Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/matejuska

Marketing

Vrijedi pročitati ("Zamislite tu drskost! Djeca su ljudi, baš kao i odrasli!)

Feljton: Povijest zlostavljanja djece
Izvor: portal H-alter

Reformatori tokom devetnaestog stoljeća pokušali su unaprijediti ostatak
društva u socijalizirajući način podizanja djece putem zakona zamišljenog
tako da sprečava otvorena premlaćivanja i seksualna zlostavljanja djece, koja
su se, naravno, još uvijek dešavala u većini obitelji oko njih. No, onima
koji su pokušavali suprotstaviti se sodomiziranju i premlaćivanju dječaka u
školama, suprotstavljali su se roditelji koji su govorili: _"_Meni to nije
naškodilo_"_. One koji su pokušali zakonski regulirati dječji rad i tako
ublažiti strahovite radne uvjete i radno vrijeme, obilježavalo se etiketom
komunista. A one, pak, koji su mislili bi se djecu moglo podizati s
nježnošću, smatralo se nepraktičnim sanjarima.

Čak i u takvim okolnostima, smanjenje roditeljskog zavođenja i premlaćivanja
tokom ometajućeg načina podizanja djece proizvelo je eksploziju socijalnih
inovacija, koje su pak nacijama omogućile da izvedu demokratsku i industrijsku
revoluciju modernog doba. Kako je HANNS SACHS davno istaknuo u svom tekstu
"Kašnjenje ere strojeva", kad su ljudi u antici po prvi put izumili parni
stroj, usudili su se koristiti ga samo za dječje igračke. Tek nakon petnaest
stoljeća evolucije podizanja djece, manje ustrašeni i više individuirani
odrasli konačno su mogli početi koristiti paru kako bi osigurali energiju za
dobrobit čovječanstva. Kako su oganj pakleni i fizička disciplina zamijenjeni
drugim metodama podizanja djece, socijalizirajuća psihoklasa bila je ta koja je
izgradila moderni svijet s demokratskim inovativnim društvom i klasnom
dominacijom.

Kakvu vrstu društva mogu planirati djeca odgojena po najnovijem načinu
podizanja djece - onome koji sam nazvao pomažući način - gdje manjina
roditelja sad pokušava pomoći svojoj djeci da u svakoj fazi života dosegnu
svoje vlastite ciljeve, umjesto da ih socijaliziraju za ciljeve odraslih - to
ćemo tek vidjeti.

Pretpostavljam da će biti mnogo manje usmjereno na klase i
imati više empatije za druge nego što ga ima moderni svijet kakvog poznajemo.
Da će djeca odrasla u pomažućem načinu biti nesposobna za izazivanje ratova,
to također postaje jasno kad promotrimo antiratne aktivnosti moje djece i one
djece mojih prijatelja koja su bila odgajana na pomažući način. Takvi su zbog
toga što je rat shvatljiv jedino kao žrtveni obred u kojem roditelji šalju
svoje mlade muškarce da budu povrijeđeni i ubijeni kao predstavnici onih
dijelova roditeljske psihe koji traže nezavisnost.

Psihohistoričari su
redovito otkrivali da su slike na koricama časopisa i političke karikature u
mjesecima koji su prethodili izbijanju ratova očitovale strahove nacija da će
postati "premekane" i ranjive, sa slikama opasnih žena koje prijete da će
progutati i povrijediti ljude. Ove regresivne grupne fantazije konačno
proizvedu toliko tjeskobe da se žrtvovanje nevinih žrtava smatra neophodnim, i
pronalazi se drugi narod kojem je također potrebno žrtvovanje.

Te grupne
fantazije u medijima su tako redovite da sam mogao, primjerice, iz američkih
medija predvidjeti rat u Perzijskom zaljevu mjesecima prije nego što je Irak
napao Kuvajt, i to iz američkih medija - na osnovu porasta likovnih prikaza
proždirućih majki i djece koja su nešto skrivila i trebaju kaznu.

Pravilnost s kojom se pojavljuju periodična žrtvovanja, to
jest, da gotovo svaka država proizvede veliki rat prosječno svakih 25 godina
kroz protekla dva tisućljeća, sugerira da su ta žrtvovanja u stvari
zakonitost. Između ratova, periodična ekonomska žrtvovanja služe za
ublažavanje naše krivnje zbog prevelikog prosperiteta i da nas očiste od
našeg opasnog ekonomskog i socijalnog napretka. Dubinska psihologija pokazala
je da napredak pojedinaca prema individuaciji i uspjehu često proizvodi
regresiju - uključujući i strahove da će ih mama napustiti, kao i želje da
ih majka ponovo ima u svom tijelu - zajedno sa strahovima od gubitka vlastitog
jastva. U nacijama, ista stvar se javlja nakon razdoblja brzih promjena i
napretka, te se protiv nje brani žrtvenim ritualom zvanim rat.

ZADATAK ZA BUDUĆNOST: Ne treba nas iznenađivati činjenica da je svo socijalno
nasilje - bilo da se provodi kroz rat, revoluciju ili ekonomsko izrabljivanje -
u osnovi posljedica zlostavljanja djece. Sklonost da se kroz društveno odobreno
nasilje drugima ponovo nanose traume iz djetinjstva, uspijeva izbijanje
konkretnih ratova objasniti i predvidjeti daleko bolje negoli uobičajene
ekonomske motivacije, a mi ćemo vjerojatno i dalje prolaziti kroz naše
periodične žrtvene rituale rata ako se traumatiziranje u djetinjstvu nastavi i
dalje.

U _Journal of Psychohistory_ objavljen je jasan dokaz da, što je neka
osoba imala traumatičnije djetinjstvo, to je vjerojatnije da će biti sklona
vojnim rješenjima socijalnih problema. Tehnološki, ljudska rasa je sad sasvim
u stanju zadovoljiti svoje potrebe - pod uvjetom da možemo živjeti zajedno bez
nasilja. Ali ako danas ne usmjerimo naše društvene resurse prema svjesnom
pomaganju evolucije podizanja djece, bit ćemo osuđeni na periodično
uništenje naših resursa, kako materijalnih, tako i ljudskih. "Trauma zahtijeva
ponavljanje" - toj tvrdnji SELME FRAIBERG ja bih samo dodao: "ponavljanje
socijalnog ponašanja".

Ne možemo se zadovoljiti samo nastavljanjem beskrajnog
posla popravljanja oštećene odrasle osobe, s više zatvora, više policije,
psihoterapeuta i političkih pokreta. Naš zadatak mora biti stvaranje potpuno
nove profesije "pomagača djeci" koji mogu doprijeti do svakog novog djeteta
rođenog na planeti, i pomoći njegovim roditeljima da mu pruže ljubav i
neovisnost.

Takav pokret aktivnog nuđenja pomoći roditeljima već postoji u nekoliko
gradova, i njihov rad smo dokumentirali u posebnim izdanjima časopisa _The
Journal of Psychohistory_. U broju posvećenom mijenjanju djetinjstva pokazali
smo uspjeh projekata aktivnog izlaženja u susret roditeljima u nekoliko
američkih saveznih država. Uspjeh centara za roditeljstvo, kao što je,
primjerice, onaj pionirski u Boulderu, upravo zapanjuje. Kroz nastavu za
roditelje i kućne posjete paraprofesionalaca mjerljivo se smanjilo
zlostavljanje djece, kao što je dokumentirano u detaljnim studijama praćenja,
a također i vidljivo po smanjenom broju policijskih intervencija i bolničkih
prijema. Sve ovo postignuto je uz vrlo male novčane izdatke, budući da ti
centri za pomoć roditeljima posluju uglavnom na osnovu volonterskog rada, dok
istovremeno imaju potencijal da godišnje spase milijarde dolara na troškovima
posljedica društvenog nasilja, policije, zatvora i drugih posljedica
rasprostranjenog zlostavljanja djece danas.

Takav pokret podrške roditeljima nalikovao bi pokretu za
univerzalno obrazovanje od prije jednog stoljeća. Tada su ljudi prigovarali
univerzalnom obrazovanju riječima: "Pa, možda je besplatno obrazovanje za svu
djecu korisno - ali to će zahtijevati zapošljavanje miliona učitelja. Kako da
si to priuštimo?" I mi moramo također priznati da ćemo na kraju trebati
milijune pomagača roditeljima da ih poučavaju kako odgajati svoju djecu da
postanu nenasilni odrasli. Ali učenje roditeljstva samo je nedovršena polovica
- i to ona važnija polovica - pokreta za slobodno obrazovanje iz prošlosti,
kojemu je cilj bio osnaživanje djece kako bi ona ostvarila svoje urođene
sposobnosti za ljubav i rad.

Promjena djetinjstva je općedruštveni zadatak. I djelotvorna je. Godine 1979.
Švedska je donijela zakon da je udaranje djece jednako nezakonito kao i
udaranje odraslih! Zamislite tu drskost! Djeca su ljudi, baš kao i odrasli!

Roditelje koji tuku svoju djecu nisu strpali u zatvor - time bi samo djeci
oduzeli njihove njegovatelje. Umjesto toga, roditelje su poučavali kako da
djecu odgajaju bez udaraca. Istovremeno, i učenike srednjih škola poučavalo
se kako odgajati djecu bez nasilja.

Danas, dvadeset godina kasnije, ti
srednjoškolci imaju vlastitu djecu, i... iznenađenje! Ne tuku ih! Onima koji
prigovaraju zbog visine troškova društva koje pomaže svim roditeljima možemo
samo odgovoriti: možemo li si priuštiti da ne poučavamo o roditeljstvu? Kojem
to važnijem zadatku možemo posvetiti naše resurse? Zar zaista želimo
zauvijek imati ogromne vojske i zatvore, i emocionalno osakaćene odrasle? Mora
li svaki novi naraštaj i dalje mučiti i zanemarivati svoju djecu, tako da
ponavljaju nasilje i ekonomsko izrabljivanje prethodnih generacija?

Zašto ne
postići smislenu političku i društvenu revoluciju tako da se najprije
postigne revolucija roditeljstva? Ako su rat, društveno nasilje, klasna
dominacija i ekonomsko razaranje bogatstva zaista rituali osvete za traume iz
djetinjstva, kako drukčije ukloniti izvor tih rituala? Kako drukčije stati na
kraj zlostavljanju i zanemarivanju djece? Kako drukčije povećati stvarno
blagostanje nacija, naše sljedeće generacije? Kako drukčije postići svijet
ljubavi i smijeha za koje smo zaista sposobni?
Čini se da je pred nama velik posao.
(KRAJ FELJTONA)
*TEKST JE PREUZET SA PRIJATELJSKOG PORTALA H-ALTER
LLOYD DEMAUSE ODRžAO JE OVAJ GOVOR NA NACIONALNOJ KONFERENCIJI O RODITELJSTVU U
BOULDERU, KOLORADO, 25. RUJNA 1997. TEKST JE OBJAVLJEN U čASOPISU _The Journal
of Psychohistory, 25 (3) Winter 1998. _ZA _H-alter_ GA JE PREVELA I PRIPREMILA
KARMEN LONčAREK.


Post je objavljen 10.01.2010. u 14:57 sati.