ni ispovjednici jer smatraju da čovjek ne može kontrolirati misli, pa ne može ni biti svjestan propusta. A mi smo ipak bića u kojima jednaku ulogu ima svjesno i takozvano nesvjesno, koje nerijetko vuče korijen iz obiteljskog, a još češće iz porodičnog stabla. Nama je potrebno potpuno izliječenje i zato i kad tugujemo, tugujmo s Gospodinom jer će se tuga pretvoriti u radost, uploviti u radost i ostati u radosti, pa ćemo, dodirnuti vječnošću, stalno misliti na nju. A to je smisao, dubina i širina svih poruka i poziva koje nam upućuje Gospa Međugorska.

- 19:50 - Komentari (15) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.