Međugorski glas

25.12.2008., četvrtak

Gospina mjesečna poruka vidjelici Mariji, 25. prosinca 2008.

Tražimo blagoslov i sve će nam se nadodati Mogu li nam sve naše silne čestitke, sve ono što zaželjesmo sebi i drugima, svi darovi što ih kupismo ili primismo, nadoknaditi istinski radost koja se krije u jednostavnosti i prostodušnosti, prisnosti i spontanosti osmijeha koji poklonimo slučajnom prolazniku iz čijih očiju izbija tjeskoba, strah i nesigurnost? Ima li veće ljubavi od one kada nesebično, potaknuti zovom Duha Svetoga, svjesni da ćemo zakasniti na posao, pomognemo onemoćaloj osobi koja pokušava prijeći preko pješačkog prijelaza, priupitamo je za zdravlje, popričamo jezikom blagosti i razumijevanja, pomognemo joj bodrenjem i vedrinom, okrijepimo je melemom savjeta, pomilujemo je blagošću koja razagaljuje srce i liječi rane samoće i napuštenosti? U takvim i sličnim prigodama raste radost zajedništva, koja duše ispunja obostranom toplinom, prožetom nježnošću i dobrotom, a srce osjeća kako kroz njega i iz njega struji blagoslovljena svježina vječne radosti, ushita koji klija i cvjeta u malim, naoko beznačajnim sitnicama, a koje su u biti smisao i punina življenja. Lijepo je primijetiti kada u božićno vrijeme i oni koji su daleko od vjere, postaju drukčiji, kao da se prepuštaju nevidljivoj ljepoti, kao da iz srca izvlače zapretane zrake svjetlosti, kao da odjednom postaju svjesni mira i dobrote kojima su prožeti temelji ljudskog stvorenja, od kojih je satkana neumrla duša, od kojih je sagrađen hram Duha Svetoga. Kao da nevidljiva snaga u ranjenom srcu budi davno isušeni vrutak milosti i blagoslova. A čovjek, okrenut propadljivom, u stalnom strahu za golu egzistenciju, uvjeravajući samoga sebe da će mu materijano donijeti sigurnost, da će mu nadomjestiti radosti koju je u životu izgubio, da će mu biti zaštita u starosti, koju najčešće i ne dočeka, pretvara se u svoju suprotnost, a osoba postaje kamen spoticanja sebi i okolini u kojoj živi. Pretvara se u naopaki uzor i vlastitim primjerom napakošćuj najbližima koji nesvjesno, oponašateljski prihvaćaju njegov stil života, da bi na kraju umjesto svjetlosti iza sebe ostavio sjene, nekretnine mraka koje će slijedeća generacija raskućiti ili same ostati bez potomaka jer nikada u prikupljenom i nagomilanom nije bilo blagoslova Božjeg. Čovjek koji je previše navezan na zemaljsko postaje gramzljivac i škrtac, pun samohvale, smatrajući bližnje manje vrijednima jer nisu uspjeli shvatiti mudrost svijeta, oličenu u punom trbuhu i bogatoj lisnici. A Gospa poručuje da je uzaludan sav naš rad i sva naša bjesomučna trka za kumirima svijeta, sva naša nastojanja da se okoristimo nemoralnim zakonima vremena i društva, jer u njima nećemo naći ni sreću, ni mir, ni blagoslov, a najmanje blagostanje o kojem sanjarimo. Trka za materijalnim unosi nemire u dušu i srce, veže nas ovisnošću, krutošću i sebičnošću, oduzima nam dragocjeno vrijeme koje nam je Bog darovao da bismo mogli sprovoditi njegove zamisli, čineći djela ljubavi, trajući dane života u radostima koje nam se otkrivaju na svakom koraku, kojima nas Gospodin bogato obasipa u mirisima i bojama, kojima nas nagrađuje susretom s osobama koje donose njegove darove, a koje mi, uronjeni u prividne muke i žalosti, najčešće ne prepoznajemo. A prvi korak povratku jednostavnosti, radosti i ljepoti jest molitva o kojoj nam je Gospa toliko puta govorila u svojim porukama. Sve što u životu činimo, bez molitve je uzaludan rad, sve o čemu u životu razmišljamo bez molitve su isprazni snovi, sve što sami planiramo, bez molitve pretvorit će se u razočaranje jer su jadni naši projekti bez Božje volje i njegova blagoslova. Tajnu Božje ljubavi i milosrđa najbolje možemo iskusiti dok gledamo Dijete Isusa u jaslicama, dok u uskoći, hladnoći i negostoljubivosti staje prepoznajemo istinsku sliku svijeta. Ali nas toplina Djetetova osmijeha isto tako uči da je radost u malenima i odbačenima, da su oni kaman zaglavni, svjetlosni smjerokaz što iz špilje svijeta pokazuje uski put koji nam pomaže da se ne izgubimo u bespuću prostranstva, da okupani njegovim sjajem izbjegnemo zamke što vrebaju u dolini svijeta. A bez Isusa nema budućnosti, sve je prolazno i propadljivo, sve se mijenja i rastače, sve je tuga i žalost, privremenost i smrt. Bez njegova otkupiteljskog darivanja, beskrajne ljubavi i dobrote, naši bi životi postali hrana hijenama, naše bi duše čamile u sjenovitosti hada, naša bi srca bila puna očaja i gorčine, a naše čežnje nikada ne bi bile ispunjene svjetlošću. Zato i ovoga Božića zahvalimo Djevici što nam donosi Isusa, blagoslovljeni plod utrobe njezine, zahvalimo joj na Svjetlu koje se nastanilo u njezinu srcu, zrakama radosti kojima daruje svu djecu svijeta.

- 23:16 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.