Da je Descartesovo "Cogito, ergo sum" ("Mislim, dakle postojim") samo druga strana iste medalje koja visi oko vrata suvremenog čovjeka i na kojoj piše; " NE MISLIM - DAKLE, NE POSTOJIM !" - već je davno otpjevana novovjekovna pjesma bića kojemu je NASILJE postalo smisao i suština njegovog određenja - pa tako i "nasilje nad samim sobom".
ODMETNUTI SIN
Čovjek je tako postao neka vrsta univerzalnog odmetnika od svoje biti (koju smješta u "zaborav") i od pupčanih veza sa preduvjeta svoje egzistencije. I ne sluteči, korak po korak, tumarajući kroz povijest....on se sve više potvrđivao kao "nesretno biće" koje se "napredujući kroz povijest" sve više udaljavalo od samog sebe.
Posebno nasilan Čovjek je postajao prema Prirodi. Ta njegova nasilna bit prema Prirodi je, naravno, implicite samo potvđivala nasilje nad "prirodnom suštinom" tog neodgovornog zoon politikona.
Bacajući sve na kartu "društvenosti" i padajući sve više u mrak zaborava svog iskonskog određenja kao "prirodnog bića" - bahati ljudski stvor je već odavno krenuo u rušilački pseudokrižarski pohod uništenja Prirode (pa tako i samog sebe).
Tom teškom nasilniku se Priroda, u jednom sasvim izvitoperenom obliku svijesti, pojavila kao nešto tuđe, "onostrano" - odnosno kao predmet iscrpljivanja, sakaćenja i potčinjavanja - u kojem procesu čovjek pretendira da ostvari svoju apsolutnu dominaciju nad Prirodom i da na osnovu njenog nesmiljenog eksploatiranja perpetuira svoje materijalno bogačenje koje se iskazuje u zgrtanju blaga i namicanju bajoslovnih "profita" - koji (u vidu novca) postaju novi oblici "božanstava" kojima je čovjek spreman zasljepljeno robovati i sve podrediti. Vrhovni svećenici tog novog kulta postaju bankari, financijski mešetari i svi oni koji smisao nalaze u zgrtanju "blaga". Oni ujedno postaju novovjekovni Idoli.
Sukob "društveog" i "prirodnog" bića, u generičkom smislu, samo je prividno tog homo - duplexa stavio u položaj "osvajača Prirode" na čijim će razvalinama on pokušati graditi svoju sreću, svoj smisao i svoje krhko Carstvo.
Naravno, istina je sasvim obratna. Na razvalinama Prirode čovjek može graditi ssmo svoj "generički grob".
ZNANOST KAO SREDSTVO POKORAVANJA PRIRODE
Suluda pretenzija i uvjerenje kako se Priroda pomoću "mehanizma suvremenih prirodnih znanosti" može "rastaviti na proste faktore" otvorila je apetit iracionalnog čovjeka da apsolutno ovlada "svakim od tih faktora" Prirode.
To nadobudno uvjerenje odredilo je "modernog čovjeka" što je rezultiralo križarskim "pozitivističkim pohodom" u svojevrsno "demontiranje", osvajanje i podvrgavanje Prirode njegovim sebičnim i kratkovidnim interesima "zgrtanja blaga" i potvrđivanja vlastite dominacije nad svim postojećim.
U znanosti je to razumjevanje Prirode kao svojevrsne "slagalice" dovelo je čovjeka do gubitka osječaja za TOTALITET - što će predstavljati samo malen korak do pada na najniže grane parcelizacije, atomizacije Svijeta. Taj će proces neminovno voditi ka gubljenju osjećaja za realnost, gubljenju svake odgovornosti kao i sposobnosti za razumijevanjem CJELINE unutar koje je Čovjek samo jedan mali dio. Tako će čovjek sve više gubiti osječaj za razumijevanje i svoje povjesne uloge kao i suštine samog sebe. Sve više će se pretvarati u iće koje nepovratno pati od teške bolesti "samozaborava".
Nekritičko naslanjanje na moć i golu silu najbolji će izraz nači u probuđenim apetitima tzv "pozitivnih znanosti" da ovladaju svim tajnama postojanja a sam će Čovjek biti stvavljen u središte povijesnog "negativiteta" kao odmetnuti, shizofreni sin Majke Prirode.
PROCES PADA NA POZICIJE OBEZLJUĐENJA
Odvajanje čovjeka od Prirode, u kojoj leže preduvjeti njegove pojedinačne i rodne egzistencije, odvijat će se na brutalan način.
Dok "životinja" živi "u skladu s Prirodom" (Nietzsche) pa tako i u skladu sa samom sobom - čovjek je naprasito raskinuo svoje pupčane veze sa Prirodom i tako je otpočeo proces svog samouništenja.
Između čovjeka kao društvenog bića i pribavljanja preduvjeta njegove egzistencije (koji leže u Prirodi) smjestio se jedan novi "povijesni posrednik" koji će atakirati na suštinska određenja čovjeka. Naime, između Čovjeka i Prirode (kao izvora njegove egzistencije) smjestio se "svijet rada".
Taj rad nije više bio potvrđivanje čovjekove kreativnosti nego iscrpljujuči mehanizam ekspoloatacije čovjeka da bi on pribavio minimum za svoju golu egzistenciju.
Naime. da bi čovjek došao do svoje egzistencije (njenih preduvjeta)....da bi uopće svakodnevno obnavljao svoj život (i onih koji ovise o njemu) - čovjek ulazi u eksploatatorske odnose....u mukotrpnu sferu rada...u kojoj posredstvom zarađenog novca kupuje svoju egzistenciju i tako tržišno (za razliku od životinje) posreduje svoj Život.
Pokušaji humanizacije sfere rada će zato čovjek "kao društveno biće" ispisati kao osnovni zahtjev na svoje zastave kada se bude bunio protiv postojećeg "reda stvari". Za sada su se svi pokušaji humanizacije sfere rada pokazali kao donkihotovski juriši na vjetrenjače - a stvari i dalje "ne mirišu" na dobro !
U tom procesu ne eksploatira se samo Čovejk nego i Priroda kao njegov "produženi", "neživi dio".
Destrukcija i samodustrukcija tako će odrediti suštinu "modernog čovjeka" i "modernih vremena".....iako je malo toga modernog u njima bilo.
(nastavlja se...)
|
