Međugorski glas

24.11.2008., ponedjeljak

Sjećanje na fra Slavka Barbarića

Na današnji dan prije osam godina, rodivši se za nebo, završio je svoj zemaljski put fra Slavko Barbarić, karizmatski svećenik koji je u Međugorju i u njegovoj blizini živio od 1982. godine. Rođen je u hercegovačkom selu Dragićini 11. ožujka 1946. godine, a za svećenika je zaređen 19. prosinca 1971. Studirao je u Sarajevu, Grazu i Freiburgu. Bio je čovjek nepresušne energije, komunikativnosti, marljivosti, pobožnosti i poniznosti. Krasila ga je djetinja ljubav prema Majci Gospodinovoj, vjera da se molitvom i postom mogu prebroditi sve nadaće i krize, da se potpunim predanjem u Gospine ruke i najokorjeliji nevjernici mogu dovesti Isusu Kristu. Ali tajna svih djela koje je učinio iz ljubavi i svih plodova koje su ona donosila vjera ipak leži u njegovoj vjeri Marijinih međugorska ukazanja. On ih je od prvoga dana prihvatio srcem i dušom, odbacivši sve sumnje koje su mu mogle priječili hod putem svetosti. I sam je toliko puta govorio da se bez potpunog prihvaćanja Gospinih poruka, bez otvorenog povjerenja u glazbu nebeskog glasa, ne mogu dogoditi promjene u našim srcima. Jer i najmanje trunak sumnje može pomutiti čistoću izvorske vode, odvesti nas u razmišljanja i naklapanja koja će rezultirati mlakošću i odvratiti nas od plodonosnog Božjeg dara. Jednom je rekao: “Treba se radovati istini što je Gospa s nama, a ne sumnjati u mogoćnost njezine nazočnosti.“ Onima koji su ga poslušali, danas sigurno nije žao jer su izrasli u nepokolebljive i čvrste hridi Isusovih riječi, kojima olujni vjetrovi prevrtljivosti i laži ne mogu naštetiti. Sve što je radio teklo je spontano, razvijalo se hodu, bez velikh planova i unaprijed osiguranih novčanih sredstava. Nikla je i Kuća molitve, Majčino selo, Franjin vrt, Zajednica milosrdnog Oca u kojoj se uspješno i danas, uz rad i molitvu, liječe ovisnici. U tijeku Domovinskog rata, kada je sam ostao u Međugorju, organizirao je Hodnju mira, petnaestokilometarski put od Humca do svetišta, put molitve posvećen Kraljici mira. Napisao je desetak knjiga koje su prevedene na mnoge jezike. U njima su uglavnom molitveni obrasci kojima nas jednostavnim jezikom upućuje na svjedočenje Gospinih poruka, na prihvaćanje njezinih savjeta, na život ispunjen postom i molitvom, na ono što je i sam radio. Jer njegove riječi bile su njegov život, što je govorio, to je i činio, nije bilo razlike između riječi i djela. Govorio je da ako želimo rasti, Božje riječi moramo ugrađivati u sebe, da su one materijal od kojeg naše zdanje ima čvrstinu, istinu i sigurnost, da su one stabilnost kojom tjeramo napade zloga. Zato je obraćenje stvaralači odnos prema sebi, Bogu i drugima. Ljubav se pokazuje u obraćenju, u neprestanom mijenjanju, u pronalaženju novoga. Obraćenje postaje moguće jedino ljubavlju, a sloboda daje plodove samo ako je povezana s ljubavlju. Slobodni smo tek onda ako znamo pobjeđivati ovisnosti. Spomen-ploča na Križevcu Eto, tako je fra Slavko svojom djetinjom otvorenošću prema ukazanjima, koja su ga mijenjala i pomagala mu rasti, dubokim vjerničkim iskustvom ispisao brojne stranice poučljivog štiva te nam svjedočki prenio jednostavnost i snagu Gospinih poruka. Ovaj kratki tekst završit ću s nekoliko rečenica koje sam zapisao početkom ožujka 2000. godine: Fra Slavko je koračao uskom stazicom koja vodi od kapelice klanjanja do župnog ureda. Bili su rani popodnevni sati, tihi vjetrić i bjeličasti oblak nad Križevcem. Šetao je laganim korakom uz kratko zastajkivanje, kretao prema toplini prisoja, a zatim se vraćao na puteljak. Znam da je, zadubljen u meditativnu molitvu, slijedio i neke druge misli, povezane s današnjim susretima mnogih hodočasnika koji su ga pitali za savjet. A Bog ga je obdario i nesvakidašnjim darom da je mogao istovremeno razgovarati s više osoba, s tim da je svaki sugovornik osjećao kako se fra Slavko posvetio upravo njemu. Za trenutak mu pod naočalima zasvjetlucaše bistre i radoznale oči do kojih sumnja nikad nije pronašla put, a asketsko mu tijelo u radosti odricanja prkosi križobolji i prolaznosti. Podigli smo ruke na pozdrav i pogledi nam se sretoše. Htjedoh ga nešto priupitati, ali se predomislih. Pomislih: „Ostavi čovjeka na miru, bit će prigoda“. No, to je bio naš zadnji susret, više ga nisam sreo, putovi su nam se mimoilazili, ali razgovor i danas nastavljamo kad god pišem tekstove o Kraljici srca moga. Fra Slavko je 24. studenoga 2000. godine, poslije molitve Križnoga puta na Križevcu, osjetio bolove, sjeo na kamen i izdahnuo, predavši dušu u ruke Onoj koju je toliko ljubio. Sutradan, 25. studenoga, Gospa je u mjesečnoj poruci poručila: „Radujem se s vama i želim vam reći da se vaš brat fra Slavko rodio u nebu i zagovara za vas.“ Nedugo nako fra Slavkova prelaska u radost nebesku, na mjestu izdahnuća, postavljena je spomen-ploča, znak i prisjećanje da oni koji žive u ljubavi Gospodinovoj i kada odu, iza sebe ostavljaju svjetlost.

- 06:00 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.