Suvremena španjolska filozofkinja Adela Cortina izazvala je značajnu pažnju znanstvene ali i opće javosti objašnjavajući jedan novi fenomen i jednu novu vrstu fobije koja je postala karakteristična socio-kulturološka, psihološka i općepolitička pojava našeg vremena. Živeći u vremenu velikih migracija, problema izbjeglica, naraslih ksenofobija i obnove najradikalnijih nacioalističkih koncepata, bujanja radikalmo desnih populističkih pokreta, najkonzervativnijih teorija i raznih vrsta “proroka” i Caudilla na političkom nebu Europe i Svijeta u kojima sve više jačaju koncepti “isključivanja” i “odbacivanja” a ne “uključivanja” i “integracije” što direktno vodi ka slomu prakse toolerancije, multikulturalnosti i međusobnog uvažavanja, poštivanja i normalnog suživota - Adela Cortina jezgrovito zaključuje kako je u biti svih tih pojava jednostavna činjenica da se “ne odbacuje stranac nego siromah” jer se u osnovi svega nalazi APOROFOBIJA ili strah od siromaha.
ADELA CORTINA I KONCEPT APOROFOBIJE
Adela Cortina je prof. emeritus “Etike i političke filozofije” na Sveučilištu u Valenciji. Novi pojam : “aporofobija” označava i definira odbacivanje siromašnog. Ona postavlja pitanje : Da li nam zaista smetaju stranci ili je ono što nam zaista smeta - “siromašan čovjek” , pa bio on stranac ili “domači” ( ili kako ona kaže “siromah iz naše vlastite kuće” ) ? Njezin odgovor će biti kako je bit odbacivanja tih ljudi averzija prema njihovom siromaštvu što implicira da ni najzatvorenijim ksenofobnim sredinama ne smetaju “bogataši” pa ma odakle dolazili.
Ona je prava majka ovog neologizma, ovog novonastalog pojma do kojeg ona dolazi 2017. godine kada riječ “aporofobija” ulazi u DICIONARIO DE LA REAL ACADEMIA ESPANOLA. Nakon ulaska riječi aporofobija u Riječnik Španjolske Kraljevske Akademije on se univerzalizira i polako ulazi u sve svjetske jezike i danas je općeprihvaćena. Riječ je o fobiji koja ima karakteristike svih ostalih fobija. Naravno da je izvor jedne druge fobije : ksenofobije, koja je usko vezana za aporofobiju, u stavu da želimo biti samo s onima “koji su poput nas”. Neki objašnjavaju kako se tu radi o svojevrsnom kolektivnom psihološkom atavizmu jer je čovjek kroz povijest uvijek bio dio neke zatvorene grupe koja je stajala nasuprot drugoj neprijateljskoj, konkurentskoj zatvorenoj grupi ( plemenu ili sl. ).
Ali, da bi objasnila svoju teoriju Adela Cortina uvodi jednu novu sintagmu. Naime, po njoj su ljudi “uzajamne životinje” ( “animals reciprocadores” ). Odnosno, ljudi su specifična bića koja funkcioniraju na temelju odnosa “davanja i primanja”. Takav odnos iziskuje postojanje određenog sporazuma. Pisanog ili nepisanog. Duga je tradicija te teorije i početke možemo naći još kod grčkih sofista ali se ona posebno definira u XVII I XVII stoljeću u u djelima Th. Hobbesa, J.Lockea i J.J.Rousseaua. Zato i Cortina smatra kako je “ugovornost” (“contractualismo”) izvor našeg društva. Pojedinac je, prema njoj, spreman ispuniti svoje dužnosti ukoliko država ispunjava svoje obveze prema njemu, odnosno štiti njegoova prava. To je taj odnos “dajem - primam” i to je bit tog društva razmjene, dogovora, ugovora. Iz svega ovoga ona izvlači logično pitanje : A šta s onima koji nemaju ništa interesantnog da nam daju za razmjenu ? Tko su ti koji nam ne mogu dati ništa na razmjenu ? Kako se oni zovu ? Zovu se SIROMAŠNI, odgovara Adela Cortina. Prema njima zato postoji odbojan odnos ili fobija, strah, odbacivanje, neprihvaćanje koje se u suvremenim društvima manifestira i kao nasilje nad njima.
Pojam APOROFOBIJA kombinacija je dvije grčke riječi: áporos, koja znači siromašan i riječi phobos koja znači strah, paniku i sl. Taj “strah od siromašnih”, smatra autorica ovog pojma, ima “cerebralnu bazu” i zato je on univerzalan. Naime, strašimo se onih koji nam ne mogu dati ništa zauzvrat i zato ih, u najboljem slučaju, pokušavamo izbječi i držati postrani. Naravno, ljudski mozak se da “obraditi” i modelirati ( što je u osnovi svake propaganda, ideologije, proizvodnje stereotipa, obrazaca ponašanja, socijalizacije itd ). Pošto Adela Cortina smatra da se aporofobija nalazi s onu stranu ili nasuprot ljudskog dostojanstva ona smatra kako je obrazovanje najefikasniji način za postizanje cilja mijenjanja ponašanja ljudi na bolje. Kao što se vrlo fleksibini ljudski mozak može modelirati i “programirati” u negativnom pravcu isto tako se obrazovanjem on može mijenjati u pozitivnom smjeru. Zato je obrazovanje najefkasniji način mijenjanja ponašanja koje je ispod ljudskog dostojanstva a koje može biti, između ostalog, i posljedica aporofobije.
ISKLJUČIVOST KAO TEMELJ APOROFOBIJE
Suvremeno društvo, nažalost, sve je više karakteriziranom isključivišću koja je sve bjelodanija kod problema tretiranja izbjeglica. Svakodnevno se suočavamo s tom tragičnom istinom. Upravo ovih dana i neki od nauglednjih svjetskih informativnih kuća ( BBC ) problematiziraju nehumano ponašanje hrvatske policije prema izbjglicama na svojim istočnim granicama. Isto tako se o američkom Trumpu već govori kao o čovjeku koji otvara “koncentracijske logore za djecu” koja se odvajaju od svojih roditelja ( latinskoameričkih izbjeglica ) i izloiraju ih u posebnim kampovima u kojima vladaju nehumani uvjeti. Mađarski predsjednik Orban postaje zvijezda ksenofobne europske desnice, u Italiji to ide prema još većem ekstremu itd itd. Naravno da bilo koja iskljućivost stoji nasuprot demokraciji pošto demokracija, eo ipso, mora biti uključiva. Jedna od temeljnih karakteristika demokracje je nužno - uključivost. Adela Cortina zato i naglašava kako je bit aporofobije upravo jako naglašena isključivost. Ali i mi smo svjedoci kako i u našem društvenom ambijentu svaka različitost postaje problematična : bilo spolna, nacionalna, vjerska, rodna, idejna itd a o siromaštvu kao diskriminatornom faktoru uopće i ne razmišljamo. A jake društvene institucije sve agresivnije promoviraju takav način ponašanja, svjetonazora i ideala iako bi njihova misija trebala biti sasvim drugačija, obratna.
Naravno da je logično kako ne može postojati društvo koje je istovremeno aporofobno i demokratsko. Profesorica Cortina nažalost zaključuje kako su “sva društva koje poznajem aporofobna”. Važnost filozofskog obrazovanja, obrazovanja o osnovnim ljudskim vriednostima izuzetno je važno a njega je sve manje a kod nas posebno. U vremenu velikih priča o “kurikularnoj reformi” zaista se moramo zapitati koju vrstu obrazovanja smo namjenili našim mladim generacijama - jer odgovor na to pitanje uvelike će odrediti smjer naše zajedničke budućnost iako mnogi toga nisu svjesni. Turizam smo proglasili gotovo našim spasom iako ovisiti jedino o turizmu znači odmah potpisati kako smo zemlja koju čeka izvjesna ekonomska nestabilnost i nesigurnost. Dragi su nam bogati stranci a prema strancima koje je tragedija rata, nevolja i bijeda natjerala na izbjegličku sudbinu gotovo i ne razmišljamo kao o ljudskim bićima iako je njihova tragična sudbina velikim dijelom samo posljedica neodgovornih imperijalnih europskih politika i posebno od 20-tog stoljeća sjevernoameričkih imperijalnig politika.
ŠTO SU SIROTINJA I SIROMAŠTVO ?
Ako nekoga označimo predznakom “sirotinja” on se u našoj ideologiziranoj svijesti identificira sa svojevrsnim “parazitom” jer od nas , od našeg društva, naše države - dobiva određene beneficije a zauzvrat nam “ne daje ama baš ništa” osim što nam pred kućni prag donosi problem. Zašto je taj čovjek ( muškarac, žena, dijete ) sveden na stutus i tragediju izbjeglice koji je prisiljen da se bori za goli život I koji je iščašen iz svoje zajednice, svog društva - to nas nije briga. Oni su jednostavno izvan našeg koncepta, izvan prihvaćene prakse “igre uzajamnosti” koja je u našim glavama temelj naše zajednice. Gledajući njihovu bijedu i mi se u odnosu na njih “osjećamo bogatima” ( iako smo unutar konkretne društvene strukture možda veoma nisko pozicionirani ) pa samim tim i bolj a aporofobija od koje možda ne znajući bolujemo nagoni nas na zaključak kako neimaština izbjegličke sirotinje ugrožava naše bogatstvo ( pa ma kako ono u stvarnosti bilo relativno ). Rezultat takvog našeg doživljaja dobodi nas do kategorije “isključenih” u koju trpamo izbjeglice kao amorfnu, obezljuđenu, prijeteću nadiruću masu.
Što je uopće siromaštvo ? Ono nije samo ekonomsko pitanje. Indijski dobitnik Nobelove ngrade za ekonomiju Amartya Sen definira siromaštvo kao lišavanje od temeljnih od stjecanja temeljnih sposobnosti a ne samo kao nedostatak određenig prihoda. Lišavanje od stjecanja sposobnosti ( od svega što bi netko mogao biti ) puno je širi pojam koji uključuje i lišavanje adektavnog od mogućnosti obrazovanja i mogućnosti stjecanja određenih znanja i vještina. Naravno, tu spade i isključivanja velikog broja ljudi od zdravstvene zaštite pa tako i od očekivane duljine života a da se ne spominje lišavanja elementarnih preduvjeta života poput hrane, pitke vode, nastambe…..pored kojih se sudjelovanje u političkim procesima, odlučivanjima itd zaista doživjava kao čista apstrakcija ili znanstvena fantastika. Bez obzira što je čovjeku kao ljudskom biću u zakonima, kao apstraktnom pojmu, zagarantirano sve to – u praksi, u konkretnom životu gdje netko postoji kao konkretna jedinka pobekad mu nije priznato baš ništa ništa. Mladi Marx bi tu dihotomiju između čovjeka kao apstraktnog i konkretnog bića nazvao “homo duplexom”. Amartya Sen smatra kako je razvoj preduvjet slobode pošto siromaštvo i nedostatak ekonomskih mogućnosti uvjetuju nedostatak ostvarenja fundamentalnih ljudskih sloboda. Zato je put u neslobodu popločan lišavanjem velikog dijela čovjećanstva od preduvjeta dostojanstvenog života. Koliko je tome doprinio i koliko takvom stanju i dalje doprinosi onaj razvijeni, bogati dio svijeta važno je ptanje koje ne možemo zanemariti ukoliko želimo shvatiti aktualna globalna zbivanja.
Generalni sekretar OUN nedavno je izjavio kako “iskorjenjivanje siromaštva nije pitanje milosrđa nego pravde”. A jedan veliki dio svijeta lišen je pravde. Opća deklaracija o ljudskim pravima prihvaćena na zasjedanju Opće Skupštine OUN 10. prosinca 1948.g. u prvoj rečenice svoje Preambule izričito kaže kako je “priznanje urođenog dostojanstva te jednakih i neotuđivih prava svih članova ljudske obitelji temelj slobode, pravde i mira u svijetu”. Zapitajmo se u kolikoj mjeri su ova ( “zagarantirana”) apstraktna ljudska prava priznata i u konkretnom životu svakog ljudskog bića, u konkertnoj ljudskoj zajednici (“obitelji”) ? Možda dođemo do poraznog odgovora. Nedavno su objavljeni službeni podaci Internacionalne Organizacije Rada ( OIT ) za 2019. godnu prema kojima u ovom trenutku 700 milijuna ljudi živi s 3.20 američka dolara dnevno ( oko 2.80 eura ). Posebno je važno što su upravo mladi pri tome najugroženija skupina. U New Yorku je upravo završeno zasjednaje Političkog Foruma na Visokom Nivou na kojem je iznesen podatak da mladi ( 16-24 g. ) imaju tri puta više izgleda od starijih da ne nađu posao. Tako je stopa nezaposlenosti mladih 2018.g. bila 12% u odnosu na stopu nezaposlenosti odraslih od 4%. Žene su najugroženije u toj skupini nezaposlenih jer ih je 5,4% nezaposleno u odnosu na stopu nezaposlenosti muškaraca od 4.7%. Prošle, 2018.g. čak 30% mladih nije bilo obuhvaćeno procesom obrazobanja ili rada dok je obuhvat starijih bio 13%. Što se tiče plaća, muškarci imaju u prosjeku 12% veću plaču od žena ( na istom poslu ) a kada je riječ o rukovodećim poslovima tu su žene u velikoj manjini i potplaćene su čak za 20% u odnosu na muškarce.
NOVE TEHNOLOGIJE I SIROMAŠTVO
Distribucija nezadvoljstva zato nije ravnomjerna. Ono se koncentrira u nerazvijenijim djelovima koji imaju najsporiji razvoj ali i u određenim dobnim, spolnim, etničkim itd skupinama. Novi je fenomen što i najrazvijenije sredine dolaze na doći na udar i to, da apsurd bude potpun, zbog brzog tehološkog napretka, odnosno galopirajućih novih tehnloških inovacija. Tako profesorica s Cambridgea, Xialun Fu, direktorica i utemeljiteljica Technology and Management Centre for Development (TMCD) nedano u New Yorku kaže kako su “nove tehnlogije oružje s dvostrukom oštricom” naglašavajući kako će “skoro 50% zanimanja u razvijenim zemljama i 2/3 zanimaja i poslova u državama koje se nalaze na putu razvoja doživjeti svojevrstan udar zbog tehnološkog razvoja” pa zaključuje kako će “samo osobe velikih sposobnosti i države sa snažnom infrastrukturom imati koristi od tehnoloških inovacija.” Stalno, kontinuirano obrazovanje postaje nužnost kako bi se izbjegle loše posljedice brzog tehnološkog razvoja koji u skoroj budućnosti može prouzročiti siromaštvo nekih slojeva društva koji trenutno nisu ugroženi. Bez stalnog obrazovanja nema ekonomskog rasta, nema produktivnosti a za neosposobljene biti će sve manje pristojnih poslova a tako i preduvjeta za ptistojan život.
Filozof John Etchemendy, donedavni rektor Sveučilišta Stanford zato je nedavno upozorio kako “tehnologija raspolaže s ogromnim potencijalom nanošenja štete”. Darja Isaksson, direktorica “Švedske Organizacije za Inovacije” VINNOVA tvrdi kako razvoj tehnologije vodi ka nestanku nekih zanimanja ali i stvaranju novih. Po njoj “većina zanimanja postojati će još niz godina ali će promijeniti svoje zadatke” što podrazumijeva kontinuirano “formiranje” novih znanja, “stalni trening” jer ono “što znamo danas….nije dovoljno zauvijek” a budućnost Svijeta i Zemlje sve su ugroženiji i ekonomski rast postaje upitan a Planetu “moramo sačuvati za buduće generacije” što podrazumijeva i nove ekološke politike ( o čemu najbogatiji “vladari svijeta” ne vode računa ) ali i jednu “cirkularnu ekonomiju”, “kružno gospodarstvo” koje se neće bazirati na isključivosti nego uključivosti. Ali, problem je u tome, kao što to kaže holandski esejist Rob Riemen, što “elite nisu zainteresirane da mijenjaju društvo”. Te svjetske kvazielite koncentriraju bogatstvo na nekoliko punktova i u malo ruku pa su nezadovoljstva i upitna bdućnost čovjećanstva sve izvjesniji i nesigurniji.
Kada govorimo o siromašnima ili ekstremno siromašnima u inače bogatom svijetu nužno otvaramo temu pravde. Kada je ruski intelektualac, istraživač, geology i geograf, plemić Petar Aleksejevič Kropotkin, jedan od otaca “anarhističkog komunizma”, počeo objavljivati seriju članaka u pariškim anarhističkim novinama Le Révolté ( 1892. g. objedinjenih u knjizi “La Conquete du Pan”, “Osvajanje Kruha” ) u kojima razvija tezu da i kapitalizam, poput feudalizma…ali na drugi način, proizvodi ne samo bogatstvo ( za jedne ) nego i bijedu i neimaštinu ( za mnoge ) onda otvara temu prvilegiranih slojeva društva i u zajednici ljudi koja se nakon Francuske rvolucije deklarirala kao zajednica ljudi koji su slobodni i “jednaki po rođenju”. Uskoro će pravne norme deklarativno sve ljude proglasiti jednakima ukidajući dotadašnje rođenjem garantirane privilegije ali će konkretan život stalno, neumorno reproducirati nejednakost i nepravdu koji će se manifestirati u obliku nepodnošljive zbilje za mnoge pred kojima će i dalje stajati cilj “osvajanja kruha” ili golog preživljavanja. Nejednakost se neće proizvoditi samo u procesu rada, u procesu proizvodnje nego i u procesu distribucije bogatstva zajednice. Kropotkin zato govori o “pravu na blagostanja za sve” a ne samo odabrane i privilegirane jer, po njemu “sve stvari pripadaju svima”. Ako ogolimo ove teze od njihove utopijske dimenzije ponovo dolazimo do suvremenog, aktaulnog pitanja siromaštva u suvremenom društvu, prava svih na dostojanstven život ali i do pitanja aporofobije, straha od siromašnih kada se pojave u našoj blizini u vidu konkretnih ljudi, nerijetko izbjeglica. Zato Kropotkin ponovo postaje itekako aktuala i zanimljiv.
Strah od siromaštva “proizvodi se” i kod onih koji strepe da ne upadnu u tu kategoriju. Ako gledamo novije razdoblje onda je “doktrina šoka” Miltona Friedmana ( jednog od najutjecajnijih ekonomista 20. stoljeća, dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju 1976.g. i to nakon što je postao “otac” ekonomskog modela pučističkog profašističkog generala Pinocheta u Čileu ) najčešće je kod građana proizvodila pravi šok. Nagrađivana novinarka New York Timesa, sindikalna aktivistkinjai autorica nekoliko značajnih knjiga Naomi Klein smatra da je cilj te doktrine “ukrotiti i destabilizirati vlade” kako bi one zatim uvele Miltonovu “doktrinu prilagođavanja” što je samo eufizam za proizvodnju siromaštva. Ona se primjenjuje u različitim formama u različitim zemljama, zavisno o uvjetima. Njeno djelovanje izaziva kod ljudi prijetnju, “strah od katastrofe”. Siromaštvo se zna pojaviti kao nuspojava iluzije kako se bježi od njega. Posebno je zanimljiva pojava tzv “kvazisrednje klase”. Ona se sudara s psihologijom “konzumističkog siromaštva”. Strah od gubljenja pozicije na socijalnoj ljestvici u neoliberalnom konceptu društva je ogroman. Strategije dominacije ljudima se mijenjaju i kada se počinje živiti od obećanja i nadanja to je dobar put ka paklu nesigurnosti i dominaciji straha u svakodnevnom životu. Miltonov koncept je na primjeru Čilea potvrdio tezu kako je neolibaralni ekonomski model (“magična, nevidljiva ruka tržišta” koja najbolje regulira sve ) itekako spojiv s najbrutalnijim političkim diktaturama neofašističkog tipa. Pinochet-Friedmanov Čile nakon vojnog puča 11. Rujna 1973.g. je na brutalan način potvrdio kako su filozofija slobodnog tržišta, političko nasilje i diktatura itekako spojivi s neoliberalnim ekonomskim modelom društva. To otkriće je zaista zaslužilo Nobelovu nagradu !
KULTURA SIRMAŠTVA
Rođeno je nešto što uvjetno možemo nazvati “sociologijom siromaštva”. Šesdesetih godna se počelo pisati o “kulturi siromaštva”i o “subkulturi siromaštva”. Već ranih šesdesetih godina su sociolozi analizirali elemnte te “kulture siromaštva” u Meksiku, Limi i New Yorku. Taj pojam uveo je antropolog Oscar Lewis proučavajući urbanu sirotinju ( iz “prigradska baraka” latinoameričkih gradova i velikih američkih urbanih centara ). Po njemu ta sirotinja mrzi vlast i njen represivni aparat, ona s cinizmom gleda na Crkvu kao “licemjernu” instituciju koja ih je napustila, orijentirana je samo na sadašnji trenutak i ne planira nikakvu budućnost, bori se za život iz dana u dan itd. Naravno da ta sirotnja predstavlja eksplozivan “socijalni materija“. Pripadnici “kulture siromaštva” imaju po Lewisu “jedinstven sustav vrijednosti” i ne radi se samo o nedostatku sredstava. Pripadnici te “kulture” imaju posebnu “viziju svijeta”, poseban karakter, specifična su očekivanja njihove djece i mladih koji rastu unutar te kulture koja im kaže da su oni isključeni iz svijeta blagostanja, dostojanstvenog života,jednakih šansi itd. U međuvremenu stanje u svijetu se drastično pogršalo zbog novih ratova, destabilizacije ogromnih dijelova svijeta, imperijalnih interesa moćnih vladara koji zbog neodgovornog odnosa prema prirodi ugrožavaju, zbog drastičnih klimatskih promjena, i sam život na zemlji. Stvara se “novo strukturalno siromaštvo”, pojavjuju se “intraklase”, siromaštvo se u uvelikom dijelu svijeta “feminizira”, klasični lumpenproletarijat se javlja u novim formama “podklasa”, urušavaju se klasične podjele. Već i sama Europa govori o svojoj “novoj sirotinji” a u nju spadaju svi oni koji svoju poziciju u društvu doživljavaju kao položaj “ispod favoriziranih” djelova društva. “Siromaštvo razvijenih” se manifestira na jedan poseban način koji je drugačiji od siromaštva nerazvijenih pošto se tu radi o “konzumerističkom nezadovoljstvu” a ne o egzistencijalnoj ugroženosti. Pripdnici tog psihološkog profila mogu biti posebno rabijatni prema pripadnicima “siromaštva nerazvijenih” koje se pojavilo u vidu izbjegličkog vala koji je zapljusnuo Europu iz najsiromašnijih i najnestabilnijih dijelova svijeta.
POLITIČKI INTERESI I SIROMAŠTVO
Osim toga bijeda se proizvodi i iz političkih interesa i razloga, kako bi se nepoćudne vlade destabilizirale ekonomskim blokadama koje za rezultat imaju rast siromaštva, nefunkcioniranje socijalnih komponenti nekog društva, urušavanje gospodarstva, zdravstva, dostojanstva ljudi itd. Najnoviji primjer je ekonomska blokada Venezuele kao sredstvo bacanja na koljena kompletnog naroda koji bi zbog svog užasnog stanja trebao silom srušiti vladajući režim i tako ostvariti cilj onih koju tu izolaciju provode. A sve tobože u ime demokracije i interesa baš onih koji su najviše pogođeni njom i njenim posljedicama. Žrtve očito nisu bitne. Bitan je jdino cilj. Kuba je zemlja koja je najdulje pod takvom blokadom a sada se ona pokušava provesti nad Venezuelom, Nikaragvom, Iranom itd. Bijeda, žrtve, užasni preduvjeti života ljudi namjerno se proizvode. Oni postaju poželjno stanje jer se računa kako će njihov očaj u koji se namjerno bacaju od strane “humanog, demokratskog ostatka svijeta” srušiti nepoćudne ( u pravilu lijeve ) političke režime. Naravno da su osnovi svega ekonomski interesi, nafta, plin, druge vrijedne sirovine itd. Proizvodnja kaosa na Bliskom Istoku, Iraku, Libiji, pokušaji u Iranu, rat u Siriji, raznorazna “arapska proljeća”, miješanja u latinskoameričku političku zbilju, sve je to rezultiralo nikada do sada viđenim migracijskim valom u pravcu Europe i Sjedinjenih Američkih Država. Te se migracije sve više pretvaraju u prave socijalne pokrete i najvećim dijelom su posljedica neodgovornih politika i imperijalnih interesa bogatih, moćnih Vladara Života. UNESCO je tako objavio kako je migracija “djece bez pratnje” u samo 6 godina ( 2010-2016.) narasla s 66 000 na čak 300 000 . Pretpostavlja se da danas u Americi ima oko 19.9 miljuna migranata od čega je čak 52% malodobno. Posebno je značajan podatak “Liječnika bez granica” da su oko 70% migranata iz Centralne Amerike koji bježe preko Meksika u USA - direktne žrtve nasilja. Ali, kompletna Latinska Amerika se bukvalno stotinama godina destabilizira, rušile su se demokratski izabrane vlade, podržavale diktature, vojni profašistički pučevi, do krajnjih se granica raubovala radna snaga, prekomjernom eksploatacjom i zbog interesa velikih kompanija bezobzirno se uništavao okoliš itd itd - pa se i Amerika sada suočava s posljedicama vlastite imperijalne politike prema tom području ( a samo od Meksika otela je ratom 55% njihovog državnog teritorija ) pa je i ona danas postala logičan “usisivač” latinoameričkog izbezumljenog, pauperiziranog i maltretiranog stanovništva. Direktna posledica toga je činjenica da je traženje azila u Americi poraslo za 150% u zadnjih nekoliko godina. Nikakvi zidovi to neće uspjeti, na dugu stazu, zaustaviti. Naravno da se na to nadovezuje neviđeni terorizam ( najsvježiji slučaj je nekidašnji masakr u EL Pasu inspiriran mržnjom prema “hispanosima” kojeg je Meksiko doživio kao “terorizam protiv meksikanaca” direktno podgrijan Trumpovom politikom ), sve izraženiji kulturološki međusobni sraz, propast koncepta multikultiralnosti, narasle sve vrste mržnje….posebno vjerske i etničke, teško objašnjivo bezumlje, odbacivanje svih racionalnih principa i totalna nestabilnost ionako ekološki teško ranjene Planete koja polako izdiše zbog suludog, iracionalno neodgovornog uništenja biosfere čitavog čovjećanstva u ime novog Boga vladajućih - u ime Boga Profita i političke dominacije.
“KAPITALISTIČKO ČUDO” I SOCIJALDEMOKRACIJA
Generalni sekretar Rimskog Kluba Graeme Maxton govori o tome kako je danas (ipak ) “najmanje sirotinje” do sada jer je oko miljardu ljudi izašlo iz siromaštva ( posebno zahvaljujući Kini koja tvrdi da je u njoj iz područja siromaštva “pobjeglo” 700 milijuna ljudi ). U 90-tim godinama, po kriterijima Svjetske Banke, smatralo se da je netko siromašan ukoliko pojedinac za život ( hrana, stanovanje, zdravlje, obrazovanje, obuća, kulturne potrebe itd ) dnevno raspolaže s manje od jednog američkog dolara. Poslije, 2005. godine Svjetska Banka smatra da je netko siromašan ukoliko ima manje od 1.20 dolara dnevno ( oko 8 kuna ) ….a Maxton zaključuje : “Kada bi uključli inflaciju, po meni, danas bi to bilo oko 2.90 dnevno” a da se čovjek ne smatra siromašnim. Dakle, riječ je o iznosu od oko 19 kuna dnevno. Dakle, po ovim “najizdašnijim kriterijima” i “granicama siromaštva” ukoliko netko raspolaže s 19 kuna dnevno on više ne spada u “siromašne” !? To je čak i za nas smiješna cifra. Naravno da i sam Maxton zbog toga, ipak objektivno zaključuje kako su ti super-niski kriteriji samo definitivna potvrda da smo “ostali bez kapitalističkog čuda” koje smo očekivali. Uzimajući u obzir ekonomsku situaciju ali i bezobzirno uništenje planete Zemlje, odnosno biospfere cijelog čovjećanstva, Maxton tvrdi da Afrika danas živi “lošije nego prije 3o godina”. Tako je španjolski “El Pais” je objavio podatke da je 1980. godine odnos bruto društvenog proizvoda (BDP) između Europe i Subsaharske Afrike bio 7:1 u korist Erope a danas je taj odnos porastao na 11:1 u korist Europe. Istovremeno, 1980. godine Europa je imala više stanovnika od Subsaharske Afrike a danas Subsaharska Afrika ima 2.5 puta više stanovnika od Europe. Naravno da taj europski “ispražnjeni demografski prostor” i njena ekonomska moć usisavaju afrički ekonomski uništen a demografski eksplozvan afrički korpus. Stimulirani ratovi sve su to samo još više pogoršali. Po Maxtonu , rast postoji ali se ne radi o “bezgraničnom rastu” i pravo pitanje postaje pitanje pravedne raspodjele društvenog bogatstva. On smatra da je socijaldemokracija, primjenjujući svoj koncept, stvorila od Europe “društvo blagostanja”. Zato se on zalaže za nužnost povratka Europe na “socijaldemokratski model” koji je podrazumijevao pravedniju raspodjelu a ne samo vođenje brige o rastu pod svaku cijenu. Osim toga, socijaldemokracija je više vodila brigu o problem kontaminirinasti i o ekološkom momentu nego što se to danas radi ( a posebno od dolaska Trumpa na čelo USA ). Ta socijaldemokratska politička filozofija dominirala je Europom 70-tih godina prošlog stoljeća i Maxton se zalaže za povratak na nju jer je upravo tada, po njemu, Europa “postala najbolji kontinent za život”. “Sjećam se dugog perioda enormnog ekonomskog rasta ali također i društvene bjede.” Naime, industrijska revolucija je razorila okoliš i osiromašila većinu “sve dok nije bila korigirana socijalnim politikama demokratske ljevice”, zaključuje on. Generalni sekretar Rimskog kluba smatra kako sada “trpimo drugu tehnološku revoluciju, koja poput one prethodne donosi više nejednakosti i nezaposlenosti”…tim više što se najrazvijenija tehnologija sve manje upotrebljava za razvoj a sve više za dominaciju a trenutno “digitalna revolucija ne donosi više blagostanja nego samo još više otuđenja, siromaštva i rasta dominacije novih plutokracija” pesimistički zaključuje Graeme Maxton. Činjenica da su tvitovi postali način globalne, pa tako i one političke, komunikacije samo potvrđuje ovaj fenomen. Uništava se klasično novinarstvo, nema više kritičkih analiza i informacija…bilioni tvitova su ko plima preplavili sve pa su se u njima utopile i nekadašnje velike reportaže. A sve to je pod kontrolom vlasnika Twittera, Googlea i Facebooka u dogovoru sa sigurnosnim i obavještajnim agencijama svjetskih supersila. Društvo je duhovno osiromašeno, digitalna revolucija “pojela je” niz malih firmi, radnih mjesta i zaposlenika a svime time su se okoristili digitalni plutarsi. U takvim uvjetima sve više jača desnica koja se hrani strahom od globalizacije i imigracija pa tim više uloga ljevice mora biti važnija ali se u praksi, nažalost, ona najčešće i sama utapa u bezbojnosti i podilaženju prosjećnosti i tzv “middle of the road” politici. Svjetska Banka u svom Izvještaju iz 2019. godine potvrđuje da još uvijek miljardu i 200 milijuna ljudi živi s prihodina ispod jednog dolara dnevno (6.5 kn ) a to znaći da četvrtina stanovništva Zemlje još uvijek živi u najekstremnijem siromaštvu. Zatim, 2 miljarde i 800 milijuna ljudi živi s manje od dva dolara dnevno ( 13 kn ) a 48% svjetskog stanovništva je pothranjeno, nema adekvatnu nastambu, odjeću i obuću, zdravstvenu uslugu, obrazovanje, informacije, a kulture potrebe da i ne spominjemo itd.
HRVATSKA I APOROFOBIJA
U takvim okolnostima govorimo o planetarnoj pojavi opasne nove fobije, “aporofobije” ili straha od siromašnih. Ako to smjestimo u naš, domaći, ambijent dobijemo upravo ono čemu svjedičimo ovih dana. To je ono što smo dobili u Kninu i Splitu za vrijeme obilježavanja Dana državnosti - kada smo se umjesto sa sanjanom skandinivizacijom Hrvatske sudarili s njenom “skejizacijom” ( prema notornom Marku Skeji koji ustaški pozdrav “Za dom spremni” izjednačava s pozdravom “Hvaljen Isus i Marija” ) toleriranjem ustašoidnih ispada. Nezainteresiranim promatranjem djelovanja jednog opskurnijeg dijela Hrvatske društvene scene vodi nas direktno u anticivilizacijsku barbarizaciju, udaljavaje od vrijednosti demokratskog svijeta i najgoru, opasnu primitivizaciju života a sve radi “par političkih punata” vladajućih. Najgore je što iza podgrijavanja svega toga stoji neodgovorna politika tzv “urbane struje” HDZ-a koja se uoči predsjedničkih izbora prestrašila nedovoljna podrška najprimitivnijeg dijela svog desnog biračkog tijela. Takva igra s vatrom uvijek ima svoju cijenu koju na kraju plačamo svi mi a radi interesa uske grupe privilegiranih koji nikome ne polaže račune za ono što radi. Naravno, da crna boja postaje najpopularnija modna boja i najpoželjniji dekor takvih političkih derneka pa se tako, na jedan perverzan način, polako ali sigurno pretvara u našu dominantnu “nacionalnu boju”. Pa zato i nije nikakvo čudo što istu večer nakon Thompsonovog koncerta na splitskoj rivi rulja crmomajicaša trči gradom i gađa flašama turiste “krive boje kože” i to, da apsurd bude još veći, one boje koja je inače njima najdraža - crne boje. Krajnji je čas da razumijemo opasnost ovih procesa i da im se suprostavimo dok još uopće ima vremena za to .
Oznake: Ljetovanje.., plaža
|
