Ležao je blijed, malo okrenute glave ka prozoru. Visok hrast zaklanjao mu je nebo. Danima je ležao uprtog pogleda u jednu točku, maleni komadić neba. Kad je pala noć, oči bi umorno sklopio, san nije dolazio. Grane su se ljuljale. Želio je više od svega da dune vjetar, pomaknuti samo jednu granu i vidjeti zvijezde.
Doktor je samo projurio pored njega u viziti, okrećući se sestri.
-Nema mu pomoći, prestao se boriti, neće dočekati jutro.
Volila ga je. Volila je onom tihom, stidljovom ljubavlju, samo njoj znanom. Volila je, a gubila ga je ne rekavši mu ni jedan jedini put: Volim te.
Srce joj se steglo, postalo maleno, maleno, kao da je zastalo i ono ne usudivši se da kuca.
Gubila ga je, a nikad ga nije ni imala.
I on je čuo presudu. mislio je i tiho prošaptao, možda samo sebi
-Samo da vidim zvijezdu, samo jedan sekund da mi zasvijetli, znam ozdravio bih. Siguran sam.
Vjetar nije čuo njegove riječi, umirio se.
Negdje visoko zvijezda je sijala, predaleko za njega. On je više nikad neće vidjeti.
Polako je tonuo, nestaje, mirno tijelo postajalo je još nepomičnije. Dugi prsti koji su grčevito se držali za plahtu olabavili su se, napuštao je svijet.
Još posljednji pogled baci na granu koja zaklanja nebo.
Oči mu se širom otvoriše.
Osmijeh zasija na licu, prvo mali, neprimjetan, a onda se cijelo lice ozari.
-Zvezde, stotine zvijezda .... Kako su lijepe. Doktor se prevario, dočekaću zoru, još puno zora.
Krv mu je brže zastrujala, osjetio je da se snaga vraća u tijelo, osjetio je glad. Uzalud je zvonio sestri, nije dolazila. Zaspala je, mislio je, umorna je, stalno trči oko njega.
Kasnije, kad je Sunce uveliko obasjavalo svaki kutak bolesničke sobe, pitao je za nju.
-Leži U susjednoj sobi polomljene noge. Da mi je znati što je radila u sred noći na hrastu sa pilom u ruci ???
Post je objavljen 22.12.2014. u 09:51 sati.