marchelina
08.01.2010., petak
Ima priča koje se moraju ispričati
|
Bez obzira u što je netko vjerovao prije ovog zadnjeg rata, kojom je zastavom mahao, kojemu se Bogu molio, ili, u kojeg Boga nije vjerovao i kojom zastavom je odbijao mahati, bez obzira da li je nosio pušku ili ju je odbijao staviti na rame, nekako mi se čini da smo mi, preživjeli, iz ovog rata izašli svi za nijansu... tužniji. Saznali smo, naime, koliko god se i opirali dodiru tog rata, što je sve čovjek sposoban učiniti drugom čovjeku. Susjedu, članu obitelji, prijatelju. Uzalud sva znanja iz povijesti čovječanstva, koja nam odavno obznanjuju, brojkom i slovima, koliko čovjek može biti zvijer. Usprkos svemu tome, negdje u nama skriva se slatka vjera u Dobro, u Čovjeka. To je valjda vjera koja je potrebna živom stvorenju kao i kisik, mada toga možda nismo svjesni. Zahvaljujući toj vjeri, uzalud svo zlo za koje smo čuli, dok nam to zlo ne nahrupi u dvorište. "Dobar dan, ja sam Zlo. Natjerat ću te da prestaneš vjerovati u Čovjeka." Eto, to je nešto što se većini nas dogodilo, na ovaj ili onaj način, u većoj ili manjoj mjeri. Priča koju moram ispričati došla mi je nekim čudnovatim stazama, usred nekakve ružne predsjedničke kampanje, u jeku svjetske krize, u poplavi opće rezignacije i malodušnosti, nezaposlenosti, depresije. Priča je putovala i našla me je. Zagrlila priča mene, zagrlila i ja, pomalo zbunjena, nju. Junaci moje priče su dvoje ljudi nešto starijih od mene, bračni par, sa adresom prebivališta u Beogradu, i vikendicom u jednom malom mjestu nadomak Splita. Nikla je ta njihova vikendica u tom mjestu davno prije početka rata. Ništa raskošno, skroman kućerak, jedan od onih kakav je sebi mogla priuštiti ondašnja "srednja klasa", ali kuća njima nije bila ni važna, koliko im je bio važan vrt ispred nje. Još prije nego što sam se sa njima upoznala, gospođa mi je slala elektronskom poštom fotografije, brojne, tog njihovog vrta. Pa cvijeće, pa grmovi, pa kutak za ispijanje kavice u lijenim ljetnim popodnevima. Pisala je ona meni o tom njihovom vrtu kao što ljudi inače znaju pričati o svom djetetu, voljenom i nježno tetošenom. Toliko je ljubavi iz njenih opisa vrta isijavalo, da ja, takoreći odrasla među takvim vrtovima, ipak postadoh jako zaintrigirana i znatiželjna. Naravno, čim se ukazala prilika, čim su najavili svoj dolazak iz Beograda, dogovorili smo moj posjet. Nađoh se dakle u tom famoznom vrtu, ali smo kavu nažalost , zbog kiše, morali piti u kući. Nemogućnost razgledavanja vrta u svom njegovom sjaju, moja nova prijateljica je nadoknadila pričama o njemu. - Znaš, imali smo mi u vrtu i stabla. Nekoliko njih. Divna su bila, divna... - Pa, gdje su sad ta stabla? - upitam ja, ne sluteći kakvu priču će to moje pitanje potaknuti. - Ispilao ih je. Sve, do jednog. Ispilao. - Tko, pobogu?!? On. Nije bitan. Osim možda kao protuteža ljudima koji su i razlog zbog kojeg zapisujem ovu priču. On, jedan od troje ljudi, familija, koji su "gostovali" u njihovoj kući za vrijeme, i nakon završetka rata. To je tada bila poprilično uobičajena pojava. Useljavalo se u kuće i vikendice građana iz druge države. Smatralo se to sasvim legalnim činom. Međutim, nije se samo useljavalo, već se odnosilo. Namještaj, bijelu tehniku, čupalo pločice iz zidova, zahodske školjke. Pokušavala sam si zamisliti profil, stanje svijesti čovjeka koji iz nečije kuće odnosi krevete, posteljinu, zahodske školjke, pločice, ali nije mi uspjelo dokučiti misteriju. Ako je ljude koji sa ovim ratom nisu imali ništa odredio kao neprijatelje, kako je mogao išta što je "neprijatelj" privatno koristio od gađenja uopće uzeti i proglasiti svojim? U svakom slučaju, kuća je doslovno opustošena. Tri obitelji su tu živjele, a zadnji njezin stanovnik je, eto, posjekao i stabla. Osveta prečesto naplati svoje zahtjeve nad nedužnima, pa čak i nad stablima. Od svega što je iz kuće odnešeno, a odnešeno je sve, bilo je jasno da moja prijateljica tuguje jedino za stablima iz vrta. To me jako potreslo, ta njena tuga i neshvaćanje tog čina. Ispilati stablo, to je u neku ruku kao kad odrastao čovjek premlati bebu od godinu dana. Isto toliko razložno i logično. Rat je prošao, a prošlo je bome i skoro dvadeset godina dok se situacija sa kućom nije razriješila i dok napokon i taj zadnji njen stanovnik, drvosječa, nije odselio. Pa su moji prijatelji odlučili doći. Nakon dvadeset godina. Na put su, kažu, krenuli sa namjerom da dođu, oproste se sa jednim dijelom svog života i zatim prodaju kuću. Po dolasku bili su malo tjeskobni. S obzirom na sve događaje, rat, i na sve što su njihova kuća i vrt morali podnijeti, bilo ih je strah kako će tek njih dočekati. Bila je noć kad su stigli. Nesigurno ušuljavanje u vlastito dvorište, grč u želucu pri ulasku u pustu, raščerečenu kuću. Nije bilo ničega u njoj. Bijeli, prazni zidovi, nijeme, prazne sobe. Stajali su tako, u šutnji i sjećanjima, stisnutog grla, sa jednom jedinom potrebom: što prije staviti kuću na prodaju i otići, zaboraviti. Kuću, vrt, i činjenicu da su u toj kući njihova djeca doslovno provela cijelo svoje djetinjstvo. Nije to više bila ta kuća.... Dok im se nelagoda skupljala u duši, začuju neke zvukove ispred vrata. Ukočili su se. Razmijenili su panični pogled. A onda jednostavno otvore vrata. - Dobra večer, susida, znan da nemate na čemu spavat, pa evo, ja san nekako dovukla jogi, ali će bome cili krevet morat dovuć' vaš muž, ne mogu ja to sama, a onoga moga nema doma! Pred vratima je stajala jedna od njihovih susjeda, noseći na leđima jogi, pogrbljena i zapuhana. Gledali su u nju otvorenih usta, a nisu ih bogme stigli ni zatvoriti, iz mraka izroni drugi susjed, vukući neki stari kuhinjski stol. Iza njega, njegova djeca vuku stolice. Do ujutro, imali su sve najnužnije za prve dane boravka, a do odlaska, kuća im je bila komplet opremljena namještajem kojega su njihovi susjedi nastavili dovlačiti sve dok im više ništa nije nedostajalo. Neki komadi namještaja su bili stari, ali neki i skoro potpuno novi... Gledam smiješak na usnama prijateljice dok priča ovu priču, slušam kako su odustali od prodaje kuće i kako odonda, svaki put kad dođu, piju kavicu sa tim ljudima koji su ih tu noć tako dočekali. Vidim sreću, toliko veliku da je ta sreća nadjačala tugu zbog otpiljenih stabala. Vidim također i zahvalnost u njihovim očima. Da, ima ljudi koji pilaju nedužna stabla. Ali ima ih još više koji će u srcu znati posaditi novo stablo...posaditi će drvo Dobrote. To drvo je nemoguće ubiti. Isto kao što je neke priče nemoguće neispričati...  |