Da me odvedu negdje gdje ljeti nema cvrčaka, ja ne bih ni znala da je ljeto. Vjerojatno bi se, u tom izostanku njihovog zvuka, osjećala kao čovjek koji naglo ostane bez jednog osjetila. Najvažnije osjetilo za ljeto je, zbog cvrčaka, sluh. Sluhom osjećam vrućinu, sluhom se znojim, sluhom tražim hladovinu. More također dolazi mome tijelu kroz uši...sve što ljeto jest, sve ono predivno , lagano, bezbrižno u ljetu, sve to ne bi postojalo da ne postoji ta mala životinjica. Cvrčak. Koliko nespretnih suglasnika, a toliko omamljujućih simfonija.
Cvrčku dragi. Tvoje umirujuće cvrčkoljenje sa tako savršeno slaže sa zvukom krčkanja "šalše od pomidora" u kužini.
Omekšani omarom, smoreni i od vrućine mamurni, postojimo tri mjeseca u hladu, neprestano negdje u uglu kamenih dvorova praćeni cvrčkovim upornim ponavljanjem svojih zvrljanja. Cvrčkoljeći u popodnevima kada se odmaramo i prevrćemo po postelji u stanju dvoumljenja između očaja i ushita, prepuštajući se žezi kao prestrastvenom ljubavniku ili ljubavnici, uspavljujemo se, čak i u poznim godinama, pomišlju kako sa svijetom mora da je još uvijek sve više-manje u redu, dočim cvrčak još pjeva o iskonu tako potpuno neuznemireno, tako potpuno plavo i azurno i slano....
Cvrčak.
Nikada ga ne vidiš, a znaš da je tu negdje, iza stabla limuna, iza šipka ili smokve. Pomisliš kako bi bilo zanimljivo ustati iz hlada i pogledati ga, ali znaš dobro, a zna i cvrčak, da to nećeš napraviti. Naime, za kretanje je prevruće.
Da je zima, bilo bi lakše tražiti cvrčke po dvorištu. Ali, zimi ih nema. Čak ni iza limuna, šipka ili smokve.
Cvrčku, a da jednom napraviš presedan? Hajde, dođi mi. Razveseli mi uho.
Daj da te slušam i , tonući u lijeni, ljepljivi ljetni san usred zime, zaključim kako je sa ovim svijetom, još uvijek, sve više-manje u redu...
Post je objavljen 29.01.2010. u 20:56 sati.