AnaM

Ležao je blijed, malo okrenute glave ka prozoru. Visok hrast zaklanjao mu je nebo. Danima je ležao uprtog pogleda u jednu točku, maleni komadić neba. Kad je pala noć, oči bi umorno sklopio, san nije dolazio. Grane su se ljuljale. Želio je više od svega da dune vjetar, pomaknuti samo jednu granu i vidjeti zvijezde.
Doktor je samo projurio pored njega u viziti, okrećući se sestri.
-Nema mu pomoći, prestao se boriti, neće dočekati jutro.
Volila ga je. Volila je onom tihom, stidljovom ljubavlju, samo njoj znanom. Volila je, a gubila ga je ne rekavši mu ni jedan jedini put: Volim te.
Srce joj se steglo, postalo maleno, maleno, kao da je zastalo i ono ne usudivši se da kuca.
Gubila ga je, a nikad ga nije ni imala.
I on je čuo presudu. mislio je i tiho prošaptao, možda samo sebi
-Samo da vidim zvijezdu, samo jedan sekund da mi zasvijetli, znam ozdravio bih. Siguran sam.
Vjetar nije čuo njegove riječi, umirio se.
Negdje visoko zvijezda je sijala, predaleko za njega. On je više nikad neće vidjeti.
Polako je tonuo, nestaje, mirno tijelo postajalo je još nepomičnije. Dugi prsti koji su grčevito se držali za plahtu olabavili su se, napuštao je svijet.
Još posljednji pogled baci na granu koja zaklanja nebo.
Oči mu se širom otvoriše.
Osmijeh zasija na licu, prvo mali, neprimjetan, a onda se cijelo lice ozari.
-Zvezde, stotine zvijezda .... Kako su lijepe. Doktor se prevario, dočekaću zoru, još puno zora.
Krv mu je brže zastrujala, osjetio je da se snaga vraća u tijelo, osjetio je glad. Uzalud je zvonio sestri, nije dolazila. Zaspala je, mislio je, umorna je, stalno trči oko njega.
Kasnije, kad je Sunce uveliko obasjavalo svaki kutak bolesničke sobe, pitao je za nju.
-Leži U susjednoj sobi polomljene noge. Da mi je znati što je radila u sred noći na hrastu sa pilom u ruci ???

Kraljica cvijeća je ruža.
Da mi je znati da li zbog lepote i mirisa
ili zbog trna koga zabode u onog ko misli drugačije...

Sjećanje na jedno noćno dežurstvo…


Ljeto. Češće se dežura zbog godišnjih odmora. Pošto sam tek došla, poštedjena sam, dežuram samo tri noći tjedno.
Na drugom dežurstvu sam znala što me čeka.
Vrućina. Sve zatvoreno. Narod išetao, pun kej nasmijanih ljudi, uživaju..hrane komarce izdašno, šetaju ljubimce... Samo ja kao siroče, radim.
Zvrrrrr, svaki čas, neko nešto kupi. Do pola noći kao samoposluga, bolje i to nego da su ljudi bolesni i kupuju lijekove. Naleti netko sa receptom, ali obično traži lijek koga nema na tržištu ... nada se ...
2.10h zvrrrrr ... ne silazi sa zvona, trčim...
Bled, mlad čovjek, vidno uznemiren, upašen, nepovjerljiv. Pruža mi gomilu papira, rukom pokazuje kola. Na zadnjem sjedištu u poluležećem stavu mlada žena.
-A, Recept? Gdje vam je recept?
-Nemam, U bolnici sutra kod našeg liječnika, kazali, i da je hitno.
-Lijek je izuzetno skup.
-Nemam novac. Nisam ponio. Pozlilo joj je i mi hitno u bolnicu. Nisam ni vozačku ponio.
Gledamo se. Ja se okretoh. Čovjek saže glavu i krenu ka kolima.
-Čekajte. Gdje idete? A lijek?
Čovjek me iznenađeno pogleda.
-Donesite mi recept do 8h ujutro, ako ne donesete, ja moram platiti.
-Ne mogu, doktor radi popodne.
-Preksutra popodne, recept meni osobno u ruke.
Sutradan se upisah u knjigu dužnika. Ako ne donese do kraja mjeseca ....
Smiju mi se kolegice
-E, Jesi šašava, donijet će ti sigurno. Čuješ ono što lupa? To tebi dižu spomenik.
Prodje dan, pa još jedan. U apoteci gužva da poludiš, igram kao balerina s jednog kraja na drugi. Ne stignem ni pogled podići. I iiii i ... recept ... na njemu žuta ruža-nada, a oči nasmijane, vedre

-Prošla kriza ...

Tri mjeseca kasnije, zaglavi se na ulazu čovjek s bombonjerom kao vrata, dva dana smo grickale
-Sinčina !!! Rekoše nasmijane oči.

Slika bebe sa neta...

Oznake: Apoteka, dežurstvo, povjerenje

Sama sam, otišao je
Noć je.
Stojim u kutu sobe promatrajući negdje u daljini grane drveta koje se povijalo na vjetru.
Sama, zaboravljena.
Nekad je ova soba bila puna ljudi, galame, smijeha. Izlazili su, ulazili, treskali vratima. Sad je mir. Tišina, teška, ljepljiva, uvlači se u svaku poru, željela bih je odgurnuti. Čini mi se da me udara, pritišće, ne da mi biti razdragana, vesela. Guši ...
Tišina.
Sjećanja.
Sjećanja na prošle dane, dane sreće, veselja ... naviru ...
Gdje su sada ti dani? Gdje su otišli, mogu li se vratiti?
Sjećam se njega, njegovih dugih prstiju koji me dotiču, njegovih toplih očiju koje me gledaju. Nježno me je dodirivao, stiskajući me uz svoje tijelo. Satima me je milovao, a ja sam titrala pod njegovim dodirima.Uvek je iz mene izvlačio ono najbolje. Voljela sam to, voljela sam ga, još više je volio on mene.Uzimao me je svaki dan. Voljela sam njegov topli glas dok je šaputao riječi ljubavi. Voljela sam večeri i noći provedene s njim.
Sjećam se onog vrelog ljeta na moru. Sjeo bi na obalu, zagrlio me i pjevušio o moru, valovima, Mjesecu, ljubavi, sreći. Dodirivao bi me nježno, pa sve strasnije, mislila sam da veća sreća nema od moje. Zoru sam dočekivala u njegovom zagrljaju.
Jednog dana, otišao je.
Bez riječi, bez oproštaja, samo je otišao. Čekala sam ga te noći, i druge, nije dolazio. Nema ga. Više se nikad neće vratiti to vrijeme ...
Onda je jednog dana došao, pogledao me, dodirnuo, pomilovao, i opet ostavio. Bila sam s njim, ali to više nije bilo ono pravo.
Više nikad neće biti kao nekada.
Dodje ponekad, ali sve je to nekako na brzinu, kao slučajno, žuri negdje, uzme me, i odbaci.
Nikad više neće biti kao prije.
Znam.
Ali znam da me nikad neće zaboraviti. Uvjek će me se sjećati, maštati o danima provedenim samnom, bezbrižnosti i onom što sam mu dala.
Zna da ću ga uvijek čekati, da će uvijek iz mog tijela izvlačiti jecaje, da ću uvijek biti tu za njega, jer ja sam njegova gitara, ... nezamjenjiva u dugim noćima. Njegova strast, praznik, zabava, čežnja, ljubav ... njegova gitara ...

Oznake: Sinki priča, ljubav, Gitara

Postala je gotovo obveza staviti neki kulinarski post pred Božić. Kuharica sam, sjedni, uzmi komad mesa, buć, buć i gotovo, sve ostalo su neizvjesni pokušaji i bolje je izbjegavati sjesti za moj stol u vrijeme ručka.
Volim brzinska jela, a tartar biftek u takva spada ... Hm ... ili ne spada ??

Kažu da je jelo nastalo na neobičan način

Priča je o jahanju, mjesečini, noći, zvijezdama, i ostalim tandar-broć romantičnim efektima, garnirana krvoločnim Tatarinom, plač, nož i slično što se tada nije računalo u kriminalne radnje ... Ne računa se ni danas.
  Zamišljam Tatarina kako juri kroz stepu, a gladan.

Nije bilo mikrovalnih pećnica (aha 20asovko, nema smjeha, prešla sam te), električnih i plinskih štednjaka, još manje hladnjaka, a čovjek gladan.
Nije bilo pizza dostava, ni ženske koja čeka sa večericom, svijećama, dobrim vinom. Morao se snaći.
Upade ti moj Tatarin u neko naselje, lupi bika u čelo, i isiječe biftek ...
Bik se dere, valjda mu nije bilo ugodno I razbudi naselje. Naravno ni seljaci, a još manje bikovi, nisu mutavi, pojuriše ti mog Tatarina, a on biftek pod sedlo, pa juriš pješaštvo ... pobježe iz sela, a za njim potjera ...
Juri on tako juri, pazi da ne ispadne biftek ispod sedla, oznojio se Tatarin, ali i konj.
Zna se konj je najvažniji. Pažljivo skida on sedlo, istrlja konja počupanom travom, obrisa ruke o hlače, pogleda meso, onako gladan zagriznu. Meso se trljalo o sedlo, miješalo sa znojem konja tatarina, sedla, prašne, stepske mirodije trave, i isitnilo se .. Nije loše ...

Ako hoćete osjetiti pravi okus jela, a nemate konja, lipicanci ne dolaze u obzir, mora stepski konj, nemate ni sedlo, samo neke moderne šerpetine koje same kuhaju i kad nema ništa u njima i serviraju. Probajte moderni način spremanja

Tartat biftek
Konj i sedlo ne stanuju u ladici za pribor moderne kuhinje, umjesto orginalnog konjskog znoja, morat dodati začine
Mljeveni biftek 500gr
2kk kapra
2kk sjeckanog crnog luka
1kk peršina
3kk maslinovog ulja
Mrvičak tabasco umaka
1kkWorcesterschire umak
2kk senfa 1jaje
malo soli
Sve to dobro izmiješati da se sjedini, ostaviti u hladnjaku, pola sata i servirati kao namaz na prepečen kruh
Tko voli, nek izvoli
dobar tek
Ja osobno ću jesti nešto pečeno ...

font size=4>

Nije post u mom stilu ... Nije neka moja cirkuzada sa Albijem i puricama.
Ne, nije smiješno, ni najmanje. I nemojte čitati, ako samo želite smijeh, jer i ovo je ŽIVOT... nečiji život ....

Stajao je nijem, sledjen, papir miu je ispao iz ruke. Prijatelj pored njega, sa svojim papirom u ruci, udario ga je po leđima, nasmijao se
- Rekao sam ti da je to glupost, neće grom u koprive.
A onda je zastao, pogledao lice svog prijatelja, ruka mu je ostala u zraku.
-Što je? Ne pravi viceve s tim.
On se nasmijao, napravio korak naprijed, a onda se okrenuo prijatelju.
Oči su mu bile velike, velike, u njima luđački strah, strah od neizvjesnosti, izvjesnosti. Užas mu se širio tijelom, ledena ruka ščepala je srce, stegla ga, gnječila, noge su postale teške, teške, onaj veseli čuperak na čelu, nekako je klonuo, kao da je za sekundu ostario sto godina.
Život?
Što je sad to?
Kovitlac, kao u nekom filmu ubrzano puštenom, jurile su slike života...
Sve one djevojke, smijeh, glazba, piće, onda kad je bio pijan i skoro silovao nekog mladića, nejasno sjećao neke žurke... dima... neki špric u rukama koji kruži i smijeh... smijeh... polomljene čaše, krv koja ga je zapljusnula po licu, a onad magla ... magla kao koprena navukla se na njegove misli.
Želio je pobjeći, nestati, vratiti život ... Želio je da se nije ni rodio.
Pogleda prijatelja... i jedva prošapta
-Pozitvan... sam...

Moji mačori znaju da volim fine parfeme.
Dogovarali se, dogovarali.
Ulovili su miša, susjedi pokupili sa stola pile,
jednog neopreznog goluba skoro šćapili, ali
novaca za parfem nema.




Ona naša stalno bulji u ekran.
Nabavićemo mi njoj virtuelni parfem.
I nabaviše. Samo treba odabrati.




Hvala mačori, kolebam se.
Daru se u zube ne gleda, izaberite po svom ukusu.