Kao neposredni sudionik zbivanja unutar SDP-a od njegova osnutka pa do danas....kao i sudionik bitnih političkih zbivanja unutar "razvoja" ljevice u suvremenom Hrvatskom društvu - sada, nakon što je SDP iz sastava svojih redova "iznjedrio" Predsjednika Republike Hrvatske....može se zaključiti nekoliko stvari.
Kao prvo, potvrdilo se kako je prvi predsjedbnik SDP-a Ivica Račan bio potpuno u pravu kada je inzistirao da reformističko krilo ondašnjeg SKH....krene u pravcu svoje socijaldemokratske profilacije. To je bio onaj put koji se "u vanjskoj manifestaciji" isčitavao kao transformacija od SKH, preko SKH - SDP (SKH - Stranka demokratskih promjena) ka SDP-u (od Stranke demokratskih promjena) ka SDP-u kao Socijaldemokratskoj partiji Hrvatske.
U tom vremenu razvile su se tipične i karakteristične diskusije "na ljevici"...koje su varirale između koncepta "pravovjernih ljevičara" (što je "mirisalo" na sektašku samodovoljnost) do istinskih zagovaratelja otvaranja SDP-a , kao socijaldeokratske varijante ljevice, prema svim demokratskim snagama" na hrvatskoj političkoj sceni - ne bi li se stvorila "prepreka" totalitarizaciji društva u uvjetima rata i stvaranja plodnog društvenog ambijenta za iznjedrenje neupitnog obogotvorenog nacionalnog Vođe.
Unutar ljevice taj se "spor" najjasnije izrazio krajem prve polovine devedesetih godine u srazu dva koncepta.
Jedan je zagovarao tezu "Sva ljevica na okup" - a drugi je, kojeg je inkarnirao Ivica Račan, smatrao to svojevrsnom eutanazijiom socijaldemokratske ljevice i nepovratnom marginalizacijom ljevice uopće u Hrvatskoj...gdje bi ona imala ulogu "dekorativnog zastrašivača" naroda od "povratka komuinjara".
Bilo je to vrijeme teške retorike i pucanja iz najkrupnije ideologijske artiljerije u tipičnom "unutarlijevom srazu"...koji je postao hrana dijelu "intelektualne ljevice" . Istovremeno, to je značilo totalno "promašivanje stvarnosti" i realnih potreba stvarnosti iznad koje je lebdjela teorijeska iscrpljujuća rasprava gotovo skolastičkog tipa. To je vrijeme kada je trebalo razumijeti zbilju pa tako i potrebe samoorganizacije ljevice na novim principima. U tom sučeljavanju dio rukovodstva SDP-a napušta SDP i pokušava se ugnijezditi i snaći u nekim drugim političkim opcijama ili alternativnim lijevim pokušajima - što ostaje na razini rubnih, neprimjetnih i niti malo utjecajnih političkih komešanja na okrajcima svakodnevnog političkog ali i svakog drugog druđštvenog života.
Dakle. iz te "bezživotne pozicije" trebalo je "oživiti ljevicu" - a to je u politici moguće jedino uspjesima u jačanja utjecaja među građanima - koji se iskazuje na izborima.
SDP tada vrši povijesnu fuziju s izvornom građanskom socijaldemokracijom (Vujićeva Socijaldemojratska stranka Hrvatske) što je bio jedinstven slučaj na eurospkoj političkoj sceni. Istovremeno SDP brani ugrožene tradicionalne civilizacijske vrijednosti i dosege poput antifašizma.
Već 1995.g. SDP na parlamentarnim izborima osvaja 9 zastupničkih mjesta u Hrvatskom Saboru i od tada kreće put njegovog izrazitog političkog uspona. Vrlo je bitno da koncept "otvorene ljevice" rezultira koaliranjem s HSLS-om i pobjedom na parlamentarnim izborima od 3. siječnja 2000. godine i formiranjem prve Koalicione vlade u Hrvatskoj. To će se pokazati izvanredno važnim jer se otvaraju procesi koji će nezaustavljivo, usprkos svemu - voditi Hrvatsku u pravcu "bjekstva od ksenofobije" ka integriranju u euroatlanske asocijacije, Hrvatskoj se po prvi put otvaraju politička vrata Europske Unije. Duh "nove politike" tako prodire u sve pore društva. Nagriženost svih moralnih vrijednosti nije nešto što se prevladava preko noći. Korupcijska pljačka, nepravedna i dijelom lopovska privatizacija itd. ostavili su duboke tragove na biću hrvatskog društva i na kolektivnom psihološkom profilu naroda.
Kompliciranost koalicionog dogovaranja dovodila je do stalnih unutarvladinih potresa ali reforme su započete. Hadezeovska opozicija ne preže i od najtežih opstrukcija vlasti kao što je zazivanje ulice, poput već "slavne" splitske Rive i Sanaderovih masovki.
Nažalost, na slijedećim izborima reforme su zaustavljene i velikim, dijelom kotač političkih zbivanja vraćen je na staro. Sanaderova vlast ostavit će dubok trag na sve što će se dešavati u Hrvatskoj. Populizam pomiješan s autoritarizmom i bahatim "uličarsko - drmatorskim" metodama rukovođenja završili su u još nedovoljno rasvjetljenim okolnostima prekonoćnog bjekstva Sanadera sa vlasti i iz politike pa, onda, isto tako s njegovim naglim "pučističkim" pokušajem povratka i na vlast i u politiku.
To je spriječeno unutarstranačkom konsolidacijom dojučerašnjih Sanaderovih gaulajtera i osoba od najvećeg povjerenja - jer podrška u koju je on vjerovao nije otišla dalje od uskog kruga pristalica iz prijateljske klape. Tijelo je tako samo sebi odsjeklo glavu smatrajući da će novoizrasla glava, u vidu "umivenog" lika Jadranke Kosor donijeti novi, prihvatljivi, image stranci!
Takve okolnosti izoštrile su osjetila građana da reagiraju prema nekim zbivanjima koja su ranije olako prolazila pokraj njih. Krađa, teška krađa, afere, teške afere, lopovluci i "alibabina svijest" koja se podrazumijevala kao dio vladajućeg dekora - napokon postaju upitni.
SDP je cijelo vrijeme u Saboru i gdje je god mogao i stigao nastavio upozorovati na provaliju nad kojom se nadvila sudbina cijelog našeg društva. Vrijednosti koje je SDP zagovarao i koje zagovara pokazale su se "svijetlom" u mraku marginalizacije svake kritičke svijesti. Inzistiranje na tezi zaštite RADA naspram DIVLJAČKOG KAPITALIZMA napokon se počelo probijati do ušiju onih koje su bile najveće žrtve i jesu najveće žrtve ovakvog načina organizacije i reprodukcije društva i života u njemu. Niz zakonskih prijedloga i ideja s kojima je SDP "izašao u javnost" bile su na tragu zahtjeva za PRAVDOM koja je toliko ugrožena u Hrvatskoj.
To je i bila osnovna parola esdepeovog kandidata na predsjedničkim izborima, Ive Josipovića. PRAVDA ili NOVA PRAVDA ! Tako se pitanje ljevice u Hrvatskoj saželo u zahtjev za "pravednim životom" pred navalom nepravde i ugroženosti dostojanstva života onih koji ne žive od mešetarenja i špekulacija - nego od svoga rada.
Slijedeći korak mora biti RAŠČIŠĆAVANJE i RAZGRANIČENJE s Nepravdom i "nepravednima" kao i s generatorima procesa koji proizvode nepravdu unutar hrvatskog društva. Tako je suvremena hrvatska zbilja dala "zadatak" socijaldemokraciji da zajedno sa svim demokratskim političkim snagama - uđe u konfornntaciju s dosadašnjim načinom vladanja "kvazielita" i načinom proizvodnje svakodnevnog nepodnošljivog stanja za najveći dio naših sugrađana.
Rezultazi ovih predsjedničkih izbora ohrabruju jer je, napokon, kandidat umjerene ljevice dobio ogromno povjerenje i vjeru građana. A pošto se ovdje, uvelike, radilo i o sukobu različitih civilizacijskih i kulturoloških pristupa - naše ohrabrenje je to veće što je koncept Ive Josipovića, koji je stavo jasnu razdjelnicu naspram populističko-iracionalnih tradicionalističkih koncepata, suvereno i nadmoćno uplovio u društvenu neveru kojom će morati broditi.
A možda je stanje nevere i najbolje stanje za ljevicu - Jer nakon nevere, stvari se uvijek vide puno jasnije - pa tako i "luka spasa" !
|
