Od kralja Ladislava Napuljskog Venecija je 1409. godine kupila pravo na Dalmaciju. Venecija je do 1420. godine u svoje ruke uzela najveći dio Dalmacije.
Turski sultan Mehmed II zvan El Fatih (Osvajač), jer je uz ostalo osvojio i Carigrad (1453.g.) postupno osvaja bosansku državu. Kao neposredni povod iskoristio je otkazivanje plačanja danka posljednjeg kralja Stjepana Tomaševića (1461-63.g.)
Otkako je Bosna pala, Turci provaljuju u Hrvatsku, a naročito su teško stradali Lika s Krbavom i sjeverna Dalmacija. Vračajući se iz tih pohoda Turci su uvijek sa sobom vodile na tisuće kršćanskog roblja. koje su kao "raju" naseljavali na svojim posjedima po Bosni, ili prodavali kao roblje dalje na Istoku.
Ugarsko - hrvatski kralj Matijaš Korvin (1458-90.g.) sklopio je savez s Mlečanima za borbu protiv Turaka, a zatim je provalio u Bosnu, osvojio Jajce, dopro do Vrhbosne (Sarajeva) i počeo graditi vojno-obrambeni sustav osnivanjem Jajačke i Srebrničke banovine.
Ali taj uspjeh bio je privremen.
Poslije njegove smrti učestale su turske provale u kojima je najviše stradala srednja Hrvatska. Krajem 15. stoljeća, za vrijeme mletačko - turskih ratova opljačkana su i opustošene čitave oblasti Dalmacije.
Turci su sustavno potiskivali Mlečane u dalmatinskom zaleđu i počeli su se širiti sve do Jadranskog mora. Od 1468.g. učestale su turske provale u područje dalmatinskih gradova.
Pritisak na mletaćki dio Dalmacije počeo je jačati osvajanjem Makarskog primorja (Krajine) na istoku, a na zapadu padom Klisa i Poljica.
Dalmacija je bila svedena na uski obalni pojas.
U godini kada se odigrala krvava bitka na krbavskom polju (1493.g.), u kojoj je izginula većina hrvatskog plemstva, u turske ruke je pao i Imotski. Kada je 1497.g. pala i Makarska s primorjem, pala je i cijela Krajina, a mletački se posjed u Dalmaciji sveo na gradove Nin, Novigrad, Trogir, Split i Omiš s okolicom. Nakon pada Sinja 1513.g. (prvi put), Knina i Skradina 1522.g. Dalmatinska zagora ostala je bez zaštite.
Jedino su se još držali Klis i Neorić s okolicom. Bosanski namjesnik Husrev-beg pokušao je 1524.g. osvojiti te utvrde, ali ih je Petar Kružić sa svojim uskocima uspio obraniti.
Donje Makarsko primorje održalo se do 1497.g. jer su ga štitili planina Biokovo i more. Nakon što je bosanski zapovjednik Skender-paša zauzeo Donje primorje s Makarskom...Makarska je bila uništena, Krajina spaljena i opustošena a stanovništvo se, ukoliko nije bilo ubijeno, razbježalo na sve strane.
Zanimljivo je da su Turci nakon osvajanja biokovsko-neretvanskog područja prvih godina po uspostavljanju vlasti zadržali prijašnje upravljače i ostavili stare upravne jedinice, samo su im promijenili imena u nahije: nahija Imota sa sjedištem u Imotskom, nahija Gorska Župa sa sjedištem u Vrgorcu i nahija Primorje sa sjedištem u Makarskoj.
U Makarskoj je od početka 16. stoljeća stanovao emin ili njegov zastupnik amil.
Sve tri nahije od 1522. godine pripadaju mostarskom kadiluku. Od Gornjeg primorja, Ljubuškog i Gorske Župe formirali su vojvodaluk - kojim je upravljao franjevac Augustin Vlatković. Ta područja nazivalo se "Fragustinova zemlja" (od fra Augustin).
Za fra Augustina se mislilo da je prešao na islam jer je napustio svoj franjevački red i zbog toga je bio zarobljen po nalogu kralja Matijaša Korvina iako je on, upravljajući vojvodalukom, bio najveći dobročinitelj franjevačkog samostana u Zaostrogu.
Cijelo biokovsko-neretvansko područje Turci su zaposjeli do 1500. godine.
Turci su vješto koristili građanski rat u Ugarskoj i Hrvatskoj koji je nastao poslije teškog poraza i smrti kralja Ludovika II na Mohačkom polju 1526. godine i za vrijeme izbora novog kralja između dvojice kandidata: Ferdinanda iz roda Habzburga i Ivana Zapolje, mađarskog velikaša iz Slavonije.
Krajem ožujka 1527.g. Turci zauzimaju Obrovac na Zrmanji, potom Udbinu u Lici a početkom slijedeće godine Jajce i Banja Luku u Bosni - te provaljuju sve do Senja i Klisa osvojivši Liku s Krbavom.
Samo su se Senj na zapadu, Klis na jugu i Bihać na istoku održali kao "kršćanske straže".
Kraljevina Bosna se urušava a Turci na osvojenim područjima osnivaju Bosanski sandžak sa sjedištem u Vrhbosni.
Prvi bosanski sandžak-beg bio je Mehmed Minetović. Od osvojenog područja Hercegovine (koja se do druge polovine 15. stoljeća zvala Hum ili Zahumlje) 1470.g. je osnovan poseban Hercegovački sandžak sa sjedištem u Foči a nešto kasnije (oko 1480.g.) i Zvornički sandžak.
Tako je cijeli teritorij srednjevjekovne Kraljevine Bosne podijeljen na tri sandžaka (sandžak se još zvao beglerbegluk). Oni će poslije biti jezgra Bosanskog pašaluka kojeg su Turci osnovali 1580. godine. U njegov sastav ušli su i osvojeni djelovi Dalmacije, Like i Slavonije.
Prvi bosanski beglerbeg bio je Ferhad-paša Sokolović. Sjedište Bosanskog pašaluka prvo je bilo u Banjoj Luci da bi, zatim, 1638.g. bilo premješteno u Sarajevo.
Sandžak-beg i njegov zamjenik ćehaja kao i ostali službenici nisu primali plaće. Turska bila strogo vojno uređena. Cijela se zemlja smatrala državnom - odnosno sultanovom.
Dužnosnici su zemlju mogli koristit samo dok su obnašali svoju državnu funkciju. Prihod su imali od tih posjeda.
Na Zapadu, vlastelin posjeduje nekretnine, dobivene od vladara - a na Istoku vlastelinu pripada samo dirlik (prihod).
Svaki je musliman mogao steći takvo leno a na Zapadu samo plemić. Oni su dobivali timare - lenska zemljišta.
Turci nisu bili samo osvajači nego i nositelji nove vjere - ISLAMA... kao i civilizacije koju će najveći dio domačeg bosanskog stanovništva veoma brzo prihvatiti. Turci su na svoju stranu uspjeli privući veći dio svih slojeva društva, koji manje-više dragovoljno prihvaćaju novu vjeru.
Naravno da je oslobađanje od harača (kao najznačajniji oblik olakšica za kmetove) bio jak motiv za prelazak na islam.
Bogumili ili patareni (Oni su vjerovali u jednog Boga, čak i u trojstvo - ali ga nisu držali tvorcem neba i zemlje, jer su učili kako je Bog stvorio samo dušu i sve nevidljivo - a Sotona sve ostalo, vidljivo...pa su vjerovali kako je Krist samo "najviši anđeo" s prividnim tijelom te su i njegova muka i smrt samo privid. Odbacivali su sve sakramente, sav Stari Zavjet - a od molitava su se pridržavali jedino Očenaša. Crkve i oltare nisu gradili nego su se na službu božju okupljali u šumama ili po kućama.) su ranije bili prisiljavani da prelaze na kršćanstvo - pa su i oni tursku vlast dočekali kao svoje "osloboditelje".
Zbog prelaženja na islam stanovništvo se počelo dijeliti na muslimane (pravovjerne) i na raju (nevjernike). Kršćani (kauri) imali su puno obveza a malo prava.
Turci svoje podanike nisu razlikovali po jeziku i narodnosti nego po vjeri.
Kršćani su morali plačati porez na glavu i porez na zemlju (desetinu i harač). Desetina je išla spahiji od prinosa sa zemlje a harač sultanu za vojsku u gotovu novcu - i to od svakog ognjišta po dukat.
Najteži teret kršćanima bio je "danak u krvi" - devširme.
Turci su zazirali od prisilne islamizacije....već su to vršili posrednim metodama. Ipak u Dalmaciji nikada nije došlo do masovnijeg prelaska na islam. Vlast se ipak čuvala silom oružja - a sve više je jačala i hajdučija kod onih koji nisu prihvačali tursku vlast.
Makarska je bila jedina turska luka na Jadranu. Bila je (1568.g.) utvrđena s tri kule povezane zidinama s istoka na zapad. Te je utvrde podigao Hajrudin Mlađi, arhitekt koji je 1566.g. sagradio glasoviti kameni most u Mostaru.
Kada je narod Dalmacije čuo za teški poraz turske flote u pomorskoj bitci kod Lepanta (1571.g.), u kojoj su sudjelovali i neki dalmatinski gradovi sa svojim galijama, odmah su tri krajiška sela u ime 27 sela podno Biokova do Neretve izjavila želju da prijeđu na mletačku upravu.
Mlečani su pristali da im želju ispune pod uvjetom da plaćaju 300 talira godišnje. Mlečani su u Makarsku došli s 18 galija ali su ih Turci odbili. Iste su godine Mlečani morali Turcima ustupiti Cipar i vratiti sve posjede u Dalmaciji. Tako je neslavno propao prvi pokušaj oslobađanja Makarskog primorja od Turaka.
Kandijski rat za otok Kandiju (Kretu) Mlečani vode s Turcima 1645-69. godine. Dolazi do veoma oštre borbe s Turcima u našim krajevima tako da se taj rat u narodu naziva "najgorim od svih ratova".
Stanovnici Makarskog primorja (Krajine) pokušali su se zauvijek osloboditi turske vlasti i dragovoljno se pridružiti Mletačkoj Republici. Makarski biskup Petar Kačić 1646.g. traži pomoć od Venecije kao i sredstva za obranu. Taj dokument potpisuje 12 krajinskih knezova.
Tim dokumentom priznaju vlast Venecije pod uvjetom da im se daju sredstva za obranu...traže povlatice za plemiće, osnutak makarske općine sa širokom samoupravom, povlastice koje su dobila susjedna Poljica te Paštrovići u Boki Kotorskoj i priznavanje primorskog zbora i njegovih odluka.
Mlečani prihvaćaju te uvjete i pristaju osloboditi Zadvarje (Duare). Fra Petar okuplja borce. Mletački vojskovođa Caotorta u Splitu ukrcaje vojsku kojoj su se pridružili mnogobrojni Bračani, Hvarani i Korčulani. Uzeo je boskupa na ratni brod i došao u Vrulju ispod Dubaca gdje su ga već čekali domači borci. Uskoro je oslobođeno Zadvarje a Caotorta je naredio da se razori i zapali kula.
Krajem godine Turci ponovo zauzimaju Zadvarje i žestoko napadaju Makarsko primorje. Godine 1652. Mletački providur, general Leonardo Foscolo s malobrojnom svojom vojskom ali s pridruženim otočanima, Poljičanima i borcima iz Krajine...navalio je na Zadvarje ubivši 500 i zarobivši 150 Turaka. Tako je Krajina na kratko predahnula.
Inače, Makarsko primorje (Krajina) bilo je podređeno imotskom kadiji a u gradu je bila turska carinarnica - pa su dalmatinski zakupci soli, prema ugovoru iz 1616.g., morali tu carinarnicu opskrbljivati solju za Krajinu. Turski je emin skupljao porez za tranzitnu trgovinu. Osim toga - svaka mu je kršćanska kuća morala plaćati tri do pet reala, prema mogućnostima.
Dakle. u Kandijskom (i Morejskom) ratu Krajina je Turcima otkazala poslušnost i prešla ma mletačku stranu. Usprkos obečanjima mletačka vlast nije ispunjavala svoje obveze prema Krajini.
Kada je bosanski paša napao Krajinu 1666.g. - naredio je da se u osvojenim mjestima poruše sve kule, samostani i crkve koji su podignuti bez sultanovog odobrenja.
Nakon dugotrajnih gerilskih borbi sklopljen je 1669.g. mir kojim su Turci dobili Kandiju a Mlečani Klis. Turski je emin ponovo došao u Makarsku. Granica je bila povućena tek 1671.g. (Linea Nani).
Tek u trećem, Morejskom ratu (1884-99.) konačno je došla i sloboda. U tom se ratu Venecija borila na strani Svete Lige protiv Turaka - a rat je uslijedio nakon najveće pobjede kršćanske vojske pod Bečom.
Kad je u Dalmaciju došao glas o teškom porazu turske vojske pod Bečom 1683.g. Dalmatinci su se spontano digli na ustanak i bez mletačke pomoći oslobodili su veći dio Dalmacije. Mlečani su u početku zazirali od tog sveopćeg narodnog ustanka - ali kada su vidjeli da se on uspješno razvija, pristupili su savezu Svete Lige i objavili rat Turcima.
Dana 13. siječnja 1684.g. navalila je vojska iz Splita, Trogira i iz sjeverne Dalmacije brodovima pred Makarsku. Grad i kule su bez okršaja zauzeti. Makarani nisu dozvolili da se pogubi mladi emin Alibeg Begzadić - rodom iz Bihaća jer je on 13 godina ranije spaio makarane od sultanovog bijesa.
On je bio posljednji emin u Makarskoj.
Desna obala Neretve oslobođena je 1688.g. Lijeva obala 1694.g. a 1690.g. oslobođen je Vrgorac a na koncu 1717.g. na Gospu od Anđela i Imotski. Tako je cijela makarska biskupija bila oslobođena od Turaka.
Prethodno su Turci pod Sinjem 1686.g. doživjeli težak poraz od mletačkih snaga. Turci su ga slijedeće godine pokušali povratiti. Bosanski paša Atlagić stao ga je opsjedati - ali bezuspješno.
Mlečani su zadržali u Dalmaciji teritorij do linije koja spaja Knin, Vrliku, Sinj, Zadvarje, Vrgorac i Gabelu na Neretvi i teritorij unutar jednog sata hoda od tih mjesta. Bila je to Linea Grimani ili aquisto nuovo (novi posjed). Tako je cijela Krajina došla pod mletačku vlast.
Kad su Mlećani zaprijetili Dubrovniku on se obratio za pomoć Turcima nudeći im za zaštitu dio svog teritorija. Turskoj je ustupljen prostor od Kleka i Neuma i kod Sutorine kako Dubrovnik ne bi izravno graničio s mletačkim prostorom.
Radi potpuna osvajanja Peloponeza i vraćanja izgubljenih posjeda u Dalmaciji, Turska je 1714.gt. napala Veneciju i tako počela drugi Morejski rat. Venecija je u tom ratu izgubila Gabelu a dobila Imotski dok je dio bivšeg imotskog kadiluka ostao u sastavu Turske pod imenom Bekija (ostatak).
U ovom ratu Turci su bezuspješno pokušavali osvojiti Sinj. Početkom te godine provaljivali su u sela na lijevoj obali Cetine pljačkajući i paleći ih.
Sinjani su ih u kolovozu veličanstveno porazili i u spomen te pobjede nad turskim silnicima, upravo na blagdan Velike Gospe, otada se svake godine trči viteška Sinjska Alka.
U daljnjim borbama s Turcima, Eugen Savojski je porazio Turke kod Petrovaradina (1716.g.) i Beograda (1717.g.). Rat je završen mirom u Požarevcu (1718.g.) kojim je granica mletačkih posjeda utvrđena između Neretve i Cetine iznad Metkovića, Vegorca i Imotskog.
Bila je to Linea Mocenigo ili acuisto nuovissimo (najnoviji posjed)
Posljedica ovih osvajanja, ratova, okupacija i oslobađanja bile su impresivne migracije stanovništva - između ostalog i prema Dalmaciji. Bilo je to vrijeme "narodnih junaka", serdara, hajduka i uskoka. Legende su ostale - ali povijest neće maziti ove krajeve niti u budućnosti. Trebat će čekati propast Mletačke Republike da se okrenu neke nove stranice u toj krvavoj priči - a u Dalmaciju će doći Francuzi na valovima revolucionarnih europskih zbivanja, francuske građanske revolucije i Napoleonovih osvajanja.
Ali to je jedna sasvim druga i značajna priča !
|
