Naša posla – treći dio

Danas bez interneta ne možeš niti na WC. Ne treba to shvatiti doslovno jer kad te stisne, ne pitaš se ima li na WC-u interneta. No, da nam je Internet postao svakodnevnica, to je istina.
Meni pogotovo. Od kada živim u Njemačkoj, mnoge domaće filmove i serije nisam gledao, pa kad dođem u Hrvatsku, preko digitalne platforme HRTi, pokušavam ih pogledati što više. A digitalna platforma ne radi bez interneta jer je to internetska platforma.
I tako došlo vrijeme da se uputimo na zasluženi godišnji odmor.
Mnogo puta sam slušao svoje prijatelje koji su mi govorili kako na godišnjem odmoru ne žele niti čuti za televiziju, telefon i Internet. Neki od njih se odriću i struje, pa noći prije spavanja provode uz petrolejke. I to je za njih pravi odmor.
Nekada sam i ja bio takav. Ustvari, više zato jer interneta u vrijeme moje mladosti nije bilo, televizija je bila crno-bijela, a televizori mali, teški i vrlo rijetko sa stabilnom slikom.
Tako je moje ljetovanje pod šatorom bilo pravo robinzonsko, no meni je to bilo super. Vjerojatno zato što su se moji roditelji brinuli za sve što nam je bilo potrebno, pa sam ja uglavnom odmarao i uživao. Kada smo sedamdesetih godina prošlog stoljeća sagradili malu vikendicu usred makije, u Istri, ljetovanje tamo je bila prava pustolovina. Niti struje, niti vode. Svjetlili smo si petrolejkama i baterijskim lampama, a vodu smo dovozili u karnistrima iz sela. To je bilo samo za kuhanje i piće. Za pranje nije bilo vode. Prali smo se u moru.
Tko je tada razmišljao o TV-u? Tek kada su na tržište izašli mali tzv. Portabl TV-i, koji su se mogli gledati i uz pomoć baterija ili akumulatira, počeli smo, na odmoru gledati TV.
A interneta, da je i bilo, mi ga ne bi imali jer su, u to vrijeme, antenski stupovi služili samo za prijenos TV signala, a telekomunikacijski sateliti su služili samo vojsci. Mi mali, obićni ljudi smo o satelitskom prijenosu mogli samo sanjati ili to gledati u SF filmovima.
A Kompjutori su bili veliki poput dnevnih soba u kućama.
No, par desetaka godina poslije, Internet nas je u potpunosti "zarobio" i drži nas u svojim raljama.
I tako, eto nas u Vrbovcu, u stanu kojeg je unajmio naš mlađi sin. Stan je ustvari garsonjera, no za nas dovoljno velika. Ali, u garsonjeri nema kućnog interneta.
A bez kućnog interneta, gledanje internetske TV ili filmova znači potrošiti svoje gigabajte na mobilnoj tarifi, za nekoliko dana. Da bih to izbjegao, ugovorio sam si tjedni Flat Internet za 9,95 eura. Sedam dana neogranićenog interneta, a onda odlazim u stan na moru u kojem ima kućnog interneta.
Ali figa. Prošle godine je bilo interneta a ove godine ga nema. Moja supruga je počela šiziti. Njena predavanja u sklopu dodatne izobrazbe nisu išla bez interneta, a i serije koje je pratila ne može pratiti bez interneta. Svoje mobilne gige je utrošila u prvih nekoliko dana.
Nema drugog rješenja nego kupiti internetsku simicu pa koliko košta neka košta. I evo mene prvog jutra na moru, u Selinama, na jedinom kiosku koji postoji u tom selu. I pitam za simicu i gle čuda. IMA!
HT je pustio u prodaju "prepaid sim" – 10 dana interneta bez ograničenja za samo 10,62 eura.
Naravno, kupio sam tu simicu i ponosan i pun sebe vratio se u stan, uzeo ženin mobitel i otvorio paketić!
Kako ne bi nešto zeznuo, odlučio sam prvo pročitati upute glede aktivacije. Skinem košuljicu s "paketića" i ostajem zaleđen. Na omotu oko simice piše: Uživajte u najboljem flat internetu. A malo dalje piše: Flat Internet 7 dana!
Samo malo. Tko tu koga, s oproštenjem, ševi?
Kupio sam internetsku sim karticu koja garantira 10 dana neograničenog interneta, a dobio sim karticu na kojoj je 7 dana neograničenog interneta.
A onda počinjem čitati upute i pronađem slijedeći tekst:
" 7 dana neograničenog interneta uz brzinu do 350Mbit/s.
Znate što znači u Hrvatskoj brzina do....... To znači da Vam brzina može biti i 1 Mbit/s ali sigurno neće biti veća od 350Mbit/s.
OK. Brzina veća od 50Mbit/s je ionako dovoljna za sve Vaše potrebe osim ako ne skidate neke ogromne datoteke, a sve što je brže od 50 Mbit/s teško je uočiti kao veća brzina!
No, ako je brzina do 350Mbit/s zašto ne piše da Vam HT garantira minimalno 100 a maksimalno 350 Mbit/s. Tada bi okus prevare ipak bio malo blaži. Ovako je jako gorak jer nije isto da li imam 10 ili 7 dana neograničenog interneta. Barem cijena ne bi smjela biti ista!
A ima i jedna mala caka. Nakon 7 dana opcija se automatski obnavlja, naravno ako imate dovoljan iznos na Vašoj sim kartici, no 24 sata prije HT Vam šalje poruku s pitanjem da li želite nastaviti s korištenjem ili ne.
Lukavo, zar ne?
Lukavo jer HT računa da ćete svoju SIMicu napuniti s dovoljno eura ali i da niste osoba koja stalno provjerava dolazeće poruke, tim više što ih HT šalje kao SMS poruke. Pa ako nakon 6 dana korištenja interneta niste provjerili SMS poruke, a imate dovoljno novaca na Sim kartici, HT će Vam automatski obnoviti račun i naplatiti Vam ga. I to tako sve dok ne potroši Vaš novac na simici. A Vi nećete imati blage veze da ste obnovili račun i da imate flat Internet ( naravno samo ako ste još uvijek u Hrvatskoj )!
Draga gospodo iz HT-a – ovo je čista prevara, a ja imam čvrste dokaze o tome!

Oznake: Naša posla 3. dio

NAŠA POSLA drugi dio

Osim što u Njemačkoj ne možete, u hrvatskim restoranima jesti originalna hrvatska jela, postoji još jedna činjenica u vezi balkanskih restorana, koja mi se uopće ne sviđa, no na žalost stalno se događa.
Činjenica se zove nepostojana kvaliteta!

Hrvatski restoran u okolici Passau

Prvi puta smo bili za vrijeme Corone. Bili smo sami u restoranu. A vlasnik nam je osigurao pravu domaćinsku atmosferu. Hrana je bila izvrsno pripremljena, a cijene umjerene.
Drugi puta smo tamo slavili rođendan našeg mlađeg sina. I opet je bilo odlično. Čak su napravili i posebnu atmosferu kod dolaska rođendanske torte, koju smo sami složili, a oni servirali. Vlasnik se pobrinuo i za naše najmlađe goste da im niti jednog trenutka nije bilo dosadno.
A onda, treći puta, za drugi rođendan, sve dobro što smo imali i zapamtili se rasplinulo kao mjehurić od spunice.
Prvo smo dobili "separe" koji je bio neprimjeren našim potrebama. Zatim smo se načekali da bi naručili piće i hranu, te dobili tzv. "duhovite" komentare od strane vlasnika, koji si je dopustio čak i prelazak na "ti", no bez pitanja da li se slažemo s time ili ne. Hrana je bila, blago rečeno, loša. Pomfri je bio suh, tanak i prepečen, pa smo ga mogli koristiti više za čačkanje zubiju nego za prilog, a niti glavna jela nisu bila onakva kakva smo očekivali.
Nakon beskonačnog čekanja računa, otišli smo u uvjerenju da više nikada nećemo doći.
Šteta!
Ne moram napomenuti da na jelovniku nije bilo niti jedno originalno hrvatsko jelo ili piće!

Navodni balkanski restoran kraj Simbach am Inn. Gazdarica je vjerojatno srpkinja. Ona je ujedno i glavna kuharica, a u jelovniku i jedan specijalitet kuće, srpsko nešto!

Prvi posjet i sve je bilo odlično. Restoran je na litici. Do njega se dolazi šumskom cestom, uglavnom pješice, a s terase se pruža lijep pogled na Simbach, Braunau i ostala mjesta uz rijeku Inn.
Rezervirali smo stol jedan dan ranije. Stol je bio za nekoliko osoba, malo sa strane, na najgornjem nivou tako da naš pas nije nikome smetao, a niti njega nitko nije ometao.
Naručili smo dnevni meni za dvije osobe i otišli vrlo zadovoljni i kvalitetom i količinom i cijenom.
Drugi put je, na našu žalost, bio dijametralno suprotno.. Iako smo stol rezervirali, kao i prošli put, jedan dan ranije, dobili smo stol kojeg smo dijelili s još dva para. Iako smo napomenuli da imamo psa sa sobom, očito su vlasnici zanemarili tu činjenicu, pa smo cijelo vrijeme bili mobingirani primjedbama ostalih za stolom, kojima je prisustvo našeg psa očito smetalo. Da bi nas otjerali, jedna gospođa počela je pušiti, iako je pušenje u restoranima gdje se poslužuje jelo, zabranjeno!
Ovaj puta smo naručili dva zasebna jela. Porciju ćevapa s pomfrijem i porciju specijaliteta restorana – Srpsku platu ( ili nešto slično )!
Niti su ćevapi bili na nivou kvalitete kao prošli put, niti je srpsko nešto bilo jestivo. Nekoliko komada pečenih šnicli napiknutih na metalni ražnjić bili su suhi i bez okusa, pa je jedino pomfri bio jestiv. Ljuti ajvar samo je pogoršao opći dojam. Salata, koju smo sami uzeli mogla se uzeti u malim zdjelicama, poput kineskih zdjelica za juhu.
Jadan je restoran koji štedi na salati.
Na kraju smo platili nekoliko eura više nego prošli put, a hrana , po kvaliteti, nije bila niti slična onoj.
I opet pitanje. Kako je moguće da u dva posjeta doživimo dijametralno suprotan doživljaj posjeta istom restoranu? Isti ambijent, isti način rezervacije, ista kuharica, a kvaliteta hrane niti slična. Da o smještaju za stolom i ne pišem!

Oznake: Naša posla 2

NAŠA POSLA

Već više od pet godina živim u Njemačkoj. Od završetka fakulteta na mnoge sam načine bio vezan za tu državu, da bih se, prije više od 35 godina, vjenčao s osobom koja je pola njemica a pola hrvatica. I od tada mi je Njemačka druga domovina.
Ono što me je u Njemačkoj naročito veselilo bili su restorani. Nisam neki gladuš ali volim istraživati i isprobavati razna jela. A u Njemačkoj se zaista može uživati u jelima kuhara iz gotovo cijelog svijeta.
No, vjerovali ili ne, jedina "originalna" jela koja u Njemačkoj ne možete jesti su Hrvatska jela.
Hrvata u Njemačkoj je svaki mjesec sve više. Od ulaska u EU, broj hrvata u Njemačkoj je znatno u porastu. No, unatoč tome što nas u Njemačkoj ima više nego kineza ili grka ili talijana, u hrvatskim restoranima ne možete pojesti originalno hrvatsko jelo.
Zašto?
Pitao sam jednog vlasnika restorana, hrvata, koji je otvorio restoran u okolici grada Passau, zašto u njegovom restoranu nema originalnih hrvatskih jela poput purice s mlincima, zagorskih štruklji, pere ili primjerice, zašto ne možemo popiti neko hrvatsko pivo poput Karlovačkog, Žuje, Pana, Osiječkog, Velebitskog.....?
Odgovor je bio vrlo kratak. Zato jer njemci ne vole jesti naša jela niti piti naša pića.
Glupost.
To je izgovor koji nema veze sa stvarnošću. Naime, pitajte bilo kojeg njemca koji ljetuje ili je ljetovao u Hrvatskoj, zašto baš u Hrvatskoj?
Odgovori su uvijek isti: Prelijepa zemlja, druželjubiv narod, lijepa obala, čisto more i odlična hrana.
Pa kako je moguće da njemci idu u Hrvatsku, između ostalog i zbog fine hrane, a kada se vrate u Njemačku, istu tu hranu više ne žele jesti?
Naravno, nije moguće i nije istina. Istina je da u Njemačkoj ne mogu jesti ona jela koja jedu u Hrvatskoj.
I sad razmislimo.
Odete u grčki restoran, a na jelovniku isključivo grčki specijaliteti.
Odete u kineski restoran, a na jelovniku samo kineski specijaliteti
Odete u talijanski restoran, a na jelovniku samo talijanski specijaliteti.
Odete u indijski restoran, a na jelovniku samo indijski specijaliteti
Odete u hrvatski restoran, a na jelovniku sve vrste jela osim originalnih hrvatskih!
Ja to jednostavno ne razumijem ali sam 100% siguran da bi hrvatski restorani bili puni njemaca kada bi u hrvatskom restoranu mogli pojesti originalna hrvatska jela. Treba samo napraviti jednu degustaciju i bojazan da neće biti gostiju odlazi u povijest.
No, na našu žalost, od toga ništa, barem ne u ovom dijelu južne Bavarske.

Oznake: naša posla

Već nekoliko godina uzastopno dio svog godišnjeg odmora moja supruga, pas i ja provodimo u mjestu Seline kraj Starigrad Paklenice. Razloga za to je mnogo, a najveći je vrlo lijep i moderan stan kojeg koristimo za vrlo prihvatljivu cijenu. Drugi razlog je što se taj stan nalazi na rubu Parka prirode pa u roku cca 10 minuta hoda možemo ili šetati stazama Velebita ili se kupati na nekoj od mnogobrojnih plaža.
I sve to djeluje vrlo idilično sve dok ne dođete do mora, jer na ulazu u svaku šetnicu, te na sve plaže stoje znakovi zabrane ulaza s psima. Ne samo da se na plaže ne smije doći s psima i kupanje pasa na tim plažama, već se ne smijete niti šetati s psima uz more, barem ne na dijelovima koji su posebno uređeni.
Nije mi to baš jasno, zašto? Naime, svi psi koji su sa svojim vlasnicima ovdje na odmoru moraju biti na povodcu i imati brnjice na njuškama. Prema tome psi ne predstavljaju nikakvu opasnost za druge osobe.
Psi, kućni ljubimci, su čisti. Pas nikada ne obavlja nuždu u moru i vrlo je malo pasmina koje se zaista vole kupati ili plivati. Većina se uroni do trbuha, malo se ohlade i vrate se na obalu. I zašto onda imaju zabranu ulaska u more i šetanja uz more? To je pitanje na koje nikada nisam dobio odgovor.

Još nekoliko napomena vezanih uz ovu temu. U današnje vrijeme većina turista, osim s djecom, dolaze na odmor sa svojim kućnim ljubimcima. To se naročito odnosi na starije turiste koji dolaze u pokretnim kućama za odmor ili u mini busevima. Većina njih odsjeda u kampovima i sigurno su vrlo neugodno iznenađeni kada na ulazu na plažu vide znak zabrane za pse. Istina, mnogi se na to ne obaziru, pa se njihovi ljubimci kupaju zajedno s njima, no ima i onih gostiju ili domaćina koji su spremni i na fizički obračun kako bi dokazali da znakove treba poštivati.
I sve to u vrijeme kada plaćemo za gostima kojih je manje nego prošlih godina, a koje dočekujemo i s ovakvim bizarnim zabranama ali i s nerealno visokim cijenama.

Prije "mnogo" godina donjeta je odluka da se krene u izgradnju drugog kolosjeka na relaciji Dugo Selo - Križevci. Dobiveni su novci od EU fondova, odabran je izvođač radova i uz veliku svečanost, krenula je izgradnja.
Godine su prolazile, rokovi dovršetka su se stalno odgađali, izvođači su se mijenjali, neki su propali, a neke to očekuje, no pruga nikako da bude izgrađena. I danas slušamo kako se radovi na drugom kolosjeku odvijaju usporeno jer su izvođači u financijskim neprilikama.
Kako je to moguće?
Ok. Znamo da je u Lijepoj našoj sve moguće, pa čak i da se u vrlo kratkom roku učini ono što se nije učinilo mnogo godina ranije. No, za to mora postojati dobra volja, prvenstveno naše Vlade, a te volje očito nema. Jer kako inače objasniti da nam prijeti povlačenje EU novca, ako pruga ne bude gotova u roku i da ćemo, na kraju, svi mi građani Lijepe naše platiti izgradnju drugog kolosjeka.
A da se još uvijek sve može učiniti u roku dokaz je obnova Zagreba i Banovine. Treba samo odabrati pravu osobu koja će predložiti novi zakon, izglasati taj zakon u Saboru i s novim izvođačima krenuti u završetak radova.
No, očito nekome odgovara ovakvo stanje i ovaj nerad. Očito je netko dobio "šušu" da ništa ne poduzme i da to bude jedan veliki debakl ove Vlade. I bit će, osim ako se netko iz Vlade ipak ne zainteresira za ovu sramotu i poduzme nešto.
Osobno nisam optimist jer živim u gradu kroz koji prolazi drugi kolosjek i već niz godina pratim golgotu izgradnje i patnje svih nas putnika HŽ-a!

Oznake: gunđalo