U subot ujutro, 9. prosinca 2006. godine SDP je u Splitu, u kinu “Central” održao svoj stranački skup na kojem je, između ostalih, gostovao i predsjednik SDP Hrvatske Ivica Račan. Nitko tada nije mogao ni sanjati da će to biti zadnji Račanov boravak u Splitu. Za samo pet mjeseci, 29. Travnja 2007. godine, Ivica Račan će, na žalost, umrijeti.
A to ljeto ništa nije moglo ukazivati na takav tragičan slijed događaja.
Ivica me zvao krajem kolovoza te 2006. godine iz Pučišća, gdje je u svojoj pitoresknoj staroj kamenoj kućici, visoko u brdu na dnu pučiške vale, zajedno sa Dijanom provodio ljetne dane. Htio je da se kod njega nađemo on, Veljan Radojković, Slaven Puljak i ja.
Proveli smo jedan dan zajedno, razglabali o politici ali i o svemu i svačemu drugom i dogovorili skup u Splitu početkom prosinca. I ranije smo svraćali do Ivice u Pučišća, ponekad i s brodom Ante Meštrovića, nas destak – i bili njegovi i Dijanini gosti koja bi nam uvijek spremala neke od svojih vegetarijanskih specijaliteta, čakulali, igrali na karte, odlazili na kupanje i zafrkavali se.
A danas više nema ni Ivice, ni Ante Meštrovića, ni Tihe Radića, ni Danimira – Mira Matošića i još mnogih naših prijatelja s kojima smo zajedno, još od početka devedeseih, osnivali SDP i iznosili i branili njegovu politiku. Moglo bi se danas, devet godina nakon Ivičine smrti, a četvrt stoljeća nakon osnivanja SDP-a, rata u Hrvatskoj i svega što je prošlo, kazati kako su to zaista bila teška ali i “draga vremena” kada je esdepeovce, ljude koji su ga nosili svih tih godina…vezalo jedino zajedničko političko uvjerenje i želja da se očuva politički prostor ljevice u Hrvatskoj – koji je itekako bio ugrožen, i ništa više ali ni manje od toga.
Naravno da ne mogu zaboraviti ta vremena kada su naši politički oponenti bili duboko uvjereni kako je samo pitanje trenutka kada ćemo, kao politička opcija, jednostavno nestati – zauvijek.
Na sreću to se nije desilo a i nije se moglo desiti zahvaljujući ljudima koji su tada branili naše ideje vjerujući kako su one neprolazne jer su u vremenu duboke obezljuđenosti štitile I zalagale se za prostor najobičnije ali toliko potrebnei toliko ugrožene - ljudskosti.
Ivicu sam bolje upoznao sredinom osamdesetih godina, dok sam još predavao na Fakultetu elektrotehnike, strojarstve I brodogradnje Sveučilišta u Splitu, neposredno prije mog odlaska u Meksiko na Colegio de Mejico u Ciudad de Mexicu.
Kada sam se vratio politički procesi u tadašnjoj Jugoslaviji već su davali naslutiti što bi se moglo zbiti i ka kakvom teškom vremenu se ide. Rat se još nije naslućivao ali su strepnje bile velike. Duboke i jasne razlike unutar tadašnjeg Saveza Komunista ukazivale su na nužnost okupljanja svih demokratskih strana unutar tada jedine postojeće institucionalizirane političke snage kod nas. Brzo je postalo vidljivo da Ivica Račan predvodi reformističko, demokratsko krilo SKH.
Tada počinje i moj politički angažman i to na nagovor i pod jakim utjecajem moje tadašnje fakultetske klape , profesora i kolega : Beroša, Mateljana, Sumića, Kapova, Maleševića, Fuštara i svih onih drugih koji su pripadali tom prijateljskom ali i političkom krugu.
Ključno je bilo održavanje 11. Kongresa SKH u Zagrebu 11-13 prosinca 1989. godine. Račan postaje predsjednik SKH a bira se i novi Centralni Komitet SKH od 75. Članova. Jedan od izabranih članova bio sam i ja. Donose se sudbonosne odluke koje će na bitan način odredit budućnost Hrvatske ali I suvremenu političku povijest na ovim prostorima. Bira se i Predsjedništvo CKSKH čiji clan uskoro postajem po položaju, kao predsjednik splitske organizacije SDP.
Odlučeno je da se u Hrvatskoj uvede višestranački politički sustav i održe prijevremeni izbori na svim razinama od općina pa sve do Sabora, da se u Hrvatskoj oslobode svi politički zatvorenici a svi politički procesi odmah prekinu i da se, do tada postojeća, smrtna kazna ukine.
Nakon toga, 23. Siječnja 1990. godine, održaje se i "sudbonosni" 14. Kongres SKJ u Beogradu kojeg hrvatska delegacija SKH napušta zajedno sa Slovencima uz Račanove riječi da “mi (SKH) ne možemo prihvatiti jugoslavensku partiju bez Slovenaca”. To je, de facto, bio kraj postojanja I vladavine SKJ.
Već krajem 90--tih godina prihvatila se socijaldemokratska orijentacija stranke koja mijenja ime u SKH-SDP (Savez komunista Hrvatske-Stranka demokratskih promjena), 1993. godine ime se mijenja u Socijaldemokratska Partija Hrvatske (SDP), 1984. godine SDP se (kao “reformirano krilo proisteklo iz SKH”), ujedinjuje s izvornom građanskom Socijaldemokratskom strankom Hrvatske (SDSH) Antuna Vujića – što je i do danas jedinstven slučaj i proces u cijeloj Europi.
SDP je prolazio kroz dramatične faze svog razvoja, opstanka i uspona. Ivica Račan je bio nesumnjivo velika i jedna od najznačajnijih političkih figura tog vremena.
Neki su ga smatrali “kolebljivcem”.
Nikada se o nikome nije stvorio pogrešniji stereotip nego što je bio taj o Račanu. Tobožnje “oklijevalo” je bio jedan od najodlučnijih ljudi koje sam ikada upoznao. Bio je čovjek koji je “duboko orao” i koji je za sobom ostavljao "dubok trag". Nikada nije “štrapao” niti petljao. Štoviše – najmanje je podnosio i zaista je najiskrenije prezirao političko petljanje. Kada bi nekome rekao : “Ne petljaj ! “ mi koji smo ga bolje poznavali znali smo da mu je u tom trenutku bilo “preko glave” nečijeg političkog vrludanja, “lutanja” i nekonzistentnog ponašanja.
Bio je veoma precizan čovjek koji je govorio polako ili, ako hoćete, sporo jer je mislio dok govori a i karakter mu nije bio eksplozivan iako je, usprkos urođenoj toleranciji, itekako znao doći “do krajnje granice živaca” i beskompromisno presjecati političke “gordijeske čvorove”. Takav je bio i kada se odlučivalo o nastavku i završetku autoceste Zagreb – Split – koja je i bila dovršena upravo za vrijeme njegovog premijerskog mandata.
Danas mnogi pričaju svašta oko toga “tko je zaslužan za izgradnju “ te autoceste itd. Bio sam svjedok toga, prisutan na sastanku u Vladi na kojem se donosila odluka. Gotovo svi su bili protiv nastavka I završenja autoceste. Naročito “stručnjaci”…u raspoinu do financijskih pa do građevinskih. Jedini koji je nepokolebljivo stajao na strani ZA bio je premijer Ivica Račan smatrajući da se radi o duboko političkoj odluci koja će, naravno, imati I gospodarske I sve druge konzekvence. Bio je nepoklebljv i uporan. Autocesta je izgrađena i u toj izgradnji nesebično su kasnije pomogli svi operacionalizirajući političku odluku o njenom završetku. Ali – prvo je odluku trebalo donijeti a tu je Račan odigrao ključnu ulogu. Bez njegove upornosti i odlučnosti zaista je danas ne bi bilo.
On je na djelu pokazao kako ne treba miješati stil sa nečijom odlučnošću. Iza velike buke koji mnogi u politici vole dizati - najčešće ne ostaje ništa.
Ponavljam, iza njega je uvijek ostajao "dubok trag" !
Naravno, prvo je SDP morao doći na vlast da bi se to realiziralo. To je SDP sa svojim koalicijskim partnerima od kojih je najznačajniji bio HSLS, na čijem je čelu tada bio Dražen Budiša, uspio 3. siječnja 2000. godine.
U tih deset godina koje su nas dijelile od 1990. godine, SDP je prošao pravu kalvarju ali je to ujedno bilo i njegovo "herojsko doba" - i zaista je “ustao iz pepela”. Samo u Splitu 1989. godine bilo je 20 000 članova SKH. Ja postajem predsjednik SDP-a Split 1990. godine. Nakon prvih višestranačkih izbora nastaje masovna “bježanija” iz stranke. Već 1991. godine svi članovi splitskog SDP-a mogli su stat u moju kancelariju I još bi ostalo poneko prazno mjesto.
Period 1992-1993. bio je najdramatičniji. Stranka u Zagrebu pada na nekoliko postotaka. Uporišta SDP-a su tada ostali Rijeka, Primorsko-goranska regija, Međimurje, Varaždin ali i Splitsko dalmatinska županija u kojoj, pored tradicionalno jake desnice, SDP itekako postoji na političkoj sceni s oko 15% podrške u županiji a u Splitu će uskoro uspjeti participirati i u gradskoj vlasti.
Rat je. Strah. Tragedija. Razaranje. Politička isključivost. Smrt, Iracionalnost i sve ono što prati takva razdoblja – bilo gdje, a na našim prostorima to je uvijek kroz povijest bilo još dramatičnije, opakije i krvavije.
Na izborima 1995, godine u Sabor ulazi deset esdepeovaca. Tada i ja prvi put ulazim u Sabor. Za četiri godine SDP je na vlasti u koaliciji stranaka zajedno s HSLS-om, HNS-om, HSS-om, IDS.om i LS-om. Već 1997. godine SDP dolazi u Splitu na vlast u koaliciji s HSLS-om. Tada splitski SDP i splitski HSLS (kojeg tada vodi Ivica Škarić) predlažu koaliciju i na razini Hrvatske između SDP-a I HSLS-a kao osovine i jezgre budućih promjena. Ivica Račan i Dražen Budiša prihvaćaju moju i Škarićevu inicijativu, odnosno inicijativu naših splitskih stranačkih organizacija, i povijesni politički sporazum između naše dvije stranke o zajedničkom nastupu na predstojećim parlamentarnim izborima potspisuje se baš u Splitu u hotelu “Split” 6, kolovoza 1998. godine.
Nakon toga smo svi skupa otišli na splitsku plažu Bačvice među kupaće, puštali balone s natpisima SDP i HSLS, Račan I Budiša su dijelili građanima bedževe i letke, potpisivali ih a u esdepeovim prostorima na Bačvicama Ante Meštrović je ko i uvijek u sličnim prigodama pripremio dobar roštilj i još smo dugo čakulali u atmosferi koja je bila prepuna optimizma i vjere u predstojeće promjene.
Račanovi česti dolasci u Split i druženja s njim uvijek su bila jednako prijateljska koliko i politička. To je tada bilo gotovo sve isto, jedno te isto. Bili smo prije svega prijatelji pa onda i ljudi povezani istim političkim idejama i snovima.
Tko može zaboravit one ratne godine i Račanove dolaske u najtežim ratnim uvjetima, skupove na splitskoj Rivi, dolaske Stipe Ivaniševića, obilaske terena, spavanja po kućama naših članova. Odlaske na otoke u gajetama po kišama i teškim maeštralunima, tramuntanama ili po jugu. Sasvim svejedno. Noću i danju. Mate Arlović, Slavko Linić, Željka Antunović i drugi bili su stalno stalno s nama. A politički tajnici splitskog SDP-a od Ante Meštrovića, Mate Kuvačića pa do Vesne Perak radili su danonoćno i nesebićno na pomoći najugroženijim članovima stranke - od kojih su mnogi bukvalno gladovali pa stranka u tim teškim vremenima zaista ima i karakteristike porodice.
A prava porodica brine za svoje članove kao što i oni omogućavaju njoj da uopće postoji i da ima smisla.
U najtežim danima rata Zoran Fistonić pokriva Dalmaciju jer je Račan apsolutno podržavao ideju da se unutar stranke slobodno profiliraju i regionalne stranačke organizacije pa tako i "dalmatinski SDP" - na kakvu ideju žestoko reagira lokalni HDZ optužujući nas za "autonomaštvo", ne uviđajući najveću hrvatsku opasnost : beskrajnu centralizaciju svega postojećeg.
A onda dolazi 2000. godina i vrijeme osvajanja i obnašanja vlasti.
Račanovo vođenje Vlade je bilo obilježeno potpisivanjem Sporazumom o stabilizaciji i pridruženju s EU, slanjem zahtjeva za punopravnim članstvom u EU, inteziviranjem rada na primanju u atlantske integracije poput NATO-a I konačnim otvaranjem do tada zatvorenih vrata demokratskog Svijeta Hrvatskoj. Antun Vujić radi izvaredne stvari na području kulture koja je, napokon, živnula I prodisala “punim plućima”, u stranci se produbljuju demokratski procesi a Račan na ovaj ili onaj način u stranački rad interkorporira najveći dio hrvatske intelektualne ljevice. Kako kroz stranačke Savjete tako I na druge načine. Uspio je da otvori koalicijske potencijale stranke I da izbjegne da se SDP satjera u “kvaziljevičarski ekskluzivni tor” koji ne bi bio nikakva realna politička snaga nego politićki dekor I folklor.
Ovih dana je Vladimir Šeks javno kazao kako je Ivica Račan krajem osamdesetih I početkom devedesetih godina onemogućio prvo policijski udar na novoformirane stranke pa onda vojni puč kojim se htjela srušit vlast HDZ-a nakon prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj. To je istina o kojoj se do sada malo znalo. Isti dan pokušalo se raznim ponudama ali prije svega prijetnjama obratit tridesetak tada najutjecajnijih ljudi SDP-a da prihvate kvislinšku ulogu u planiranom represivnom obračunu s demokratskom budućnošću Hrvatske. I sam sam bio najneposredniji svjedok tih zbivanja i mogu s ponosom kazati da NITI JEDAN JEDINI esdepeovac na kojeg je taj dan bio izvršen pritisak I prijetnja da prihvati takvu izdajničku ulogu to nije prihvatio. Taj sam isti dan odmah telefonski razgovarao s Ivicom I odlučili smo da tu većer napustimo svoje domove jer smo pretpostavili da ćemo bit hapšeni jer smo mi “gori od ustaša” – kako nam je bilo direktno zapriječeno.. U Splitu je u tom trenutku bio Mate Arlović. Njega smo hitno izveli iz hotela u kojem je trebao prespavati tu noć a mi smo dogovorili “rezervnu lokaciju” za djelovanje I smještaj najužeg stranaćkog rukovodstva Splita – izvan grada. To je samo jedna crtica koje se ne bih “ni dotakao” da Šeks, nekidan, nije spomenuo taj pritisak I prijetnju kojoj smo mi u SDP-u, zajedno s Račanom, bili izloženi od strane tada još uvijek prisutne jugoslavenske vojske I represivnog aparata – a u samo praskozorje početka Domovinskog rata.
Prošlo je devet godina od smrti Ivice Račana I jedan sam od onih koji je duboko uvjeren kako se još uvijek nedovoljno zna koliko su značajni bili kako njegova pojava tako i njegovo djelovanje i pozitivan utjecaj na suvremenu političku povijest Hrvastske.
|
