Jedan od najvećih "bestselera" u Španjolskoj zadnjih godina knjiga je Javiera Cercasa "Soldados de Salamina".
Radnja knjige temelji se na stvarnim događajima, odnosno na jednoj epizodi koja se zbila poslijednjih dana španjolskog građanskog rata kada se dio republikanske vojske povlačio prema Francuskoj granici. Tada je donesena odluka o strijeljanju jedne grupe frankističkih zarobljenika. Među njima se nalazio i Rafael Sanchez Mazas - osnivač i ideolog Falange. Moglo bi se slobodno kazati: prvi španjolski fašist.
On je uspio preživjeti to strijeljanje. Spasio ga je jedan republikanski vojnik koji ga, pronašavši ga u šumi nakon bijega, nije otkrio.....a troje ljudi, bliskih republikancima....kasnije su ga danima skrivali i hranili...što Mazas nikada nije zaboravio i što je jako utjecalo na njegov kasniji život.
Drama tih zbivanja vraća nas na vjećnu temu ljudske biti.
Na temu odnosa Ćovjeka i Politike...na temu Smisla života.
Španjolska je na prijelazu dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća doživljavala pravu dramu. To je vrijeme kada su se na obzorju povijesti na radikalan način ukazali obrisi različitih međusobno sućeljenih i ostrašćenih ideologijskih sustava.
To je bilo vrijeme vječnog traganja za Promjenom - koje je ubrzo nesretno skončalo u općem krvoproliču. Ljudskost je došla u pitanje - i jedino se mogla obnoviti na razini pojedinačne, individualne egzistencije. Individualne geste.
Jedan mladi španjolski pisac, Cesar Arconada, koji je inače zagovarao "Ortegin elitizam" i koji će postati komunista....1927. godine kaže : "Mladi čovjek može biti komunista, fašista....bilo što, osim zagovaratelj starih liberalnih ideja".
Ta izjava na komprimiran način izražavala je jak osječaj mnogih mladih španjolaca tog vremena.
Tko je bio Rafael Sanchez Mazas ?
U veljači 1932. godine, zajedno s novinarom Manuelom Delgadom Barretom, Jose Antonio Primo de Riverom, Ramiro Ledasmo Ramosom, Juanom Apariciom i Ernestom Gimenez Caballerom...koji su prihvačali fašističke ideje - osniva tjednik "El Fascio".
Jedan od najznačajnijih događaja u razvoju španjolskog fašizma desio se 20. listopada 1933. godine u Teatro de la Comedia de Madrid kada se osniva FALANGA ESPANOLA.
Rafael Sanchez Mazasadio je inaće bio novinar.
Pisao je za "ABC", "El Sol" i "El Pueblo Vasco". Upravo ga je 1921.godine direktor "El Pueblo Vasco" Juan de la Cruz poslao kao ratnog dopisnika u Maroko. Tamo uspostavlja kasnije dugogodišnje prijateljstvo, uz duge noćne razgovore i čašicu pića - s dopisnikom iz Bilbaoa - Indaleciom Prietom, inače ortodoksnim ljevičarem.
Još mnogo puta kasnije njihove će se sudbine međusobno ispreplesti.
Zanimljivo je kako su oni, sa različitih i suprostavljenih ideologijskih pozicija. postojeće stanje shvaćali kao dekadentno i zrelo za "oštar zahvat". Rafael Sanchez Mazas bio je neupitni ideologijski otac Falange - ali njen neprikosnoveni Vođa bio je Jose Antonio Primo de Rivera. On je ćesto citirao Oswald Spenglera koji je kazao kako će se u posljednji ćas nači grupa vojnika koja će "spasiti civilizaciju". Mladi falangisti bili su uvjereni kako su baš oni ta "grupa vojnika"..da su baš oni ti "spasitelji civilizacije".
I tako su otvorena vrata predvorja Pakla.
Oni su sebe doživljavali kao "heroje" koji sprječavaju "katastrofu" i čuvaju "svetost buržoazije" s dubokim tragom španjolske nobleze. Urušavanje tih vrijednosti je zahtjevalo radikalnu akciju. A SILA je za njih bila legitimno, opravdano sredstvo.Vojska je tu trebala imati glavnu ulogu pa otvoreno zagovaraju savez vojske i najkonzervativnijih sektora društva.
Uskoro je većina njih bila uhapšena. Dok je bio u zatvoru Mazasu se rađa sin. Ravnateljica zatvora, republikanka Victoria Kent - pušta ga na "trodnevni dopust", Zašto ? Zato jer Mazas daje svoju genlemansku riječ i garantira svojom čašću kako će se vratiti u zatvor nakon ta tri dana. Ali kada se našao na slobodi zaboravlja svoju časnu rijeć - i bježi u Portugal. Kada to saznaje šef Falange...Jose Antonio, koji je i sam bio u zatvoru, bijesan i posramljen zbog kršenja zadane riječi jednog od svojih stranačkih sudrugova - naređuje Mazasu da se hitno vrati iz Portugala u zatvor.
Rafael Sanchez Masas se vraća u Madrid...ali uoči same predaje izbija Francova pobuna i on ponovo bježi. U stvari ne zna što će....Republikanska milicija ga hvata na ulicama Madrida ali on uspijeva telefonski razgovarat sa svojim marokanskim prijateljem ljevičarem, Indalecio Prietom - koji je postao ministar u prvoj republikanskoj vladi. Spašava se, uz Ignacijevu preporuku, traženjem azila u čileanskoj ambasadi.
Zatim bježi u Barcelonu ali je tamo ponovno uhvaćen. Od strijeljanja ga tada spašava još jedan prijatelj, intelektualac s ljevice s kojim je nekad drugovao i provodio noći u kavanskim raspravama. Bio je to Julian de Zagazagoitia, ministar u Negrinovoj republikanskoj vladi - kojeg će kasnije Francov režim osuditi na smrt i strijeljati usprkos Mazasovim pokušajima da ga spasi direktnom intervencijom kod Caudilla. Jer nakon pobjede falangista Rafael Sanchez Mazas postat će ministar bez portfelja u prvoj Francovoj vladi. Ali Franco je bio neumoljiv.....
Dva dana prije dolaska falangista u Barcelonu Mazas se našao u grupi zarobljenika koje su republikanci odlučili strijeljati...dok su se povlačili prema Francuskoj. Kao što sam već rekao - bježi u šumi, otkriva ga nepoznati republikanski vojnik koji ga spašava i ne otkriva njegovo skrovište. Kasnije ga prihvaćaju republikanci Pere i Joaquim Figueras i Daniel Angeltas. Mazas je umro ali nikada nije uspio saznati tko je bio republikanski vojnik koji mu je spasio život.
To je uspio pisac ove knjige.
Ta knjiga je potraga za tim vojnikom i potraga za smislom u košmaru koji je isprepleo ove ljudska sudbine.
Kada se 1939. godine formirala prva Francova vlada...Rafael Sanchez Mazas postaje njen član. Postaje jedan od najuglednijih članova Francove nomenklature i tadašnje društvene elite. Izabran je za člana Kraljevske Akademije za Jezik.
Ali Mazas nikada...niti jedan jedini put nije htio prisustvovati sjednicama Francove vlade - što je Caudilla beskrajno izluđivalo i ljutilo. Na kraju ga je potjerao iz vlade što Mazasu...koji je već izgubio ideale svoje mladosti - nije niti malo smetalo niti mu je bilo važno.
Mazas je imao dva sina.
Miguel - stariji sin, učestvovao je 1956. godine u antifrankističkim demonstracijama i studentskoj pobuni. Bio je zatvoren. Kasnije bježi iz Španjolske i nalazi se u egzilu sve do Francove smrti. U međuvremenu, Miguel 1957. godine utemeljuje Partido Social de Accion Democratica (socijaldemokratske orijentacije)
Rafael - mlađi Mazasov sin, postaje opozicioni pisac.
Mazas nikada nije mogao prihvatiti da nije spasio život svom prijatelju Juanu, ljevičaru iz Negrinove vlade. Donekle mu je utjeha bila što je Franco smrtnu kaznu, na koju je bio osuđen republikanski pjesnik Miguel Hernandez.....promjenio u doživotnu robiju, nakon Mazasove intervencije.
Ali, tko je bio onaj republikanski vojnik koji je u sam smiraj građanskog rata spasio Sanchezov život.
Pisac knjige "Soldados de Salamina", Javier Cercas, ga je nakon niza peripetija i nakon toliko godina ipak pronašao.
Zvao se Miralles.
Bio je u mladosti anarhista. Zatim postaje komunist. Bio je pripadnik slavne republikanske PRIMERA BRIGADA MIXTA DE EJERCIO DE LA REPUBLICA (Prva mješovita brigada republikanske vojske) na čelu koje je bio karizmatični Enrique Lister. Bio je i pripadnik MILICIA ANTIFASCISTA OBRERO "QUINTO REGIMENTO" (Radnička antifašistička milicija "Peti Regiment")
Millares je svoje pridruživanje komunistima objašnjavao činjenicom kako su "komunisti bili jedini sposobni da se organiziraju i dobiju rat". Anarhisti su, po njemu, bili previše dezorganizirani. "Prvo treba dobiti rat a onda provoditi revoluciju"...bila je njegova logika. "Anarhisti su htjeli revoluciju odmah i sad..." Nakon poraza republikanaca - Miralles je završio u francuskim logorima za izbjeglice. Zatim se kao dragovoljac pridružuje generalu Jacquesu Leclercu....i ratuje u Africi u Maroku...protiv Sila Osovine i generala Petaina kojeg je smatrao izdajnikom.
Bez prestanka je ratovao desetak godina.....Umro je nakon Rafaela Sancheza Mazasa u staračkom domu jednog malog francuskog provinscijskog grada.
Nije se smatrao nikakvim herojem.
Jer, kako je znao reči: "Nema živih heroja !".
Zato je tek danas, kada nije više među živima...i on možda postao heroj.
Slavni Mario Vargas LLosa je za knjigu Javiera Cercasa rekao: "Ovo je veličanstvena knjiga....kakvu već dugo vremena nisam pročitao."
Bilo bi dobro da je imamo i u hrvatskom prijevodu jer se zaista radi o značajnoj knjizi...koja kroz stvarnu priču i kroz traganje i razotkrivanje najfinijih slojeva komplicirane ljudske sudbine dotiče samo središte Ljudskosti...stavljajući Ćovjeka u središte svega - iznad efemernosti politike, ideologijskih ograničenja i vremenskih i prostornih granica.
Ova je knjiga još jedan doprinos razumijevanja općeljudske Univerzalnosti. Zato, vjerovali ili ne, u njoj možemo očitati i sva ograničenja ali i sve šanse trenutka kojeg mi danas živimo u Hrvatskoj.
|
