sjever Francuske čudno je magličast i ravan.
Moj prvi Pariz bio je sivog neba. Kao i Split, svoju pravu, ludu dušu otkrije tek kada nije zaslijepljen suncem. Sunce je ionako tu samo zbog turista. Za putnike pak otkrije sivu haljinu čežnje. Čežnje koja uzbuđuje svaku pravu lutalicu. U Pariz moraš biti zaljubljen još prije nego što ga vidiš. Moraš doći i čekati grad da ti se prostre. Moraš doći uvjeren da je to ona strast kojoj te nedefinirana čežnja vodila. Biti tamo i biti potpuno i planski izgubljen...
Biti izgubljen...luksuz koji si priuštiš možda jednom, dvaput u životu...ekskluziva neodgovornih bića kojima zavidimo...
Moji džepovi su uvijek bili puni zgužvanih papirića sa adresama na koje sam se mogla slobodno javiti "ako ikada svratim..."
Nisam se javljala...stizala sam na perone na kojima me nitko nije čekao...koji je to samo užitak bio. Kao što me nitko u gomili nije poznavao, tako nisam poznavala ni sama sebe..tek sam trebala otkriti tko sam kada nisam tamo gdje inače jesam..Tada sam naučila da najintezivnije postojiš kada te službeno nema.
Čim sam napravila prvi korak po pariškom asfaltu, shvatila sam da je nešto krivo. Moje cipele. Putne, udobne. Ušla sam u prvi dućan i kupila štikle. Ne možeš pobogu hodati najzavodljivijim gradom svijeta u patikama.
tiktak tiktak tik tik tik zatiktarala sam potom nehajno
Štikle su mi se savršeno uklopile u nered kose zamršene putovanjem...sjela sam u jedan od onih caffe barova sa kockastim stolnjacima, naručila kavu i croissane, sa konobarom razmijenila par uljudnih, prepustila se Parizu kao da sam tu oduvijek...
Ja sam u Splitu bila ostavila jednog morskog čovjeka... Sasvim suprotno tradiciji, umjesto da ja njega neprestano čekam da se vrati sa putovanja, sa brodovanja, najčešće je on čekao mene. Odmah sam znala da to neće dobro završiti. Ipak, dogodilo se još nešto gore od lošeg završetka, naime, nije nikad ni završilo....Kad se dvoje lutajućih sretnu, nema tu mirne luke. Kao dva odvezana broda plutali smo svatko na svojoj putanji, u svojoj vlastitoj čergi... Kao kradljivci konja, pojavljivali smo se u Splitu povremeno, noću, dolazili utažiti glad za svojim gradom, za onim najljepšim na svijetu, a potom odlazili još gladniji daljina...U Split smo se vraćali valjda samo zato da bi, po ko zna koji put, u nevjerici ustvrdili da je naše mjesto tu, da Split razumije, da će nas čekati, sa obećanjem da neće ostariti u dugom čekanju, da će, kada se jednom smirimo i vratimo, biti tu za nas jednako lijep i veličanstven.... Split je kao neka prokleta ljubav, boli, ne pušta, ali takve su oduvijek bile najslađe...
Post je objavljen 31.01.2010. u 23:33 sati.