Marketing
Sjećanje na fra Slavka Barbarića
Na današnji dan prije osam godina, rodivši se za nebo, završio je svoj zemaljski put fra Slavko Barbarić, karizmatski svećenik koji je u Međugorju i u njegovoj blizini živio od 1982. godine. Rođen je u hercegovačkom selu Dragićini 11. ožujka 1946. godine, a za svećenika je zaređen 19. prosinca 1971. Studirao je u Sarajevu, Grazu i Freiburgu.
Bio je čovjek nepresušne energije, komunikativnosti, marljivosti, pobožnosti i poniznosti. Krasila ga je djetinja ljubav prema Majci Gospodinovoj, vjera da se molitvom i postom mogu prebroditi sve nadaće i krize, da se potpunim predanjem u Gospine ruke i najokorjeliji nevjernici mogu dovesti Isusu Kristu. Ali tajna svih djela koje je učinio iz ljubavi i svih plodova koje su ona donosila vjera ipak leži u njegovoj vjeri Marijinih međugorska ukazanja. On ih je od prvoga dana prihvatio srcem i dušom, odbacivši sve sumnje koje su mu mogle priječili hod putem svetosti.
I sam je toliko puta govorio da se bez potpunog prihvaćanja Gospinih poruka, bez otvorenog povjerenja u glazbu nebeskog glasa, ne mogu dogoditi promjene u našim srcima. Jer i najmanje trunak sumnje može pomutiti čistoću izvorske vode, odvesti nas u razmišljanja i naklapanja koja će rezultirati mlakošću i odvratiti nas od plodonosnog Božjeg dara. Jednom je rekao: “Treba se radovati istini što je Gospa s nama, a ne sumnjati u mogoćnost njezine nazočnosti.“ Onima koji su ga poslušali, danas sigurno nije žao jer su izrasli u nepokolebljive i čvrste hridi Isusovih riječi, kojima olujni vjetrovi prevrtljivosti i laži ne mogu naštetiti.
Sve što je radio teklo je spontano, razvijalo se hodu, bez velikh planova i unaprijed osiguranih novčanih sredstava. Nikla je i Kuća molitve, Majčino selo, Franjin vrt, Zajednica milosrdnog Oca u kojoj se uspješno i danas, uz rad i molitvu, liječe ovisnici. U tijeku Domovinskog rata, kada je sam ostao u Međugorju, organizirao je Hodnju mira, petnaestokilometarski put od Humca do svetišta, put molitve posvećen Kraljici mira.
Napisao je desetak knjiga koje su prevedene na mnoge jezike. U njima su uglavnom molitveni obrasci kojima nas jednostavnim jezikom upućuje na svjedočenje Gospinih poruka, na prihvaćanje njezinih savjeta, na život ispunjen postom i molitvom, na ono što je i sam radio. Jer njegove riječi bile su njegov život, što je govorio, to je i činio, nije bilo razlike između riječi i djela. Govorio je da ako želimo rasti, Božje riječi moramo ugrađivati u sebe, da su one materijal od kojeg naše zdanje ima čvrstinu, istinu i sigurnost, da su one stabilnost kojom tjeramo napade zloga. Zato je obraćenje stvaralači odnos prema sebi, Bogu i drugima. Ljubav se pokazuje u obraćenju, u neprestanom mijenjanju, u pronalaženju novoga. Obraćenje postaje moguće jedino ljubavlju, a sloboda daje plodove samo ako je povezana s ljubavlju. Slobodni smo tek onda ako znamo pobjeđivati ovisnosti.
Spomen-ploča na Križevcu
Eto, tako je fra Slavko svojom djetinjom otvorenošću prema ukazanjima, koja su ga mijenjala i pomagala mu rasti, dubokim vjerničkim iskustvom ispisao brojne stranice poučljivog štiva te nam svjedočki prenio jednostavnost i snagu Gospinih poruka.
Ovaj kratki tekst završit ću s nekoliko rečenica koje sam zapisao početkom ožujka 2000. godine: Fra Slavko je koračao uskom stazicom koja vodi od kapelice klanjanja do župnog ureda. Bili su rani popodnevni sati, tihi vjetrić i bjeličasti oblak nad Križevcem. Šetao je laganim korakom uz kratko zastajkivanje, kretao prema toplini prisoja, a zatim se vraćao na puteljak. Znam da je, zadubljen u meditativnu molitvu, slijedio i neke druge misli, povezane s današnjim susretima mnogih hodočasnika koji su ga pitali za savjet. A Bog ga je obdario i nesvakidašnjim darom da je mogao istovremeno razgovarati s više osoba, s tim da je svaki sugovornik osjećao kako se fra Slavko posvetio upravo njemu. Za trenutak mu pod naočalima zasvjetlucaše bistre i radoznale oči do kojih sumnja nikad nije pronašla put, a asketsko mu tijelo u radosti odricanja prkosi križobolji i prolaznosti. Podigli smo ruke na pozdrav i pogledi nam se sretoše. Htjedoh ga nešto priupitati, ali se predomislih. Pomislih: „Ostavi čovjeka na miru, bit će prigoda“.
No, to je bio naš zadnji susret, više ga nisam sreo, putovi su nam se mimoilazili, ali razgovor i danas nastavljamo kad god pišem tekstove o Kraljici srca moga.
Fra Slavko je 24. studenoga 2000. godine, poslije molitve Križnoga puta na Križevcu, osjetio bolove, sjeo na kamen i izdahnuo, predavši dušu u ruke Onoj koju je toliko ljubio.
Sutradan, 25. studenoga, Gospa je u mjesečnoj poruci poručila: „Radujem se s vama i želim vam reći da se vaš brat fra Slavko rodio u nebu i zagovara za vas.“
Nedugo nako fra Slavkova prelaska u radost nebesku, na mjestu izdahnuća, postavljena je spomen-ploča, znak i prisjećanje da oni koji žive u ljubavi Gospodinovoj i kada odu, iza sebe ostavljaju svjetlost.
Post je objavljen 24.11.2008. u 06:00 sati.