marchelina

31.01.2010., nedjelja

ils boivent a la sante des putains d'Amsterdam



sjever Francuske čudno je magličast i ravan.
Moj prvi Pariz bio je sivog neba. Kao i Split, svoju pravu, ludu dušu otkrije tek kada nije zaslijepljen suncem. Sunce je ionako tu samo zbog turista. Za putnike pak otkrije sivu haljinu čežnje. Čežnje koja uzbuđuje svaku pravu lutalicu. U Pariz moraš biti zaljubljen još prije nego što ga vidiš. Moraš doći i čekati grad da ti se prostre. Moraš doći uvjeren da je to ona strast kojoj te nedefinirana čežnja vodila. Biti tamo i biti potpuno i planski izgubljen...
Biti izgubljen...luksuz koji si priuštiš možda jednom, dvaput u životu...ekskluziva neodgovornih bića kojima zavidimo...

Moji džepovi su uvijek bili puni zgužvanih papirića sa adresama na koje sam se mogla slobodno javiti "ako ikada svratim..."
Nisam se javljala...stizala sam na perone na kojima me nitko nije čekao...koji je to samo užitak bio. Kao što me nitko u gomili nije poznavao, tako nisam poznavala ni sama sebe..tek sam trebala otkriti tko sam kada nisam tamo gdje inače jesam..Tada sam naučila da najintezivnije postojiš kada te službeno nema.

Čim sam napravila prvi korak po pariškom asfaltu, shvatila sam da je nešto krivo. Moje cipele. Putne, udobne. Ušla sam u prvi dućan i kupila štikle. Ne možeš pobogu hodati najzavodljivijim gradom svijeta u patikama.
tiktak tiktak tik tik tik zatiktarala sam potom nehajno
Štikle su mi se savršeno uklopile u nered kose zamršene putovanjem...sjela sam u jedan od onih caffe barova sa kockastim stolnjacima, naručila kavu i croissane, sa konobarom razmijenila par uljudnih, prepustila se Parizu kao da sam tu oduvijek...

Ja sam u Splitu bila ostavila jednog morskog čovjeka... Sasvim suprotno tradiciji, umjesto da ja njega neprestano čekam da se vrati sa putovanja, sa brodovanja, najčešće je on čekao mene. Odmah sam znala da to neće dobro završiti. Ipak, dogodilo se još nešto gore od lošeg završetka, naime, nije nikad ni završilo....Kad se dvoje lutajućih sretnu, nema tu mirne luke. Kao dva odvezana broda plutali smo svatko na svojoj putanji, u svojoj vlastitoj čergi... Kao kradljivci konja, pojavljivali smo se u Splitu povremeno, noću, dolazili utažiti glad za svojim gradom, za onim najljepšim na svijetu, a potom odlazili još gladniji daljina...U Split smo se vraćali valjda samo zato da bi, po ko zna koji put, u nevjerici ustvrdili da je naše mjesto tu, da Split razumije, da će nas čekati, sa obećanjem da neće ostariti u dugom čekanju, da će, kada se jednom smirimo i vratimo, biti tu za nas jednako lijep i veličanstven.... Split je kao neka prokleta ljubav, boli, ne pušta, ali takve su oduvijek bile najslađe...





29.01.2010., petak

Oda cvrčku

Da me odvedu negdje gdje ljeti nema cvrčaka, ja ne bih ni znala da je ljeto. Vjerojatno bi se, u tom izostanku njihovog zvuka, osjećala kao čovjek koji naglo ostane bez jednog osjetila. Najvažnije osjetilo za ljeto je, zbog cvrčaka, sluh. Sluhom osjećam vrućinu, sluhom se znojim, sluhom tražim hladovinu. More također dolazi mome tijelu kroz uši...sve što ljeto jest, sve ono predivno , lagano, bezbrižno u ljetu, sve to ne bi postojalo da ne postoji ta mala životinjica. Cvrčak. Koliko nespretnih suglasnika, a toliko omamljujućih simfonija.

Cvrčku dragi. Tvoje umirujuće cvrčkoljenje sa tako savršeno slaže sa zvukom krčkanja "šalše od pomidora" u kužini.

Omekšani omarom, smoreni i od vrućine mamurni, postojimo tri mjeseca u hladu, neprestano negdje u uglu kamenih dvorova praćeni cvrčkovim upornim ponavljanjem svojih zvrljanja. Cvrčkoljeći u popodnevima kada se odmaramo i prevrćemo po postelji u stanju dvoumljenja između očaja i ushita, prepuštajući se žezi kao prestrastvenom ljubavniku ili ljubavnici, uspavljujemo se, čak i u poznim godinama, pomišlju kako sa svijetom mora da je još uvijek sve više-manje u redu, dočim cvrčak još pjeva o iskonu tako potpuno neuznemireno, tako potpuno plavo i azurno i slano....

Cvrčak.
Nikada ga ne vidiš, a znaš da je tu negdje, iza stabla limuna, iza šipka ili smokve. Pomisliš kako bi bilo zanimljivo ustati iz hlada i pogledati ga, ali znaš dobro, a zna i cvrčak, da to nećeš napraviti. Naime, za kretanje je prevruće.
Da je zima, bilo bi lakše tražiti cvrčke po dvorištu. Ali, zimi ih nema. Čak ni iza limuna, šipka ili smokve.
Cvrčku, a da jednom napraviš presedan? Hajde, dođi mi. Razveseli mi uho.
Daj da te slušam i , tonući u lijeni, ljepljivi ljetni san usred zime, zaključim kako je sa ovim svijetom, još uvijek, sve više-manje u redu...



23.01.2010., subota

Nema više judi ka šta si bija ti, dida

Uvik si bija mršav. Nasuprot babe koja je bila rumena i pupasta čak i za vrimena najveće gladi u Šibeniku. Bili ste lipi par, ti, nako visok i mršav, a ona kraj tebe ka okruglica, ka polpeta nasmijana.

Vidin te i danas, kako hodaš po kući i oko kuće, ruku uvik prikriženih na leđima, i mozgaš i mozgaš.

Bija si priko svake mire liberalan za ona vrimena, a bogme, kad vidin neke jude, i za današnja vrimena.

Svašta se moglo tebi reć. Moglo se zafrkavat na tvoj račun. Ti si prihvaća, i još bi nadogradija priču.
Ali isprid tebe niko nije smija o drugim judima reć grubu rič.

Tako je bilo zabranjeno govorit kontra mladih cura iz grada. Zna si reć, ne daj ti bože da zbog tvoje grube riči nekome oko zasuzi. Bog bi ti možda i oprostija, ali ti samome sebi ne bi nikad.

Kad su ono šezdesetih bile počele malo kraće haljinice šetat po gradu, pa stare babe znale po kantunima mrmljat ispod glasa kako su kurbetine ove današnje cure, ti si odvraća:

„Odnija vas đava, sve ste svetice u veštama do poda, a svaka od vas je svekrvi u kuću došla sa drobom do brade!“

A kad je ono došla moda pa mladi momci počeli nosit naušnicu u uvu, pa in se stariji čudili i govorili da su redikuli, odgovara si:“ Ma nu? Ovi danas su redikuli, a još je moj pradida Janko nosija ovoooliku naušnicu u uvu, i niko mu se nije ruga, nego je još bija i gospodin! Ma vidi ti šta smo svi fini došli gospe ti!“

Ničemu se ti nisi čudija, dida moj dobri. I nikome se nisi nikad naruga. Svako je na tvoja vrata moga doć. Nikome ih nisi zatvorija. Uvik nasmijan, uvik dobrodušan. I vridan, rinta si od jutra do mraka da bi prihranija ono sedmero dice. Dobar dici, dobar svojoj ženi, dobar judima poznatima i nepoznatima. Šta ću ti reć dida. Fala ti šta si postoja.

Fališ mi. Puno.



21.01.2010., četvrtak

Tko je kurva?

Kao da mi netko opali šamarčinu. Tako se osjećam svaki put kad iz usta jedne žene čujem izjavu "Ona je kurva" za bilo koju drugu ženu.

Takvu kvalifikaciju je dobila i glavna junakinja moje nedavno objavljene priče na ovom blogu.("Čuja sam svašta o tebi")
Kurva. Kaže neka žena. Tako ju je procijenila, na temelju onoga što je saznala o, njoj , sasvim nepoznatoj osobi. Kurva. Koliko moralne strasti procijeđeno kroz čistunski stisnuta usta.
Zanimljivo, kada muškarac tako okvalificira neku ženu, u njegovom tonu kao da i nema toliko žuči. Može biti onog nekog bijesa prevarenog ili ostavljenog mužjaka, sa primjesom skrivene želje da si tu "kurvu" i priušti.

Međutim, kada žena izgovori tu riječ, čovjek se osjeti zatečeno kao pred prizorom hladnog, promišljenog ubojstva. Ubojstvo ženskosti, nježnosti, perverzno skrnavljenje mekoće Evinih kćeri. Brutalno zabijanje moralnog kolca u suštinu rodne solidarnosti.

Kurva.

Kao što se izgovara prezrivo Peder. Pijanac. Narkoman. Jadnik. Propalica. Uličar. Cigan. Srbin. Hrvat. Bosanac. Crnčuga.

Izgovara se ustima punim bahatosti onoga tko si je izgradio svoju malu, slatku životnu sigurnost, uvjeren da je miljenik bogova.
Izgovara to ljudsko biće uvjereno u svoju moralnu, duhovnu, genetsku ili bogtepitajkakvu već čistoću.

Jer ljude, naravno, tituliramo.

Ne zanimaju nas njihovi životi niti njihovi razlozi. Njihove pijane oči za nas nemaju u sebi ništa. Njihove duše, makar bile u svojoj suštini dobre kao dobar kruh, za nas nisu duše. Nemaju ti ljudi ništa što nas zanima, ili dira. Zato što su drugačiji. Zato što ne nalikuju na nas.
Ti ljudi imaju svoja suzama probuđena jutra, svoje bolom uspavane noći. Ali mi ta jutra i te noći ne vidimo. Jer imamo svoje male građanske obrediće kojima se svaki dan ponovno uvjeravamo kako smo ispravni. Kako nam je doobro.

Imamo svoje stranke, svoje prijatelje istomišljenike, svoje nedjeljne mise, svoje ručkove, oprano suđe, uredno posloženo rublje u ormaru. Imamo brižljivo odabrane ladice za plaćene i neplaćene račune, svoje Božiće i slične obiteljske svetkovine, a ponekad imamo i svog prosjaka na uglu kojem u prolazu dobacimo pet kuna.

Ti neki drugi ljudi, koji nisu imali svetkovine, ni Božiće, ni tople stanove, ni ono malo obične ljudske sreće da ne budu prokleti od prvog udisaja, ljudi bačeni na koljena još i prije svoga rođenja, oni su...oni su kurve.


Kurva. Kako zahvalna riječ. Ona liječi naše vlastite propuštene svjetlosne trenutke. Umiruje našu vlastitu očajničku, vrišteću, ali brižljivo sakrivenu, nepomirenost sa titulom koju smo si sami nakačili. Onom, koja se sviđa svijetu. Onom:"Ja sam poštena žena, majka, radnica, svetica".
Za razliku od te kurve. Koju mrzim jer znam, negdje u sebi znam, o da, da su sve laži te kurve ništa u odnosu prema laži mog vlastitog smjernog postojanja. Mrzim je, jer bih najradije , evo sad odmah, poslala kvragu sve što mi je nametnuto. Uzela bih si od života sve što uistinu želim. Kad želim. I kako želim. Pjevala bih kad mi se pjeva. Plakala kada mi se plače. Jebala se kad mi se jebe. Živjela bih onako...do koske.
Ali neću.
Nisam ja, pobogu, kurva...



16.01.2010., subota

Ajmo čatat

U prvo vrime san bila skroz oduševjena sa tin opcijaman čatanja na konpjutoru. Klikneš lipo na onoga s kin oćeš ćakulat, olitiga čatat, otvori ti se mali prozor i pričaš sa čovikon u takozvanon realnon vrimenu. Isto ka da naprimjer sidite skupa za stolon i pijete kavu. Međutin kako san ja malo ka priko svake mire komunikativna tako iman puno prijateja pa se zna dogodit da mi se na konpjutoru istovrimeno otvori malo ka više prozora za to jel’ čatanje.
Tako mi se neki dan odjedanput javilo njih troje za čatanje na fejzbuku, i dvoje na onomen đimejlu.

Drugin ričima ćakulala san u isto vrime sa petoro judi. U početku je išlo dobro, jer svima pišen “alo, šta ima”. Ali onda se situacija zakonplicirala. Popustila koncentracija, pa san počela upisivat krive poruke krivin judima. Znan, reče neko pa šta prihvaćaš čatanje sa toliko judi, ali kad je meni žaj čoviku reć da već ćakulan s nekin drugin, nekako mi to grubo, ono reć čoviku “Aj ća, već s nekin ćakulan!”.

Nakon prvih par pozdravnih poruka i želja ja više narafski ne znan ni šta me ko pita ni šta san kome rekla, ruke mi letaju vamo-tamo, livo-desno, počnen se priznojavat, u stanju akutnog stresa, jednin okom pratin livu stranu ekrana drugin okom desnu, zamanta mi se u glavi, ali trudin se i ne odustajen jer ja bi za prijatejstvo sve dala.

Kad mi se daklem sve izmišalo, onda san onu prijatejicu iz Sarajeva pitala da oćemo li popodne napravit đir uz more. Ona se incukala, kaže “Slušaj bolan, jes’ da Bosna ima izlaz na more, al’ teško da ću do popodne stić do Neuma”.

Onu prijatejicu iz Splita san pitala “Ima li sniga kod vas?”

Kaže ona:” Ovdi na Pujanke nema, oli kod tebe na Sućidru ima?”

Ostalih troje su bili dvoje iz Zagreba, i jedan prijatej sa Širokoga Briga. Onome jednome iz Zagreba, misleći da pišen onomen iz Širokoga, san rekla da mi je puna kapa purgera i da se nadan da će Hajduk više satrat Dinamo i da koja metropola nije to metropole vidilo i da kakvi in je gradonačelnik taki in je i grad. Taj prijatej je onda najeanput ugasija svoj prozor. Biće mu nešto uletilo.

Onome iz Širokoga, misleći da pišen onomen iz Zagreba, san rekla da jedva čekan da se ukine pravo glasanja oniman iz dijaspore a pogotovo iz Hercegovine, i da koju gospu oni imaju glasat i odlučivat za nas kad ovdi ne živu, našta se i njegov prozor najeanput zatvorija.

To mi je u stvari najteže u tin čatovima, taman se lipo zaćakulan i onda čovik nestane. Neki mi se više nikad i ne javu. To in je zahvalnost šta se ja sataren čatajući. Nisu više ni prijateji ka šta su nekad bili, svitu moj.


Image and video hosting by TinyPic

14.01.2010., četvrtak

Novi život se rađa

Upravo me nazvala mater i javila da san postala teta. Po peti put!

Smišno je kako čovika nešto šta teži nekakvih pišljivih 3750g može natirat u suze radosnice. Postala sam dakle po peti put teta, a strepila sam ( noćas oka ne sklopih) ka da san muško i iman postat po prvi put tata. I to muškog diteta, hehe.

Cilu noć nisan spavala zato šta je bilo nekakvih malih komplikacija. Kad moja sestra ide rodit, uvik su neke komplikacije. Prošli put je npr. odlučila rodit taman kad je cili Dubrovnik bija u požaru, i dok joj je muž sićima vode pokušava spriječit vatru da proguta kuću, ona, valjda smatrajući da im još nije dovoljno adrenalina, odluči dobit trudove. Usrid požara! Ceste zatvorene, oni žive u Župi, a do Grada se ne može.

Sabrana kakva već je, ona lipo cmokne muža u garavi obraz, sidne u auto i uspije se probit do Dubrovnika (i rodilišta) tako šta je malo išla priko Bosne. Neš ti, šta je to, vozit u trudovima kroz plamteći jug Hrvatske pa malo priko Bosne do rodilišta u Dubrovniku! Pis of kejk!

Ko zna di bi se dite bilo rodilo da je kojin slučajen imala više benzine u rezervoaru? Kakvi je đir napravila, odma san pomislila da ima rodit budućeg pridcidničkog kandidata!

Ovaj put nije bilo požara, nego nekakve komplikacije fizičke prirode, tlak, ovo ono, tek toliko da ne bi kvarila tradiciju i rodila bez pizdarija. Pa oće, pa neće, ostavilo je u bolnici, pa carski rez, izludila san kompletno. Pojila san sve nokte, a taman san ih bila uspila uzgojit ono za lakiranje.Triba joj zabranit rađanje! Uništit će mi živce!

Nazvala san šjor zeta gospara da mu čestitan, a on kaže "Jes' vid'la kako se množimo, ha, ko amebe!"

Viš ti, mislin se ja u sebi, ovih gospara. Djeluju ono sve ka da in se ništa ne da, a onda ti naredaju cilu koloniju malih nećaka i nećakinja. I još usput pogase požare u županiji.

Dobro, s obziron da Dubrovčani svako malo nemaju struje, nije ni čudo da in natalitet raste. A štaš drugo radit u mraku, bogati?

11.01.2010., ponedjeljak

Čuja san svašta o tebi

Tih karizmatičnih osandesetih godina imala sam jednu prijateljicu. Ako se mene pita, to je bija najsmišniji i najlipši stvor grada Splita, ako ne i šire. Kad malo boje razmislin, taki nevjerojatni ženski lik nije moga ni bit smišten u bilo koje druge godine, nego u osandesete.
Ka prvo, bila je baš...lipotica. Kažu stari judi da pravih ženskih lipotica u stvari ima malo, i da se takve rađaju.

E, takva vrsta lipote je bila moja prijatejica. Kosa duga i sva u nekakvin loknama ka u Botičelijeve Venere, a oči zelene ka more na najjaču južinu. Kad bi je čovik vidija, prvo šta bi mora pomislit, bilo je :

– Gospe moja, evo nan se ukazala gospe!-

E, lipa, lipa je bila.

I luda ka kupus.

Ka kontrast toj njenoj gracilnoj lipoti, đentilastoj figurici, i anđeoskon liku, Bog joj je podarija najjači ženski cug ikad viđen na ovin prostorima. Mogla je brate popit ka dva ojača splitska pomorca zajedno, i to nakon podužeg vijađa. S tin da bi takva dvojica kad tad pala ispod šanka, a ona je ostajala na nogama i poslin neizbrojivih količina popijenog alkohola. Nalaktila bi se na šank, sa onin svojin smiješkon kojeg joj je sami đava nacrta na lice, i nehajno ispijala puste votke, votka-đuseve, whiskeye, whisky-cole, pive, ukratko, sve sa čime bi je muški, incukani njenon lipoton, ponudili.

Jedina zbunjoza koja je pratila njene putešestvije po šankovima, nastajala je kad bi naša lipotica poslin pustih ispijenih cugova postala pinkicu moralno neopterećenija nego šta je inače bila. A bila je.
Naime, moralna pitanja su je opterećivala otprilike isto koliko i naše političare opterećuje socijalna slika pučanstva u lipoj nam našoj.
Drugin ričima, živo joj se..jel'.

Onaj koji bi joj zadnji platija piće, taj ju je moga i odvest doma, a putem do doma bi se dogodilo ono šta se već događa kad muški vozi doma lipoga ženskog amoralnog stvora.

Pa je tako rasla i njena reputacija žene s kojon se isplati zapit na šanku, ali koju se ni pod razno ne dovodi doma materi. Na listi poželjnih splitskih udavača, ona je ponosno zauzimala zadnje misto, u rubrici „Ženit, ako više nemaš ama baš nikakvog izbora. I bog ti pomoga“.

Na stranu šta nije bila idealna udavača, mi koji smo se zvali njenim prijteljima, volili smo je zbog njene autentičnosti, a najviše zbog toga šta je u njoj bilo neke dičje dobrote. A i pametnica je bila. Neko bi reka, da je bila pametna, ne bi bila tako poročna ka šta je bila, ali mislin da to ne samo da ne drži vodu, nego je povist judskog roda pokazala upravo suprotno. Većina lumena koje san osobno znala, uglavnon je svoju pamet ladila alkoholon. To je ka neko prokletstvo, vajda. Ne more ti Bog, ipak, sve dat, jel'.

Je, znali smo joj davat prijatejske savjete tipa da bi mogla koji put i odbit koje piće, a i kojeg muškog. Ona bi nas gledala onin lipin očima, klimala glavon, i potvrđivala zdušno svaku prijatejsku kritiku. I onda opet po svom.

Ono čime je ova pričica bila i potaknuta, dogodilo se jedne lipe splitske noći na jednom od naših veselih šankova, u neku čudnu pijanu uru.
Jedan od onih entuzijasta koji je još uvik naivno virova da se na nju može djelovat prijatejskon moralnon kritikon, vako joj je reka:

„Slušaj, priča se po gradu...čuja san svašta o tebi...“

Ona trepne onin njenin trepavicama od metra ipo, potegne iz čaše, i ispali: „A slušaj...ne znan šta si čuja, al' štagod da si čuja, stoposto je istina!“

Mi, koji smo bili svidoci ovoga prostodušnog i spontanog ispada, kad smo došli sebi od smija, shvatili smo da našu besramnu gospu moremo samo volit. Bila je nevjerojatna, ka i te lude osandesete.
Lipoto, na kojem god šanku da sada obaraš, u zdravje ti bilo...


Image and video hosting by TinyPic

Medijski prasci

"Mischa se uprasila: loše odabrane hlače odale svaki kilogram viška"

Ovo je naslov jednog članka u lokalnoj novini. Nemam pojma tko je Mischa. Iz članka u toj lokalnoj novini sam saznala da je Mischa nekad bila anoreksična i imala brojne poremećaje u ishrani.

Sada više nije anoreksična, i mediji su to znali kazniti. Po fotografiji uz članak vidi se da Mischa sada ima obline. Što je mediju bio sasvim dovoljan razlog da zaključi da se Mischa UPRASILA. Divna poruka svim mladim djevojkama koje imaju problem sa anoreksijom. Da ja imam nekih 17 godina, i kad bih morala birati, vjerojatno bih isto radije bila anoreksična nego se dovela u poziciju da me netko naziva svinjom zato što NISAM anoreksična.

Pa gledam i gledam Mischinu fotografiju pokušavajući pronaći što je to što na toj fotografiji asocira na - prase? Uzalud, vidim samo zgodnu mladu ženu od dvadeset i nešto godina. Pa se pitam, što nije u redu sa mojim estetskim kriterijima? Poanta, naravno, nije u tome. Naime, čak da Mischa stvarno i ima 150kg, odakle pravo bilo kome da je na taj način vrijeđa uspoređujući je sa svinjom?

Dnevno se na tv i po novinama mogu vidjeti na stotine muškaraca (slavnih i poznatih), koji imaju pivske trbuhe, podbratke i ine znakove "nesavršenosti", ali nikada nisam vidjela da je netko za bilo kojeg muškarca rekao da se "uprasio". Što bi bilo, naravno, isto toliko nedopustivo i neljudski. Vrijeđanje bilo koga na račun njegova izgleda je neshvatljivi sadizam kojeg nikako ne mogu probaviti. Ovaj naslov je tako ponižavajući, ciničan, rasisitički i seksistički, da mi se od njega povraća.

Mediji, svaka vam čast.

83.37% - muzički intermezzo


10.01.2010., nedjelja

Vrijedi pročitati ("Zamislite tu drskost! Djeca su ljudi, baš kao i odrasli!)

Feljton: Povijest zlostavljanja djece
Izvor: portal H-alter

Reformatori tokom devetnaestog stoljeća pokušali su unaprijediti ostatak
društva u socijalizirajući način podizanja djece putem zakona zamišljenog
tako da sprečava otvorena premlaćivanja i seksualna zlostavljanja djece, koja
su se, naravno, još uvijek dešavala u većini obitelji oko njih. No, onima
koji su pokušavali suprotstaviti se sodomiziranju i premlaćivanju dječaka u
školama, suprotstavljali su se roditelji koji su govorili: _"_Meni to nije
naškodilo_"_. One koji su pokušali zakonski regulirati dječji rad i tako
ublažiti strahovite radne uvjete i radno vrijeme, obilježavalo se etiketom
komunista. A one, pak, koji su mislili bi se djecu moglo podizati s
nježnošću, smatralo se nepraktičnim sanjarima.

Čak i u takvim okolnostima, smanjenje roditeljskog zavođenja i premlaćivanja
tokom ometajućeg načina podizanja djece proizvelo je eksploziju socijalnih
inovacija, koje su pak nacijama omogućile da izvedu demokratsku i industrijsku
revoluciju modernog doba. Kako je HANNS SACHS davno istaknuo u svom tekstu
"Kašnjenje ere strojeva", kad su ljudi u antici po prvi put izumili parni
stroj, usudili su se koristiti ga samo za dječje igračke. Tek nakon petnaest
stoljeća evolucije podizanja djece, manje ustrašeni i više individuirani
odrasli konačno su mogli početi koristiti paru kako bi osigurali energiju za
dobrobit čovječanstva. Kako su oganj pakleni i fizička disciplina zamijenjeni
drugim metodama podizanja djece, socijalizirajuća psihoklasa bila je ta koja je
izgradila moderni svijet s demokratskim inovativnim društvom i klasnom
dominacijom.

Kakvu vrstu društva mogu planirati djeca odgojena po najnovijem načinu
podizanja djece - onome koji sam nazvao pomažući način - gdje manjina
roditelja sad pokušava pomoći svojoj djeci da u svakoj fazi života dosegnu
svoje vlastite ciljeve, umjesto da ih socijaliziraju za ciljeve odraslih - to
ćemo tek vidjeti.

Pretpostavljam da će biti mnogo manje usmjereno na klase i
imati više empatije za druge nego što ga ima moderni svijet kakvog poznajemo.
Da će djeca odrasla u pomažućem načinu biti nesposobna za izazivanje ratova,
to također postaje jasno kad promotrimo antiratne aktivnosti moje djece i one
djece mojih prijatelja koja su bila odgajana na pomažući način. Takvi su zbog
toga što je rat shvatljiv jedino kao žrtveni obred u kojem roditelji šalju
svoje mlade muškarce da budu povrijeđeni i ubijeni kao predstavnici onih
dijelova roditeljske psihe koji traže nezavisnost.

Psihohistoričari su
redovito otkrivali da su slike na koricama časopisa i političke karikature u
mjesecima koji su prethodili izbijanju ratova očitovale strahove nacija da će
postati "premekane" i ranjive, sa slikama opasnih žena koje prijete da će
progutati i povrijediti ljude. Ove regresivne grupne fantazije konačno
proizvedu toliko tjeskobe da se žrtvovanje nevinih žrtava smatra neophodnim, i
pronalazi se drugi narod kojem je također potrebno žrtvovanje.

Te grupne
fantazije u medijima su tako redovite da sam mogao, primjerice, iz američkih
medija predvidjeti rat u Perzijskom zaljevu mjesecima prije nego što je Irak
napao Kuvajt, i to iz američkih medija - na osnovu porasta likovnih prikaza
proždirućih majki i djece koja su nešto skrivila i trebaju kaznu.

Pravilnost s kojom se pojavljuju periodična žrtvovanja, to
jest, da gotovo svaka država proizvede veliki rat prosječno svakih 25 godina
kroz protekla dva tisućljeća, sugerira da su ta žrtvovanja u stvari
zakonitost. Između ratova, periodična ekonomska žrtvovanja služe za
ublažavanje naše krivnje zbog prevelikog prosperiteta i da nas očiste od
našeg opasnog ekonomskog i socijalnog napretka. Dubinska psihologija pokazala
je da napredak pojedinaca prema individuaciji i uspjehu često proizvodi
regresiju - uključujući i strahove da će ih mama napustiti, kao i želje da
ih majka ponovo ima u svom tijelu - zajedno sa strahovima od gubitka vlastitog
jastva. U nacijama, ista stvar se javlja nakon razdoblja brzih promjena i
napretka, te se protiv nje brani žrtvenim ritualom zvanim rat.

ZADATAK ZA BUDUĆNOST: Ne treba nas iznenađivati činjenica da je svo socijalno
nasilje - bilo da se provodi kroz rat, revoluciju ili ekonomsko izrabljivanje -
u osnovi posljedica zlostavljanja djece. Sklonost da se kroz društveno odobreno
nasilje drugima ponovo nanose traume iz djetinjstva, uspijeva izbijanje
konkretnih ratova objasniti i predvidjeti daleko bolje negoli uobičajene
ekonomske motivacije, a mi ćemo vjerojatno i dalje prolaziti kroz naše
periodične žrtvene rituale rata ako se traumatiziranje u djetinjstvu nastavi i
dalje.

U _Journal of Psychohistory_ objavljen je jasan dokaz da, što je neka
osoba imala traumatičnije djetinjstvo, to je vjerojatnije da će biti sklona
vojnim rješenjima socijalnih problema. Tehnološki, ljudska rasa je sad sasvim
u stanju zadovoljiti svoje potrebe - pod uvjetom da možemo živjeti zajedno bez
nasilja. Ali ako danas ne usmjerimo naše društvene resurse prema svjesnom
pomaganju evolucije podizanja djece, bit ćemo osuđeni na periodično
uništenje naših resursa, kako materijalnih, tako i ljudskih. "Trauma zahtijeva
ponavljanje" - toj tvrdnji SELME FRAIBERG ja bih samo dodao: "ponavljanje
socijalnog ponašanja".

Ne možemo se zadovoljiti samo nastavljanjem beskrajnog
posla popravljanja oštećene odrasle osobe, s više zatvora, više policije,
psihoterapeuta i političkih pokreta. Naš zadatak mora biti stvaranje potpuno
nove profesije "pomagača djeci" koji mogu doprijeti do svakog novog djeteta
rođenog na planeti, i pomoći njegovim roditeljima da mu pruže ljubav i
neovisnost.

Takav pokret aktivnog nuđenja pomoći roditeljima već postoji u nekoliko
gradova, i njihov rad smo dokumentirali u posebnim izdanjima časopisa _The
Journal of Psychohistory_. U broju posvećenom mijenjanju djetinjstva pokazali
smo uspjeh projekata aktivnog izlaženja u susret roditeljima u nekoliko
američkih saveznih država. Uspjeh centara za roditeljstvo, kao što je,
primjerice, onaj pionirski u Boulderu, upravo zapanjuje. Kroz nastavu za
roditelje i kućne posjete paraprofesionalaca mjerljivo se smanjilo
zlostavljanje djece, kao što je dokumentirano u detaljnim studijama praćenja,
a također i vidljivo po smanjenom broju policijskih intervencija i bolničkih
prijema. Sve ovo postignuto je uz vrlo male novčane izdatke, budući da ti
centri za pomoć roditeljima posluju uglavnom na osnovu volonterskog rada, dok
istovremeno imaju potencijal da godišnje spase milijarde dolara na troškovima
posljedica društvenog nasilja, policije, zatvora i drugih posljedica
rasprostranjenog zlostavljanja djece danas.

Takav pokret podrške roditeljima nalikovao bi pokretu za
univerzalno obrazovanje od prije jednog stoljeća. Tada su ljudi prigovarali
univerzalnom obrazovanju riječima: "Pa, možda je besplatno obrazovanje za svu
djecu korisno - ali to će zahtijevati zapošljavanje miliona učitelja. Kako da
si to priuštimo?" I mi moramo također priznati da ćemo na kraju trebati
milijune pomagača roditeljima da ih poučavaju kako odgajati svoju djecu da
postanu nenasilni odrasli. Ali učenje roditeljstva samo je nedovršena polovica
- i to ona važnija polovica - pokreta za slobodno obrazovanje iz prošlosti,
kojemu je cilj bio osnaživanje djece kako bi ona ostvarila svoje urođene
sposobnosti za ljubav i rad.

Promjena djetinjstva je općedruštveni zadatak. I djelotvorna je. Godine 1979.
Švedska je donijela zakon da je udaranje djece jednako nezakonito kao i
udaranje odraslih! Zamislite tu drskost! Djeca su ljudi, baš kao i odrasli!

Roditelje koji tuku svoju djecu nisu strpali u zatvor - time bi samo djeci
oduzeli njihove njegovatelje. Umjesto toga, roditelje su poučavali kako da
djecu odgajaju bez udaraca. Istovremeno, i učenike srednjih škola poučavalo
se kako odgajati djecu bez nasilja.

Danas, dvadeset godina kasnije, ti
srednjoškolci imaju vlastitu djecu, i... iznenađenje! Ne tuku ih! Onima koji
prigovaraju zbog visine troškova društva koje pomaže svim roditeljima možemo
samo odgovoriti: možemo li si priuštiti da ne poučavamo o roditeljstvu? Kojem
to važnijem zadatku možemo posvetiti naše resurse? Zar zaista želimo
zauvijek imati ogromne vojske i zatvore, i emocionalno osakaćene odrasle? Mora
li svaki novi naraštaj i dalje mučiti i zanemarivati svoju djecu, tako da
ponavljaju nasilje i ekonomsko izrabljivanje prethodnih generacija?

Zašto ne
postići smislenu političku i društvenu revoluciju tako da se najprije
postigne revolucija roditeljstva? Ako su rat, društveno nasilje, klasna
dominacija i ekonomsko razaranje bogatstva zaista rituali osvete za traume iz
djetinjstva, kako drukčije ukloniti izvor tih rituala? Kako drukčije stati na
kraj zlostavljanju i zanemarivanju djece? Kako drukčije povećati stvarno
blagostanje nacija, naše sljedeće generacije? Kako drukčije postići svijet
ljubavi i smijeha za koje smo zaista sposobni?
Čini se da je pred nama velik posao.
(KRAJ FELJTONA)
*TEKST JE PREUZET SA PRIJATELJSKOG PORTALA H-ALTER
LLOYD DEMAUSE ODRžAO JE OVAJ GOVOR NA NACIONALNOJ KONFERENCIJI O RODITELJSTVU U
BOULDERU, KOLORADO, 25. RUJNA 1997. TEKST JE OBJAVLJEN U čASOPISU _The Journal
of Psychohistory, 25 (3) Winter 1998. _ZA _H-alter_ GA JE PREVELA I PRIPREMILA
KARMEN LONčAREK.

08.01.2010., petak

Ima priča koje se moraju ispričati

Bez obzira u što je netko vjerovao prije ovog zadnjeg rata, kojom je zastavom mahao, kojemu se Bogu molio, ili, u kojeg Boga nije vjerovao i kojom zastavom je odbijao mahati, bez obzira da li je nosio pušku ili ju je odbijao staviti na rame, nekako mi se čini da smo mi, preživjeli, iz ovog rata izašli svi za nijansu... tužniji. Saznali smo, naime, koliko god se i opirali dodiru tog rata, što je sve čovjek sposoban učiniti drugom čovjeku. Susjedu, članu obitelji, prijatelju. Uzalud sva znanja iz povijesti čovječanstva, koja nam odavno obznanjuju, brojkom i slovima, koliko čovjek može biti zvijer. Usprkos svemu tome, negdje u nama skriva se slatka vjera u Dobro, u Čovjeka. To je valjda vjera koja je potrebna živom stvorenju kao i kisik, mada toga možda nismo svjesni. Zahvaljujući toj vjeri, uzalud svo zlo za koje smo čuli, dok nam to zlo ne nahrupi u dvorište. "Dobar dan, ja sam Zlo. Natjerat ću te da prestaneš vjerovati u Čovjeka." Eto, to je nešto što se većini nas dogodilo, na ovaj ili onaj način, u većoj ili manjoj mjeri.


Priča koju moram ispričati došla mi je nekim čudnovatim stazama, usred nekakve ružne predsjedničke kampanje, u jeku svjetske krize, u poplavi opće rezignacije i malodušnosti, nezaposlenosti, depresije. Priča je putovala i našla me je. Zagrlila priča mene, zagrlila i ja, pomalo zbunjena, nju.

Junaci moje priče su dvoje ljudi nešto starijih od mene, bračni par, sa adresom prebivališta u Beogradu, i vikendicom u jednom malom mjestu nadomak Splita. Nikla je ta njihova vikendica u tom mjestu davno prije početka rata. Ništa raskošno, skroman kućerak, jedan od onih kakav je sebi mogla priuštiti ondašnja "srednja klasa", ali kuća njima nije bila ni važna, koliko im je bio važan vrt ispred nje. Još prije nego što sam se sa njima upoznala, gospođa mi je slala elektronskom poštom fotografije, brojne, tog njihovog vrta. Pa cvijeće, pa grmovi, pa kutak za ispijanje kavice u lijenim ljetnim popodnevima. Pisala je ona meni o tom njihovom vrtu kao što ljudi inače znaju pričati o svom djetetu, voljenom i nježno tetošenom. Toliko je ljubavi iz njenih opisa vrta isijavalo, da ja, takoreći odrasla među takvim vrtovima, ipak postadoh jako zaintrigirana i znatiželjna.

Naravno, čim se ukazala prilika, čim su najavili svoj dolazak iz Beograda, dogovorili smo moj posjet.
Nađoh se dakle u tom famoznom vrtu, ali smo kavu nažalost , zbog kiše, morali piti u kući. Nemogućnost razgledavanja vrta u svom njegovom sjaju, moja nova prijateljica je nadoknadila pričama o njemu.

- Znaš, imali smo mi u vrtu i stabla. Nekoliko njih. Divna su bila, divna...
- Pa, gdje su sad ta stabla? - upitam ja, ne sluteći kakvu priču će to moje pitanje potaknuti.
- Ispilao ih je. Sve, do jednog. Ispilao.
- Tko, pobogu?!?

On. Nije bitan. Osim možda kao protuteža ljudima koji su i razlog zbog kojeg zapisujem ovu priču. On, jedan od troje ljudi, familija, koji su "gostovali" u njihovoj kući za vrijeme, i nakon završetka rata. To je tada bila poprilično uobičajena pojava. Useljavalo se u kuće i vikendice građana iz druge države. Smatralo se to sasvim legalnim činom. Međutim, nije se samo useljavalo, već se odnosilo. Namještaj, bijelu tehniku, čupalo pločice iz zidova, zahodske školjke. Pokušavala sam si zamisliti profil, stanje svijesti čovjeka koji iz nečije kuće odnosi krevete, posteljinu, zahodske školjke, pločice, ali nije mi uspjelo dokučiti misteriju. Ako je ljude koji sa ovim ratom nisu imali ništa odredio kao neprijatelje, kako je mogao išta što je "neprijatelj" privatno koristio od gađenja uopće uzeti i proglasiti svojim?

U svakom slučaju, kuća je doslovno opustošena. Tri obitelji su tu živjele, a zadnji njezin stanovnik je, eto, posjekao i stabla. Osveta prečesto naplati svoje zahtjeve nad nedužnima, pa čak i nad stablima. Od svega što je iz kuće odnešeno, a odnešeno je sve, bilo je jasno da moja prijateljica tuguje jedino za stablima iz vrta. To me jako potreslo, ta njena tuga i neshvaćanje tog čina. Ispilati stablo, to je u neku ruku kao kad odrastao čovjek premlati bebu od godinu dana. Isto toliko razložno i logično.


Rat je prošao, a prošlo je bome i skoro dvadeset godina dok se situacija sa kućom nije razriješila i dok napokon i taj zadnji njen stanovnik, drvosječa, nije odselio. Pa su moji prijatelji odlučili doći. Nakon dvadeset godina.

Na put su, kažu, krenuli sa namjerom da dođu, oproste se sa jednim dijelom svog života i zatim prodaju kuću. Po dolasku bili su malo tjeskobni. S obzirom na sve događaje, rat, i na sve što su njihova kuća i vrt morali podnijeti, bilo ih je strah kako će tek njih dočekati.

Bila je noć kad su stigli. Nesigurno ušuljavanje u vlastito dvorište, grč u želucu pri ulasku u pustu, raščerečenu kuću. Nije bilo ničega u njoj. Bijeli, prazni zidovi, nijeme, prazne sobe. Stajali su tako, u šutnji i sjećanjima, stisnutog grla, sa jednom jedinom potrebom: što prije staviti kuću na prodaju i otići, zaboraviti. Kuću, vrt, i činjenicu da su u toj kući njihova djeca doslovno provela cijelo svoje djetinjstvo. Nije to više bila ta kuća.... Dok im se nelagoda skupljala u duši, začuju neke zvukove ispred vrata. Ukočili su se.

Razmijenili su panični pogled. A onda jednostavno otvore vrata.

- Dobra večer, susida, znan da nemate na čemu spavat, pa evo, ja san nekako dovukla jogi, ali će bome cili krevet morat dovuć' vaš muž, ne mogu ja to sama, a onoga moga nema doma!

Pred vratima je stajala jedna od njihovih susjeda, noseći na leđima jogi, pogrbljena i zapuhana.

Gledali su u nju otvorenih usta, a nisu ih bogme stigli ni zatvoriti, iz mraka izroni drugi susjed, vukući neki stari kuhinjski stol.
Iza njega, njegova djeca vuku stolice. Do ujutro, imali su sve najnužnije za prve dane boravka, a do odlaska, kuća im je bila komplet opremljena namještajem kojega su njihovi susjedi nastavili dovlačiti sve dok im više ništa nije nedostajalo. Neki komadi namještaja su bili stari, ali neki i skoro potpuno novi...

Gledam smiješak na usnama prijateljice dok priča ovu priču, slušam kako su odustali od prodaje kuće i kako odonda, svaki put kad dođu, piju kavicu sa tim ljudima koji su ih tu noć tako dočekali. Vidim sreću, toliko veliku da je ta sreća nadjačala tugu zbog otpiljenih stabala. Vidim također i zahvalnost u njihovim očima.

Da, ima ljudi koji pilaju nedužna stabla. Ali ima ih još više koji će u srcu znati posaditi novo stablo...posaditi će drvo Dobrote. To drvo je nemoguće ubiti. Isto kao što je neke priče nemoguće neispričati...


Image and video hosting by TinyPic

03.01.2010., nedjelja

Nikad ne znaš

Možeš misliti da vidiš, a ne vidiš.
Možeš voljeti, a ne voliš.
Možeš tugovati, a to u stvari samo odnekud kaplje kiša sa oluka.
Muzika, ipak je ona najopasnija, ona razbije tvoje zidove, dočepa se tvoje krhkosti. Koju ne pokažeš čak ni onima koje vidiš, koje voliš, zbog kojih tuguješ.

To jedno jutro sam čula ptice. Cvrkut je dolazio iz vrta. Čula sam cvrkut ptica i rasplakala se.
Kakav je svijet postao, što nam je to sve oduzeto, ako nam cvrkut ptica zazvuči nadrealno čisto, nevino i savršeno?

Kakav je svijet u kojem živim, u kakvoj to građevini koju zovem dom, u kakvom to gradu kojem mislim da pripadam? U kakvoj dimenziji, kad mi cvrkut djeluje kao neobičnost?
Zar nije tako bilo predviđeno? Zar nisu ptice trebale biti tu kao uobičajeni zvuk? Zašto me ljepota iznenadila i zatekla?

E, da. Ljubav. Ljubav? To je kad otvoriš dlan, da ptica otprhne. Kad blagosloviš njen let. To je ljubav.
Hrabrost je potrebna čak i kada bitaka nema, kad je oružje položeno.
Popričati sam sa sobom, a potom razbiti ogledalo.
Stranac u noći ti ništa ne duguje.
Strast je precijenjena. Dovoljno je biti živ.
Ponekad.



01.01.2010., petak

Nostalgičarska Novogodišnja noć

Ovaj doček Nove Godine san već tradicionalno provela u obitelji i domu moga brata. On je bija cili sritan, toliko da se potrudija i pripremija odabranu muziku za novogodišnje slavlje. Pripremija muziku, to znači da je skupija sve one CD-e koje po kući već misecima razvlače njegova dica (troje njih, banda mala, ali moćna), i plus pas. Skupija je dakle sve CD-e i opra ih u sudoperu. Kaže da je na njima bilo toliko ostataka od hrane da je moga skoro napunit frižider.

Čim smo se svi okupili, nas pet-šest, godište 1960-1965, udrilo se po cugi, onako baš udarnički. Brat je, odma na početku večeri, mrtvo ozbiljnin glason najavija:

- Kako ću se noćas razvalit cugom, judi moji.

Bilo je nečeg tako konačnog u toj njegovoj izjavi za javnost. Ali ne samo konačnog, nego i radosnog. Moj brat nikad nije bija od velikog pića, pa me ova njegova nakana da se ubije pićem skoro i zabrinila. Međutim, on se boci oko vrata bacija sa takvim čistim i nevinim veseljem, da sam prestala brinit, i počela uživat u njegovim monolozima. I kad je trijezan, svaka njegova rečenica baca na pod, a pijan, eh...to je pravo slavlje za sve mišiće zadužene za smijeh. Uvatija se boce ka neko ko već dugo živi pod pritiskom, uvatija se boce ka neko ko se jednom davno zna veselit i pivat. Ka neko, ko je proživija i bolje dane. Ka neko, ko je odlučija ove noći otvorit stare rane...

Svoj monolog je započeja jadikovkom u vezi svoje bračne družice. Kaže, ta obožava svako malo generalno i detaljno pospremat kuću. Kad je to uvati, onda se mora cila obitelj mobilizirat. Sve ih ona postroji i zada im zadatke. No, prije početka spremanja i čišćenja, ona to najavi ovako:

- A sada ćemo popit kavu, a onda ćeš TI, dragi mužu, raščistit onaj nered u potkrovlju....

Ili:

- A sad ćemo popit kavu, a onda ćeš TI, dragi mužu, odmaknit sav namještaj od zida i ostrugat zidove i opiturat ih...

Od kada je počela svaku tu torturu generalnog pospremanja kuće najavljivat sa kavom, kaže brat, ogadila mu je kavu.

- Čoviče, - jada se on nama - da ju je poslat u Sarajevo, razjebala bi Baš-čaršiju!

Spomenuvši Sarajevo, sitija se kad smo on i ja prije više od dvadeset godina otišli u taj grad bez prebijene kinte u džepu. Sitija se kako smo tulumarili sedam dana, Sarajlije nas hranili, udomili, napajali, nasmijavali. Pa mu pogled odluta negdi iznad naših glava, prema zidu i kroz zid, odlebdija brale moj u Sarajevo naše mladosti...pa mu pogled opet sretne moje oči, a u pogledu mu neki žar, kakav nisam odavno vidila...pa krene "Sićaš li se kad smo ono tulumarili po Sarajevu, a...?"

- Sićam.
- A sićaš li se kako smo se smijali...?
- Sićam, brale.
- A sićaš li se onoga lika iz Top liste kod kojega smo spavali prvu večer, i kako nam je njegova mama , kad smo krenili natrag u Split, natrpala pune kese darova za našu mater, i za sestru, i za sve nas...?
- Sićam se, brale...
- A sićaš li se kad smo sa ekipom iz Električnog orgazma cilu noć pili na Bačvicama?
-Sićan se, da.

Sićaš li se, sićaš li se, zapitkuje on, pa sve čvršće steže onu bocu vina rukama, i sve revnosnije poteže iz nje. Sitija se i jedne stare ljubavi iz Sarajeva, spomenija joj ime, gleda me i kaže "Sićaš li se...?", a onda se siti da mu je zakonita tu, pa gutljajem iz boce pogura tu uspomenu sa vrha jezika diskretno prema želucu i jetri, to su organi koji manje bole od srca, naime..

Pa se naglo okrene prema CD-playeru, i pusti muziku do daske...



Zaustih da ga zaustavim, jer najednom nisam mogla podnit ovu pismu, ni Štulićev glas. Previše mi bilo. Ali moj brale sidi nako sa bocom među koljenima, ljulja se i mrmlja tekst Štulićeve pisme ko mantru, blesavo tužnu mantru.

Podigli se svi na noge, cila ekipa, generacija 1960-1965, i plešu kao nekad na nekim koncertima. Bili smo svi bludnice i pijanci iz onih osamdesetih....

Ja nisam plesala. Smijali smo se bratovim monolozima, smija se i on sam sebi, dok su njegova dica, godišta 1992-2005, plesala oko naših nogu na Štulićevu muziku. E moj brale, obezvrijedilo nam logiku, ha...?

Naš vlaški pir se nastavija u istom ritmu cilu noć. Red zvukova osamdesetih, red uspomena..red "Sićaš li se...?"

Bratu nije to sve bilo dovoljno, nego se najedanput sitija, i zgrabija jedan drugi CD. Kućom se razlije žestoki ritam...



Ojebenti Pankrte, smijemo se svi...a brat drma glavom nasrid sobe, raširenih ruku, ko neki razapeti simbol osamdesetih, zatvorenih očiju, sa smiješkom na licu.

Image and video hosting by TinyPic

- Brale, vidiš, glupa je ova naša nostalgija za onim nekim vrimenima. Jer, da su sad ona vrimena, ti bi zbog slušanja ovakve neprijatejske pisme, završija u zatvor!

On zastane, i zamisli se na trenutak, sveudilj grleći onu bocu.

- Je, dobro govoriš. Baš su dobra ova vrimena demokracije, jer u njima možemo bez straja i sasvim slobodno patit za onim vrimenima kad nismo bili ovako slobodni...

I nastavi se drmusati u ritmu sada već neke druge Štulićeve, dok su njegova dica, godišta 1992-2005, plesala i pivala oko naših nogu...














<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>