AnaM

font size=4>

Nije post u mom stilu ... Nije neka moja cirkuzada sa Albijem i puricama.
Ne, nije smiješno, ni najmanje. I nemojte čitati, ako samo želite smijeh, jer i ovo je ŽIVOT... nečiji život ....

Stajao je nijem, sledjen, papir miu je ispao iz ruke. Prijatelj pored njega, sa svojim papirom u ruci, udario ga je po leđima, nasmijao se
- Rekao sam ti da je to glupost, neće grom u koprive.
A onda je zastao, pogledao lice svog prijatelja, ruka mu je ostala u zraku.
-Što je? Ne pravi viceve s tim.
On se nasmijao, napravio korak naprijed, a onda se okrenuo prijatelju.
Oči su mu bile velike, velike, u njima luđački strah, strah od neizvjesnosti, izvjesnosti. Užas mu se širio tijelom, ledena ruka ščepala je srce, stegla ga, gnječila, noge su postale teške, teške, onaj veseli čuperak na čelu, nekako je klonuo, kao da je za sekundu ostario sto godina.
Život?
Što je sad to?
Kovitlac, kao u nekom filmu ubrzano puštenom, jurile su slike života...
Sve one djevojke, smijeh, glazba, piće, onda kad je bio pijan i skoro silovao nekog mladića, nejasno sjećao neke žurke... dima... neki špric u rukama koji kruži i smijeh... smijeh... polomljene čaše, krv koja ga je zapljusnula po licu, a onad magla ... magla kao koprena navukla se na njegove misli.
Želio je pobjeći, nestati, vratiti život ... Želio je da se nije ni rodio.
Pogleda prijatelja... i jedva prošapta
-Pozitvan... sam...