marchelina
21.01.2010., četvrtak
Tko je kurva?
|
Kao da mi netko opali šamarčinu. Tako se osjećam svaki put kad iz usta jedne žene čujem izjavu "Ona je kurva" za bilo koju drugu ženu. Takvu kvalifikaciju je dobila i glavna junakinja moje nedavno objavljene priče na ovom blogu.("Čuja sam svašta o tebi") Kurva. Kaže neka žena. Tako ju je procijenila, na temelju onoga što je saznala o, njoj , sasvim nepoznatoj osobi. Kurva. Koliko moralne strasti procijeđeno kroz čistunski stisnuta usta. Zanimljivo, kada muškarac tako okvalificira neku ženu, u njegovom tonu kao da i nema toliko žuči. Može biti onog nekog bijesa prevarenog ili ostavljenog mužjaka, sa primjesom skrivene želje da si tu "kurvu" i priušti. Međutim, kada žena izgovori tu riječ, čovjek se osjeti zatečeno kao pred prizorom hladnog, promišljenog ubojstva. Ubojstvo ženskosti, nježnosti, perverzno skrnavljenje mekoće Evinih kćeri. Brutalno zabijanje moralnog kolca u suštinu rodne solidarnosti. Kurva. Kao što se izgovara prezrivo Peder. Pijanac. Narkoman. Jadnik. Propalica. Uličar. Cigan. Srbin. Hrvat. Bosanac. Crnčuga. Izgovara se ustima punim bahatosti onoga tko si je izgradio svoju malu, slatku životnu sigurnost, uvjeren da je miljenik bogova. Izgovara to ljudsko biće uvjereno u svoju moralnu, duhovnu, genetsku ili bogtepitajkakvu već čistoću. Jer ljude, naravno, tituliramo. Ne zanimaju nas njihovi životi niti njihovi razlozi. Njihove pijane oči za nas nemaju u sebi ništa. Njihove duše, makar bile u svojoj suštini dobre kao dobar kruh, za nas nisu duše. Nemaju ti ljudi ništa što nas zanima, ili dira. Zato što su drugačiji. Zato što ne nalikuju na nas. Ti ljudi imaju svoja suzama probuđena jutra, svoje bolom uspavane noći. Ali mi ta jutra i te noći ne vidimo. Jer imamo svoje male građanske obrediće kojima se svaki dan ponovno uvjeravamo kako smo ispravni. Kako nam je doobro. Imamo svoje stranke, svoje prijatelje istomišljenike, svoje nedjeljne mise, svoje ručkove, oprano suđe, uredno posloženo rublje u ormaru. Imamo brižljivo odabrane ladice za plaćene i neplaćene račune, svoje Božiće i slične obiteljske svetkovine, a ponekad imamo i svog prosjaka na uglu kojem u prolazu dobacimo pet kuna. Ti neki drugi ljudi, koji nisu imali svetkovine, ni Božiće, ni tople stanove, ni ono malo obične ljudske sreće da ne budu prokleti od prvog udisaja, ljudi bačeni na koljena još i prije svoga rođenja, oni su...oni su kurve. Kurva. Kako zahvalna riječ. Ona liječi naše vlastite propuštene svjetlosne trenutke. Umiruje našu vlastitu očajničku, vrišteću, ali brižljivo sakrivenu, nepomirenost sa titulom koju smo si sami nakačili. Onom, koja se sviđa svijetu. Onom:"Ja sam poštena žena, majka, radnica, svetica". Za razliku od te kurve. Koju mrzim jer znam, negdje u sebi znam, o da, da su sve laži te kurve ništa u odnosu prema laži mog vlastitog smjernog postojanja. Mrzim je, jer bih najradije , evo sad odmah, poslala kvragu sve što mi je nametnuto. Uzela bih si od života sve što uistinu želim. Kad želim. I kako želim. Pjevala bih kad mi se pjeva. Plakala kada mi se plače. Jebala se kad mi se jebe. Živjela bih onako...do koske. Ali neću. Nisam ja, pobogu, kurva... |