Svaka ideja, svaki pogled na svijet, svako uvjerenje....ostaju samo prazne riječi i šuplje fraze ukoliko nema onih koji ih žive, koji ih svojim svakodnevnim djelovanjem, svojim životom - ne potvrđuju i tako iz "imaginacije" ne pretvaraju u stvarnost.
Zato je Tiho Radić, od prvog trenutka kada sam ga upoznao, bio za mene potvrda i dokaz kako postoje ljudi koji ne žive samo u maglama teorije, fraza i spekulacije - nego i svojim životima, svojim svakodnevnim djelovanjem nadilaze onu provaliju između teorije i prakse, koja i pravi nepremostivu razliku između "lažinih" i "pravih intelektualaca", između "lažnjaka" i autonomnih izgrađenih osobnosti.
A upoznao sam ga davno,,,onda kada je bilo najteže i kada je ljevičarske ideje trebalo braniti ne teoretskim akrobacijama nego vrlo konkretnim akcijama i svojim životima. Tada sam spoznao i što to znači "integritet osobe"...čvrst korak kroz zbilju ma koliko ona bila teška i loša. Naročito onda.
A kod profesora Tihe Radića sve je to bilo tako jednostavno, "normalno" i samorazumljivo.
Cijeli njegov život bio je oda ljudskoj postojanosti, čvrstini uvjerenja, odanosti i htijenju za promjenom, borbi za dostojanstven, čovjeku primjeren život.
Rođen u Vrgorcu. To dite našeg poštenog i surovog kraja. Kamenih sjena Matokita i pitomih vrgorskih polja - oplemenilo je sve u čijoj se blizini našlo. Dite oca koji je još u "ona vrimena" kao što je surovi život nametao, dva puta odlazio i vraćao se "trbuhom za kruhom"....u Argentinu, tamo do "na kraj svita"....Dite koje je znalo pješke kamenjarom odlazit do Makarske pa parobrodom do Splita u kojem je završio srednju školu i fakultet živeči po đačkim i studentskim domovima.....pilo je tajne ljudskog znanja sve do sticanja titule doktora znanosti da bi, zatim, svoje neiscrpno znanje i rijetku erudiciju nesebično poklanjao generacijama studenata Ekonomskog fakulteta u Splitu.
I njegov brat Njego postaje doktor znanosti a drugi brat Andrija, magistar znanosti.
Tako se iz vrgorskih dubokih korijena razvijalo stablo Radićevih koji postaju neraskidiva spona između Splita i Vrgorca.
A Tiho je bio sjajna zvijezda u nerijetko mračnim povijesnim noćima našeg poviješću pritrujenog podneblje. Bio je SDP- ov svjetionik koji je sipao blagu i toplu svjetlost kada je bilo najolujnije i najteže - pokazujući pravi smjer kojim je trebalo broditi.
I svaka iskra njegova života bila je vrijednija od svih mogućih praznih teorija, paragrafa, materijala, smjernica i birokratiziranog duha koji je svojim okovima oduvijek želio vezati slobodne i lepršave duše popu one Tihine. To je,naravno, bilo nemoguće.
Bio je moj neprimjetni i nenametljivi učitelj.
Iako nas je vezala i uputila jednog na drugoga slučajnost istih političkih uvjerenja i pripadnosti SDP-u - sve je to postalo daleko više od toga.
Tiho je odavno shvatio molohovski karakter liberalnog kapitalizma i obezljuđenost koju je on ostavljao tamo gdje god je pustio svoje agresivno korijenje. Zato mu se i suprostavljao. Jer taj novovjekovni Mida sve što je dodirnuo nije pretvarao u zlato nego u podjelu na ugnjetenu većinu i vladajuću manjinu. A Tiho nije podnosio nepravdu. Njegov idejni genetski kod bio je fini splet znanja, uvjerenja i odlučnosti da se angažira svim svojim bićem kako bi se takvi društveni odnosi prevladali, izmijenili, srušili. Izgradili novi - zasnovani na socijalnoj pravdi.
On je bio poput otvorenog i sunčanog mediteranskog trga, Uvijek spreman i željan komunikacije, izmjene ideja i uvjeravanja drugih u ispravnost svojih stavova - snagom argumenata i svjedočenjem svog životnog puta i života svojih "starih".
Kada je napisao knjigu "Agora demokracija" najbolje je definirao samog sebe.
Tiho je bio Agora,,,,trg koji je bio temelj demokratske diskusije i života starogrčkih Polisa - na kojem su se kroz raspravu donosile najvažnije odluke.
Ta otvorenost, lijeva politička uvjerenja,ljubav tople ljudske duše, istinoljubivost i nastojanje da društvo Pravde preraste iz utopije u zbilju - odredile su svaki njegov konkretan korak i aktivnost. Upravo zbog toga stekao je respekt, poštovanje i specifičan odnos ljudi najrazličitijih političkih uvjerenje i svjetonazorskih operdjeljenja prema sebi.
Istinski sam ga poštovao i uvijek osječao jedan nježan osjećaj divljenja prema njemu. Takav odnos on je istinski zaslužio.
Njegova Gordana bila mu je uvijek ona "druga polovina života". I kada je u svom rodnom Imotskom proučavala gradjanske običaje i otvarala etnografske izložbe o toj tradiciji i kada je kao ravnateljica jedne splitske škole na djecu prenosila autoritet znanja i ljubavi prema najtananijim vrijednostima ljudskog stvaralaštva i kreativnosti.
Neumitnom snagom Prirode otišao je nekidan i naš Tiho ostavljajući iza sebe našu zahvalnost.Mogu kazati da sam bio jedan od sretnika kojemu je Tiho bio prijatelj. Istinski i neponovljiv. Jedinstvan kao što su uvijek jedinstveni svi veliki ljudi.
U političkom smislu bio je i ostao jedan od nosečih zidova esdepeove "političke kuće" i na tome mu beskrajno hvala.
Zaborav za takve ljude ne postoji niti će ikada postojati.
|
