Već je neko vrijeme vrlo aktualno po svim medijima agresivno, na granici društvenog linča napadati američku korporaciju Monsanto. Bez rasprave da ta korporacija svojim djelima, odnosno nedjelima to uvelike i zaslužuje, no onaj segment djelovanja koji joj se uvijek prvi stavlja na teret najmanje zaslužuje biti metom agresivnih napada i blaćenja.
Ta je korporacija medijsku pažnju počela privlačiti od vremena američko-vijetnamskog rata. Tada je proizvodila bojni otrov, takozvani "Agent Orange", od kojeg su još godinama nakon završetka rata i povratka kući obolijevali i umirali mnogi američki vojnici. Danas je Monsanto vodeći svjetski proizvođač nekih herbicida i genetski modificiranog (GM) sjemena. Korporacija je postala poznata po svojoj politici agresivnih parničenja protiv drugih korporacija, vlada pojedinih država i brojnih poljoprivrednika. Odlikuje se i bezskrupuloznim političkim lobiranjima širom svijeta. Brojni su slučajevi u Aziji i Južnoj Americi gdje su, mitom i prijetnjama, nametnuli prodaju i sadnju svojega GM sjemena na uštrb domaćeg. To, naravno, ne bi mogli bez pristanka lokalnih političara koji su za novac bili spremni prodati interese vlastite države i svojih sunarodnjaka. Trenutno se Monsanto sa svojim GM sjemenom pokušava probiti na europsko tržište, gdje, za sada, nailazi na veliki otpor.
Politika Monsanta sa prodajom sjemena je upravo ono na što treba staviti naglasak, a ne na bezrazumne napade i kritiku GM sjemena i proizvoda. Nedavno smo na državnoj televiziji imali priliku vidjeti dokumentarni film o tome kako Monsanto u SAD-u redom uništava i istiskuje s tržišta male proizvođače sjemena za vlastite potrebe i farmere koji ne žele sijati njihovo sjeme. To radi, većinom, taktikom iscrpljujućeg i agresivnog parničenja, za što farmeri nemaju novca. Pomažu im i političari koje su svojim novcem i lobiranjem postavili u državnu administraciju. Naveden je i jedan bizaran primjer: Farmer je posijao svoje sjeme na svojoj zemlji. Mislim da se radilo o soji. Susjedna parcela je zasijana Monsantovim sjemenom i normalno da se je uz među nešto sjemena presijalo. Kada je farmer spremio svoj urod i sjeme za iduću sjetvu, Monsanto ga je tužio da koristi njihov patent za sjeme. I dobili su parnicu. Nevažno što su oni posijali svoje sjeme na tuđu parcelu bez traženja i odobrenja vlasnika parcele.
Kod nas se, pak, korporacija spominje zbog sadnje GM sjemena o kojemu se, skoro bez ikakvih dokaza, govori i piše kao da se radi o iskonskom zlu iz Pandorine kutije. GM sjeme, za razliku od konvencionalnog, ima neke svoje prednosti i, naravno, neke svoje mane.
Do sada smo se bezbroj puta uvjerili da u poljoprivredi nema sigurne proizvodnje. Proizvodi iz konvencionalnog uzgoja tretiraju se herbicidima, pesticidima, insekticidima. To kod ljudi izaziva mnoge alergije i stvara otpornost na mnoge lijekove. Istovremeno, njihovo križanje i selekcija traje godine i godine.
Zadnji veliki incident sa organskim proizvodima odnio je u Njemačkoj dvadesetak života. Uzročnik zaraze došao je iz organskog gnojiva.
Biotehnološka proizvodnja hrane, proizvodnja GM produkata, donosi daleko veće prinose od konvencionalne poljoprivredne proizvodnje. Sjeme se puno brže selektira, obogaćuje se raznim vitaminima, stvara vlastite supstance koje odstranjuju viruse. Biljke su otporne na parazite pa su nepotrebna bezbrojna tretiranja insekticidima, pesticidima...
Neki znanstvenici tvrde da bi trebalo proći dvadesetak godina testiranja da bi se sa sigurnošću moglo utvrditi kakve posljedice ostavlja upotreba GM proizvoda. Drugi pak tvrde da se to može dokazati već za nekoliko mjeseci i kako GM proizvodi uzrokuju mnoge bolesti, no nema baš puno dokaza da je za kakvu bolest kriv isključivo GM produkt. Opasnosti koje donosi konzumacija GM proizvoda su mogućnost stvaranja novih alergija i razvijanje otpornosti na antibiotike i druge lijekove. No, te su opasnosti još veće kod upotrebe konvencionalnih proizvoda.
Povećanom proizvodnjom GM kultura neće se smanjiti glad u svijetu, jer je to problem druge naravi- političke. Mogu se jedino povećati prinosi uz smanjenje troškova proizvodnje. I omogućiti pristup jeftinijoj hrani većem broju ljudi, naročito u odnosu na cijene organskih proizvoda, koji su ionako namijenjeni "novoj eliti" koja si ih može priuštiti.
Zakoni EU propisuju da svi GM proizvodi moraju proći petogodišnje ispitivanje prije nego što se stave na tržište. U stvarnosti ih većina izlazi na police trgovina već nakon dvije ili tri godine. Naravno, ti se proizvodi trebaju jasno i vidljivo označiti. Proizvodnja GM kultura još je uvelike nepoznanica širem krugu ljudi i zahtjeva mnogo opreza, no od nje nikako ne bi trebalo odustati.
Što se tiče samog Monsanta, njih, kao i sve takve korporacije, zanima samo profit. S time u vezi, u proizvodnji sjemena idu tako daleko da s upočeli proizvoditi i takozvano "jalovo sjeme". Kad posijete kupljeno sjeme i uberete urod, iduće sezone ne možete posijati to isto dobiveno sjeme, jer neće niknuti.
Sličnim su putem krenuli i naši proizvođači sjemena. Pokušavaju progurati zakone i odredbe koje bi natjerale sve poljoprivrednike, čak i one koji se ne bave komercijalnom proizvodnjom, da obavezno kupuju njihovo "certificirano" sjeme. To se može opravdati u slučaju velikih proizvođača koji primaju subvencije od države, jer bi sadnjom takvog sjemena trebali imati veće prinose. No, proizvođači sjemena žele zakonom prisiliti sve poljoprivrednike da siju njihovo sjeme. I kad uberu urod, pa slijedeće sezone žele zasijati svoje vlastito sjeme, moraju plaćati rentu proizvođačima sjemena. Odnosno, da za proizvod koji su već jednom kupili i platili plaćaju svake godine i tako valjda u nedogled. To vam je kao da ste kupili DVD, platili ga, i onda svaki put ga gledate plaćate onome od koga ste ga kupili. Ili da, na primjer, kupite auto marke Volvo, platite ga punom cijenom i onda svake godine plaćate tvornici Volvo rentu jer se vozite u njihovom autu.
Monsanto, kao predstavnik najvećeg zla koje je ikada snašlo čovječanstvo- liberalnog kapitalizma, zaslužuje svaku upućenu osudu, kritiku i žestoko suprotstavljanje zbog svojega načina poslaovanja. No, GM sjeme i GM proizvodi nisu baš takvo zlo kakvim ih se nastoji u javnosti prikazati, uglavnom od strane njihovih konvencionalnih konkurenata i "profesionalnih aktivista" protiv svega i svačega...

Oznake: GMO, Monsanto, Poljoprivreda

Poslušavši zadnji album jednoga hrvatskog pjevača domoljubnih i katarzičnih pjesama, onog čija se karijera vinula munjevito do nebesa nakon što si je ugradio kvalitetan gebis, Sin Božji i naš Otkupitelj odlučio se spustiti na Zemlju, i to baš u našu domovinu. Da vidi koliko ima istine u tome što je čuo od narodnog pjevača, a koliko u onome što je čuo od raznih svemirskih trgovaca u prolazu.
I tako se Krist spustio na Medvednicu. Ovaj put je malo bolje zakamuflirao svoju intergalaktičku letjelicu. Odlučio se za kratak obilazak nekih ljudi i institucija da stekne uvid u duhovno stanje svoga stada na malom, ali bogatom pašnjaku zvanom Hrvatska.
Posjetio je prvo kuću u kojoj stanuje čovjek koji sebe naziva premijer.
Učtivo se je najavio i kada ga je Premijer primio, lijepo je pozdravio.
- Ja u tebe ne vjerujem – odmah mu je dao do znanja Premijer.
- A vjeruješ li u pad BDP-a?
- Ne! – požurio se Premijer.
- E, vidiš, ti ne vjeruješ, a on je ipak tu. Kao i ja...
- Tvoje postojanje nije nikada dokazano – nije se Premijer dao tek tako lako razuvjeriti.
- Pričaš li ti onda ponekad sam sa sobom? – podigne Isus obrve.
- Ne! Pa nisam lud.
- Istina. Nisi lud da pričaš s budalom...
- Molim?
- Ništa, ništa – promrmlja Isus, pozdravi i ode.

Zatim je došao u zgradu koju zovu Sabor. Tu su se sastajale najmudrije glave ovoga naroda, izabrane od svih ostalih glava. No, Isus je nekada znao gledati preko satelita njihove sjednice, pa je znao da to i nije baš tako.
Predsjednik Sabora primio ga je puno srdačnije od Premijera. Ipak je on bio puno duže u tom poslu s politikom i znao je da se nije dobro nikome zamjeriti.
- Pa, kako vam se čini? – upita on učtivo Krista.
- Što to?
- Ovo što mi radimo?
- Kao loša stand-up komedija.
- Pa nije valjda baš sve tako loše?
- ...
- Nađe se i dobrih i korisnih prijedloga.
- Je l od onih što pjevaju bećarce?
- A dobro, nađe se i poneki šarlatan i harlekin.
- Dobro jedan, ali sedam? – iskreno se začudio i sam Sin Božji.
- Pa, ljudi su glasali za njih – slegne ramenima predsjednik Sabora.
- Ne radite više izbore nakon što se ispeče rakija!
Protiv toga nije bilo argumenta. Isus se tada naglo smrkne.
- Reci, kako ste mogli u svoju Knjigu prepisati skoro sve iz moje, pa onda dozvoliti da se desi sve ovo oko vas?
Predsjednik Sabora pocrveni i obori pogled. Koljena mu klecnuše, usna zadrhti. Zatim polako klekne pred Otkupitelja grijeha naših, drhtavom se rukom prekriži i nesigurno počne govoriti:
- Skrušeno ispovijedam sve svoje grijehe koje sam počinio od zadnje ispovijedi...
Isus duboko uzdahne, odmahne glavom pa blago spusti ruku na glavu čovjeku koji je klečao pred njim...

Zatim je Isus odlučio navratiti do čovjeka koji se zove Predsjednik Republike. No njega nije zatekao kod kuće. Tu su mu isto uljudno i strpljivo objasnili da predsjednik prima sva kulturna društva i narodne umjetnike prema strogom rasporedu. To je Isusa podsjetilo da je trebao izabrati odjeću u skladu sa trenutnom modom.
- Recite – okrene se on tajnici na odlasku – je li taj vaš Predsjednik ikada ikome pomogao?
- Kako to mislite? – zbunila se tajnica, koja ga je u međuvremenu prepoznala.
- Je li on ikada konkretno riješio čiji problem?
- Pa, mislim... On će svakoga primiti, sa svakim će razgovarati. Ali, on vam nema, znate, nikakve ovlasti...
- Kao sveta voda, zar ne?
- Ma nije vam on loš čovjek...

Stigavši do središta svoje hrvatske filijale, zadnje kuće koju je planirao posjetiti, Isus se naglo smrkne. Koraci mu postanu teški i odlučni, a pogled oštar.
Sluga božji u kojoj drugoj zemlji, bogobojazniji, manje opterećen neduhovnim dobrima i viševjerujući, možda bi skrenuo pameću da mu se ukaže Sin Božji. Ako ništa drugo, onda od radosti što je dobio potvrdu da u svemu tome ima ipak nekakve istine i smisla.
No, naši su se vrhovni licencirani dušebrižnici vrlo brzo pribrali nakon što je Isus stao pred njih.
- Što je sve ovo !? – zagrmi Sin Božji na njih.
- Oh, Svevišnji! Uslišio si naše molitve! – kliknuše naši duhovni pastiri podigavši ruke u zrak i, isprva, potpuno ignorirajući Krista pred njima.
- Lijepo je znati da i ti voliš slušati Thompsona – kliknu netko razdragano iz pozadine.
- Poslao si sina svojega da nas oslobodi Sotonina nakota s knjižicama partijskim!
- Znali smo da nas voliš najviše! A ne one vražje Bugare...
- Zgromi komuniste u prah zemni – krikne netko na sveopće odobravanje biskupske svite.
- A one ateiste pretvori u krastače!
- I to šepave!
- Aleluja!!!
- Zovite mi glavnog, odmah!! – zareži Krist, škripeći zubima od bijesa.
- Sad će on i sam svakog trena. Nego, kada ćemo početi? – upita urednik Glasa Koncila nestrpljivo.
- Ja ću početi odmah! – uzvikne Isus i izvadi bič iz halje.
- Što ti je, Spasitelju naš? – zabezeknu se pastiri naivnoga stada hrvatskoga.
- U što ste sve ovo pretvorili? – raširi Isus ruke u nevjerici.
- Sve je ovo tebi na slavu, Svevišnji...
- I šoping centar!? I ova zgrada?! Kakva vam je to fasada? Jeste li vi vrane ili duhovni pastiri!? I u čemu se to vozite uokolo dok vam stado duhom i tijelom posustaje?
- Ali, mi samo širimo slavu Tvojega imena...
- U Lexusu!?
- Dobili smo dobar rabat...
- Odgovaramo izazovima vremena...
- Još ste gori nego ovi oko vas!
- Zgromi njih, Milostivi! Nemoj nas, pokorne i krotke...
- O krotki ste mi vi, hijene u koži janjećoj! – bjesnio je Isus odmotavajući bič. – I kakvim se to imenima međusobno nazivate? Preuzvišeni, uzoriti, uzvišeni, vaša svjetlosti, vaša svijetla uzvišenosti, presvijetli!? Jeste li vi davatelji utjehe ovom napaćenom narodu ili kandelabri?!?
- Mi smo samo...
- Što ste samo? – grmio je dalje Isus. – I koliko vam kuća na zemlji ovoj treba kada kažete da vjerujete kako vas na Nebu čeka samo jedna ?
- Ali, to je sve naše bilo... Ovi su nam komunisti sve to uzeli...
- Od kada je sve to vaše bilo!? Jesu li i piramide bile vaše?
- Ne znamo još...
- E sada ćete saznati!
Vidje tada naša duhovna elita da je Isus bijesan i da bi moglo biti vraga. Počeše se polako povlačiti pred Pravednim gnjevom.
- Nemoj nas, mi ti se klanjamo!
- Klanjate se vi čvrstoj valuti i nekretninama na lokaciji dobroj, a ne meni i mome Ocu. – zamahne Sin Božji pravednom rukom svojom.

Spuštajući se polako prema šarenim suncobranima tržnice, Isus zastane pokraj čovjeka koji je prevrtao vrećice u plastičnom kontejneru. Gledajući ga nekoliko trenutaka izusti, više za sebe:
- Kuda ide ovaj svijet?
- K vragu ide – promrmlja čovjek, otresajući praznu plastičnu bocu.
Čovjek stavi bocu u najlonsku vreću i bolje osmotri sugovornika.
- Je l vidiš ti sve ovo?
- Vidim vidim – zamišljeno će Krist.
- I?
Isus ne reče ništa.
- Hodi, idemo tu na plac. Imam tam jednoga koji prodaje travaricu ispod stola. Razbistri ti glavu i želudac, a i smiri te malo.
Isus bez riječi pođe za čovjekom, osjećajući kako mu nevidljivi teret cijeloga svijeta sve više pritiska pleća...

Oznake: potraga, ISTINA

Državne administracije i lokalnih samoupravnih jedinica imamo brojem koliko i jedna Engleska, koja ipak ima malo više stanovnika i malo razvijenije gospodarstvo da to sve financira. Svaka birokracija teži rastu broja svojih članova i smanjenju obima poslova koje mora obaviti. Tako je od kada je svijeta i vijeka. Tako je svuda. Samo negdje se birokracija drži pod kontrolom i služi sustavu, odnosno građanima. Kod nas je, kako je i hrvatski red, obratno. I to na svim područjima djelatnosti.
Vraćamo se opet toj nesretnoj poljoprivredi i svim njenim silnim službama, agencijama, ispostavama. Nećemo opet posebno naglašavati peterostruko povećanje broja zaposlenika Ministarstva poljoprivrede u zadnjih desetak godina, koje prati reciprocitetan pad poljoprivredne proizvodnje.
Navest ću ukratko samo nekoliko najbesmislenijih pravila i propisa koje se odnose na selo i poljoprivrednike, a čija je jedina svrha stvoriti još jedno radno mjesto na državnom proračunu.
Višestruko se vode evidencije za jedno te isto. Popis, odnosno broj goveda na imanju vodi svaka služba i agencija za sebe. Kada vam trebaju bilo kakvi dokumenti za traženje potpora ili kakvih dozvola na račun tih goveda, morate od svake službe tražiti izvadak. Ne treba posebno naglasiti da se sve to plaća.
Sva evidencija kod prodaje goveda ili svinja vodi se na nekoliko papira, odnosno dokumenata, koje onda mora ispunjavati i potpisivati nekoliko ljudi: vlasnik, vaš ovlašteni veterinar, kupac, prijevoznik, ovlašteni veterinar u klaonici. I te papire morate nekoliko puta nosati od jednoga do drugoga. I sada dolazimo do jednog logičnog pitanja, u kojem je sažet sav birokratski apsurd i sva nedokučivost tajni zanata agrarnih referenata. Goveda i svinje markiraju se plastičnom markicom koja im se stisne na uho. Naravno da krava u staji ili vani ne stoji mirno kao regal, nego se češe, lupa glavom uokolo, lupa se s drugim kravama. I ta joj markica često spada. Svaki put kada padne, vlasnik mora o svojem trošku naručiti novu. U Hrvatskoj je zakonom propisano čipiranje pasa. Na taj čip (koji se implantira pod kožu) unašaju se preko elektronskog upisnika svi podaci – o vlasniku, o psu, o cijepljenju, o bolestima koje je pas imao, o prodaji i promjeni vlasnika. Zašto se na isti način ne počne voditi evidencija i za svu stoku? Svi, ali baš svi podaci tada bi bili na jednom mjestu, i na jednom bi se mjestu mogli unositi. I preko koda ili šifre svakoj bi službi bili dostupni.
Ista je stvar s izdavanjem goriva (plavog dizela). Gorivo se sada izdaje na karticu koja se očitava i svi podaci s nje vidljivi su u sustavu (kao i kod bankovne kartice). No, na prodajnim mjestima obavezni su voditi još i dvostruku papirnatu evidenciju. I prilikom svake kupnje goriva morate imate kartice OPG-a. Nevažno je što bez njih niste niti mogli dobiti karticu za gorivo.
Za subvencioniranje umjetnog osjemenjivanja stoke sve subvencije koje daju gradovi, općine i županije morate svaki puta za pojedinačni slučaj iznova tražiti sa svim propisanim potvrdama. Tako da ćete većinu onoga što dobijete i potrošiti na davanja i takse. I o svim takvim pogodnostima, koje im je država odobrila, poljoprivrednike njihove službe neće obavijestiti ukoliko oni sami nisu upoznati s njima i sami ih ne zatraže.
Hrvatska ima 128 gradova i 428 općina. Novac koji je namijenjen lokalnoj samoupravi (preko 20 milijardi kuna godišnje) dobrim dijelom troši se na plaće i troškove samih općina, koje u velikom broju služe same sebi. Novac iz grada kojemu gravitiraju mogao bi se direktno usmjeravati u razvojne projekte samih tih općina. Za seljake to izgleda otprilike ovako: trebate bilo kakvu potvrdu, dokument, zahtjev. Idete prvo u općinu po zahtjev za nešto. Onda morate u grad kojem općina gravitira jer tamo je sve – katastar, sud, javni bilježnik, banka, gruntovnica. Onda se vraćate u svoju općinu predati sve prikupljene papire na potpise i pečat. I onda, ako se radi o zahtjevima za nešto, ponovno ih nosite u grad u koju od službi ili agencija. Četiri koraka, a mogli ste sve obaviti jednim korakom. No, gdje bi onda političke stranke uposlile svoj odani kadar? Argumenti zagovornika tolikoga broja općina, ili onih koji misle da bi trebalo stvoriti još nekoliko novih, su to da se otvaranjem nebrojenih lokalnih jedinica potakao razvoj sela. Jedini razvoj koji se time potakao prihod je seoskih gostioničara kod kojih su općinski načelnici dislocirali svoje urede.
Najveći problem su, dakako, propisi i pravila koja smo preuzeli od EU prilikom pristupnih pregovora, koji nigdje nisu navedeni niti javno obznanjeni. Poljoprivrednici za njih doznaju usput, onako, kada dođu napraviti kakav projekt za sufinanciranje iz EU fondova. Ili kada dođu po potrebne potvrde da mogu svoju robu plasirati na EU tržište. Onda se neugodno iznenade jer čuju da su trebali ispuniti neke uvjete koje je netko u njihovo ime potpisao. Taj isti netko znao je za njih još prije 5 godina, ali nije obavijestio poljoprivrednike kojih se to tiče.
Mnogi poljoprivrednici sami su odlučili saznati kakva su im europska pravila igre i što sve moraju zadovoljiti da bi aplicirali za novac iz EU fondova. I onda su kod naših službi i lokalnih vlasti naišli na zid nesuradnje. Mjesecima čekaju na pojedine potvrde, dozvole ili izvide. Sredstva im propadaju, gube prilike za iduće natječaje. Dio lokalne samouprave jednostavno se neće tim stvarima opterećivati kad vidi da novci dolaze iz Europe i da se neće moći dobiti nikakva provizija. Dio ljudi u lokalnoj zajednici i službama naprosto ne zna što bi trebali napraviti i kako bi to trebali napraviti. Ili ne žele donijeti nikakve odluke i bilo što potpisivati, da ih se ne bi kasnije za što prozivalo i pitalo zašto su to i to napravili. Sve je to dokaz potpune propasti najavljivane i hvaljene decentralizacije. Jer se bez ministra još uvijek ništa ne može.
A ako se u lokalnoj sredini i iznjedri kakav dobar projekt od kojega bi cijela zajednica imala koristi, tada lokalna politička opcija, koja je na vlasti i na državnoj razini, mora dobro paziti da ne gura projekt protivničke stranke ili njihovih ljudi, jer će iz središnjice za to dobiti po nosu. Jer za političku elitu je najbolje stanje "ne talasaj". I tako se sve vrti u krug i neprestano ponavlja na štetu jedino onih ljudi koji bi radili i koji žive od svojega rada, odnosno od proizvodnje.
Povećanje brojnosti birokrata nije opravdano učinkovitošću. Naprotiv, stvaranjem iluzije da nešto rade i da su sustavu neophodni, birokrati su dodatno zakomplicirali život, kako poljoprivrednicima, tako i svim građanima. Ovo je samo mali broj primjera koji dočarava apsurdnost i besmisao velikog dijela birokratskog aparata. Tako je na svim područjima, tako će i ostati dok je svijeta i referenata.
Čovjeka veseli jedino kada vidi da čak i od naših propisa postoje još bezumniji i teže objašnjivi. Komentator na utakmici Rijeka – Stuttgart spomenuo je kako Rijeka ima dozvolu od UEFA-e za igranje kvalifikacijskih utakmica za Europsku ligu, ali ne i utakmica skupina EL. Kao da kirurgu date dozvolu da može operirati utorkom, srijedom i petkom ali ne i u ponedjeljak i četvrtak...

Oznake: Poljoprivreda, Birokracija, propisi

PREMIJER
Posao: Što god da ste htjeli učiniti- nemojte! Razmislite dvaput o tome. Kad razmislite, opet nemojte.
Savjet: Ne pričajte puno.
Zdravlje: Uzimajte više vitamina.
PREDSJEDNIK REPUBLIKE
Karijera: S obzirom na moguće protukandidate, možete mirno spavati.
Zdravlje: Shvatit ćete da su uzročnici stresa, koji su vam priuštili povremene tegobe i smetnje, zapravo, prolazni i zanemarivi.
Savjet: Opustite se...
JANJE
Kritični datumi: Svi praznici i blagdani.
Zdravlje: Moguće su komplikacije sa krajnje nepovoljnim ishodom.
Karijera: Shvatit ćete da vam mnoge osobe, čak i one koje ste smatrali bliskim prijateljima, rade o glavi.
KOALICIJSKI PARTNERI
Ljubav: Intimni trenuci provedeni s partnerom odagnati će sve nedoumice. Istovremeno, obje strane će se uvjeriti da vaša veza nije samo trenutni hir!
Zdravlje: Priuštite si nešto slatko, smiruje živce.
Posao: Iskazujete nebrojene vještine. Ako ih ikada uspijete realizirati, rezultati će biti nemjerljivi.
KRT
Karijera: Vaš posao je ovdje završen. Podrivati se više nema što.
Savjet: Slobodno urušite sve tunele za sobom. Ovamo se više ne isplati vraćati.
Ljubav: Trebali bi više izlaziti!
POTPREDSJEDNICI VLADE
Posao i karijera: Budite otvoreni za razne mogućnosti. Neki od vas će možda opet biti u središtu pozornosti. A nekima će se opet učiniti da im vrijeme curi...
Savjet: Nikada ne gubite nadu!
Ljubav: Promjena partnera mogla bi dovesti do neugodnih spoznaja kada se sve karte stave na stol.
MEDVJED
Posao: Vaš znak ne pripada u ovaj horoskop, ali stavljeni ste da razbijete monotoniju. Što se tiče vas osobno, baš i nema nekog posla kojemu bi se mogli zdušno posvetiti. No, sigurno ima neka državna agencija koja baš sada traži referenta.
Zdravlje: Uživajte u laganim šetnjama. Izbjegavajte nedozrelo voće.
Savjet: Manje spavajte, više hodajte!
Sretni brojevi: Što će vam? Ionako vam ne bi htjeli uplatiti loto.
Ljubav: Postoji mnogo načina da iskažete svoju ljubav.
HRVATSKI SELJACI
Karijera: Upoznati ćete mnogo novih ljudi i morate sami razlučiti tko vam od njih želi dobro, a tko ne.
Ljubav: U vašem životu još se nije pojavio onaj pravi.
Savjet: Pokušajte izlazak traktora na cestu organizirati po uzoru na Formulu 1. Provedite obavezne kvalifikacije.
RAK
Posao i karijera: Nije toliki problem što se konstantno krećete unazad, nego što ste postali društveni uzor.
Savjet: Izbjegavajte pojavljivanje u javnosti!
Financije: Stanje na tekućem računu posljedica je neispravnosti bankomata. Ne brinite, poboljšanje slijedi već u narednom stoljeću.
MINISTAR FINANCIJA
Posao: Čini vam se da gubite tlo pod nogama a da vaše savjete i prijedloge ne prihvaćaju ni najbliži vam suradnici. Dobro vam se čini.
Financije: Koje financije?
Zdravlje: Zbog stresnoga posla potrebni su vam češći odmori. Otputujte na neko daleko i lijepo mjesto...
Sretni brojevi: Milijarde, milijarde, samo milijarde. Puno milijardi...
Savjet: Nabavite si novi kalkulator!
RIBE
Savjet: Izbjegavajte sunce.
Zdravlje: Bolje svašta pojesti, nego nešto pokušati reći.
Posao: Ne nasjedajte na primamljive ponude. Mamci su obilni naročito u izbornoj godini! Moguća su putovanja u prekooceanske zemlje.
MINISTARSTVO RADA I GOSPODARSTVA
Sretni brojevi: Svi ispod 350 000.
Savjet: Dosadašnje modele predviđanja rasta i razvoja zamijenite pouzdanijima i učinkovitijima. Počnite gledati u kuglu.
Posao: Zbog velikog povećanja obima posla, morati ćete nabaviti nekoliko novih kristalnih kugli.
Zdravlje: Primjetan je vaš utjecaj na osjetan pad bolesti izazvanih prekomjernom težinom.

Rezervni znak
MMF
Savjet: Sad vam je kasno tražiti savjete.
Izgledi: Duhoviti ste, nema što!
Sretni dani: 30. 2.

Oznake: horoskop, karijere, budućnost

Pripeklo je kao što nije od kada se mjeri temperatura. Bez vjetra, bez kiše. Ozonske su rupe sve veće, sunčevo zračenje sve jače. U ove vruće mjesece ne biste na asfalt istjerali niti psa, a kamoli čovjeka.
No neki su ljudi potjerani da stoje u ovoj pećnici, gadljivo klokoću toplu janu i bilježe nešto u notes. Jedan ih je potjerao. Oni su naši ministri, a ovaj jedan je premijer. A tradicijsko ljetno zanimanje svake vlasti je brojenje turista koji su prošli granicu i uputili se prema plavom Jadranu. To je nešto kao vladin OPG. A popisivači su svoj posao shvatili krajnje ozbiljno i od velike važnosti, kako i dolikuje personama njihova ranga, imena i ugleda. Rasporedili su se na ključne granične prelaze, naplatne kućice i prometnice. U skladu s reputacijom stranaka u vladi i svjetonazorom ministara, dopušteno im je da se sami rasporede uz koji će drum biti kroničari migracije Atilinih potomaka i slavenske braće ka moru svih Slavena.
To su riješili izvlačenjem šibica. Pa je ministar prometa izvukao kao polaznu točku granični prijelaz blizu metropole. Nije trebao daleko putovati, ali je imao najviše posla. I stalno su ga ometali razni nadobudni rezervni novinari sa lokalnih radija i televizija.
-Ministre, kakva su vaša očekivanja?
-Ha!? Dobra...dobra...čak izvrsna...7857,7858,7859...
-Koliki je ulazak vozila do sada u odnosu na prošlu sezonu?
-Ha!? Veći...nešto veći...da...7864, 7865...
-Koliko je vozila danas ušlo u lijepu našu?
-Ha!? Sedam tisuća osamsto...ne, devetsto... E, jebi ga!!

Na naplatnim kućicama pokraj metropole je jedan mali ministar, nitko ne zna točno čega je ministar, pa su mu neformalno dali resor Promatranja susjednih galaksija. A ministar je napeo obraščiće kao buhtlice. Sve je zapelo, gužva je velika, ljudi stoje u kolonama, psuju, trube. Vidi se na televiziji da je ministru neugodno. Zaustavlja se jedan automobil.
-Šta je, jarane, ovo?
-Ma ništa, nešto malo ne radi enc kako treba... – počne se ministar izmotavati.
-E, vala, nevalja vam to.
-Pa, ljeto je, svugdje su gužve...
-E, bolan, nema ti toga kod nas u Švajcarskoj!

Ministru gospodarstva isprva su se svi smijali, jer je dobio staru cestu. Ha, ha imat ćeš najlošiji rezultat! No, kad su ga u večernjem dnevniku vidjeli kako za masivnim hrastovim stolom, u dubokoj ličkoj hladovini prebire po janjećim rebrima i tu i tamo povuče crtu na masnom papiru, svaki od ostalih kolega ga je, barem u sebi sočno opsovao.
-Kako je bilo, ministre? – pita ga lokalni dopisnik katedrale duha za Liku i Gorski kotar.
-Odlično, ali mislim da sam malo presolio luk – cmokne on jezikom.
-Koliko je bilo?
-Oko tri kile.
-Mislim, automobila?
-Aha, to. Čekaj da vidimo... 67.
-Pa nije vam baš nešto...
-Bit će sutra više.
-Zar nećete sutra u Zagreb, na sjednicu Vlade i sindikata?
-Ostat ću još malo ovdje. Dobar mi je zrak za alergiju.

Ostali su, crveni i uspuhani, nastavili referirati naciji i premijeru koliko je ovaca stiglo na šišanje. Ministar financija sjedi uz kalkulator i mahnito nešto bilježi. Tu i tamo odmahne glavom i teško uzdahne...
Ministar policije je u Gorskom kotaru. Trza se na svaki šum i hvata za vatreno oružje. Čuo je da su medvjedi dosta razdražljivi ovoga ljeta. On ne treba bilježiti. Vještom policijskom oku ništa ne promiče. On sve pamti. Nakon nekog vremena po glavi mu se počne motati da potegne pištolj i na ovu bandu, koja iz Praga nosi čak i dvopek u gepeku. Reda radi, zaustavi jednu škodu, da malo prekontrolira.
Otvori prtljažnik, kad unutra – hipermarket u malom.
– Što je ovo? – grakne naš ministar policije, uzevši u ruke paket mlijeka u prahu. – Heroin?
– Ne, to ne – nije se dao zbuniti slavenski brat. – To za malenjki – pokaže rukom na troje djece koja su dovršavala čokoladu na zadnjem sjedalu.
-Djeci daješ heroin?
-Same v ranku – slegne naš gost ramenima.

Na jednom jadranskom aerodromu goste je dočekivala jedna bivša premijerka, dokazani poliglot.
-D dej bifor d dej, aj vos jesterdej, d dej, ej! – iskoči ona tako pred londonskog pankera, koji je došao na lokalni festival.
-Blow me! – odvrati joj on, pomalo iznenađen, pomalo bijesan.
-Jes, veri najs!
Zatim se gospođa obrati sredovječnom paru s troje djece.
-Veri frst dej, vos d dej, aj vos et d dej jesterdej bifor!
-What she wants, Steven? – povuče žena sumnjičavo prtljagu bliže sebi.
-I think she asked me for some money for drugs.

Ministrica kulture je na granici prema susjednoj, prijateljskoj i bratskoj zemlji. Koja je još i Trojedno kraljevstvo. Sa svakim je stigla i popričati, pitati za zdravlje i još sve pribilježiti. No, nastradala je kad ju je nanjušio autobus jedne katoličke župe na putu za jadransko svetište. Interventnim otkupom od strane ministarstva kulture postala je vlasnicom preko 160 goblena s motivom "Milostivi pastir i blaženo mu stado".
Na udaljenim istočnim granicama poslana je nesuđena europarlamentarka iz premijerove partije, čije baratanje stranim jezikom nadilazi ljudska shvaćanja.
Tako ona zaustavi pred TV kamerama crveni golf dvojku i ugura glavu kroz dopola spušteni prozor.
-In dis tajm, ven ju ver kam, vi mast trast det ju ar veri gud pipl, for d point of det vi trast!
-Ma, beži bre!
-Crni Milutine, jesam ti rekla da vam neće niko verovati da je ceo korpus bio u kuvarima! –zakuka žena sa suvozačevog sjedišta.

Zatim su krenule projekcije. Koliko je došlo automobila, koliko ljudi, koliko će tko potrošiti. Odmah je bilo svima jasno da se očekivanja nisu ispunila. Rupa na kasici nam je puno veća nego što smo isprva mislili. Jer dolazaka je premalo. I već sada se treba raditi na tome da se taj negativni trend nagodinu promjeni. Najbolje bi bilo brojiti gume. Taj bi rezultat sigurno nadmašio sve dosadašnje.
Ministri su se dogovorili da će nagodinu rabiti brojače kakvima kauboji u Americi danas broje krave. Vidio je to netko na seriji Teksaški rendžer, pa mudro predložio. A ostali svi, mudri kakvi jesu, odmah su prihvatili. Jednoglasno. Jedino ministru gospodarstva neće ništa reći. Dabogda dobio gastritis!
Još samo da je nekako zaustaviti one iz susjedne Trojedne kraljevine. Koji samo troše zrak, zauzimaju prostor i ostavljaju za sobom kutije od keksa. A potroše za kavu i mineralnu. Na taj punkt treba rasporediti ministra policije...
Ministar poljoprivrede dobio je poštedu od žigosanja stranaca. On ima pune ruke posla i bez toga. Širom svoje pokrajine broji traktore. I jedino za njega važi ona – čim manje, to bolje!!!

Oznake: turizam, Sezona, evidencija

Tko ovo čita preživio je smak svijeta, apokalipsu i potop. Ne nužno tim redoslijedom. Jer to
nam se ovih dana spremalo i najavljivalo preko medija, od strane raznih ureda, agencija, zavoda pa čak i ministarstava.
Medijsko bombardiranje krenulo je neprestanim ponavljanjem kako je stalno vruće i sunčano. U srpnju i kolovozu, u mediteranskom pojasu. Do sada neviđeno! Za takve medijske smicalice postoji čak i izraz: teoretičari zavjera prozvali su to vremenskim terorizmom. Kao, Vlada vam preko medija priča stalno kako je vruće i kako ne treba izlaziti van, nego kod kuće pred teveom čekati slijedeću uputu ministra zdravstva. A premijer potiho proda vlakove i autocestu. I to s prodajom na dnevniku spomene se tek na kraju, onako usput, uz vijest da je negdje u brdima na svijet došlo tele s dvije glave.
A udarna vijest je objava ministra zdravstva da ne ostavljate u autu punicu niti malog, jer će se pregrijati. Kao da su to do sada bile omiljene aktivnosti u Hrvata. Krenete s punicom ujutro u grad samo nešto obaviti, a onda nju ostaviti kod tetke. I kao slučajno ju zaključate na parkiralištu. Vratite se za četiri sata.
Oh, pa vi ste tu - tobože se iznenadite otvarajući prozore, da se auto malo prozrači.
Đubre jedno! - prostenje ona zadnjim snagama, hvatajući zrak poput soma.
Gotovo je nevjerojatno kako je ovaj narod preživio sve do sada, bez ovako brižne vlasti da brine o njemu.
Zatim smo dobivali detaljne upute kako se pobrinuti za životinje. Za vrijeme vrućina pse se preporuča ošišati, naročito one čupave. Crne pse je najbolje okrečiti, jer je opće poznato da bijela boja najbolje odbija sunčeve zrake. Mačke je do zalaska sunca najbolje držati u frižideru, ako imate, u taperver zdjeli, da ne izgube svježinu. Ribice nipošto ne vadite iz vode.
A onda su krenule najave božje kazne za sva naša djela i nedjela. Sve je počelo objavom mladog, uredno počešljanog i ispeglanog referenta uprave za spašavanje. Koji je pred kamerama staloženo i mirno najavio armagedon. I usput nas upozorio da pred jakim vjetrom ne stojimo ispod drveća. Da nas ne opizdi grana. A ovi koji su na moru, da privežu čamce. Koji su do sada valjda uz obalu stajali zbog dobre dresure.
I sve je to skupa ličilo na dobru zajebanciju. Iako je referent bio vrlo ozbiljan. I upozorio svijet da ne guraju glavu kroz prozore ako vani pada led.
A onda su došle i upute za postupanje sa životinjama za vrijeme nadolazećeg potopa i tornada. Patke i guske se obavezno preporuča usidriti, da ne otplove predaleko. Pse dodatno povežite za svaku nogu. Kornjače su savršeni ratni strojevi: biološki amfibijski oklopnjaci. Tako da s njima nema posebnih problema. Možete im, tek za svaki slučaj, oklop premazati jarkim bojama, da ih lakše pronađete kad se voda povuče. Na jednoj radio postaji u metropoli građane su savjetovali kako da se ponašaju u kontaktu sa zmijama.
A onda su i Gospon Gradonačelnik objavili da ljudi mogu besplatno parkirati automobile u javnim garažama. I nasta nezapamćeni kaos. Garaže se popuniše u roku odmah. Koji su zakasnili, parkirali su automobile pod mostove.
Moć medija je zastrašujuća. Sada su se u to valjda svi uvjerili. Još više zapanjuju povodljivost i debilizam masa. Sada se čeka sljedeća objava od strane kojeg ministra ili predsjednika.
Ministar rada, na primjer, objavi lokacije spilja u kojima su pronađeni bankomati za koje ne treba pin, a nemaju niti dnevni limit isplate. Ili jedna od mnogih poljoprivrednih agencija zaključi da kokoši daju više jaja ako im puštaju pjesme Jelene Rozge. Ali im od toga otpada perje i gube vid.
Pravilnim doziranjem, dobro usmjerenim i tempiranim, pametna vlast može preko medija manipulirati masama do neslućenih razmjera. Naravno, sve joj to uvelike olakšavaju sami podanici. Koji se, svojevoljno, svakim danom, u sve većem broju, prepuštaju virusu zombizma...

Oznake: Armagedon, apokalipsa., zlo jedno

Dio priče o seljačkim prosvjedima, gdje ni seljaci nisu čisti, odnosi se na način na koji su se izvlačili novci iz sustava subvencija, te na što su se trošila namjenska sredstva. Krediti su posebna priča, a igre sa i oko državnog zemljišta spadaju u nadležnosti policije, državnog odvjetništva i sudova.
Dobar dio poljoprivrednika počeo je sustave potpora i subvencija doživljavati kroz odlazak u općinsku zgradu, koja je u biti bankomat za koji vam ne treba pin. Samo stanete pred njega i poželite nešto lijepo. U kunama... Inicijalno, za to je kriva država koja je sustav postavila na taj način. To smo već objasnili. Poticaji su se u početku dijelili bez ikakve kontrole. Na njima je varao tko god je mogao, što je još jedna potvrda da se lopovom postaje ako imate priliku.
Nekoliko primjera. Za iste površine poticaje su dobivali i vlasnici zemlje i poljoprivrednici koji su zemlju uzeli u najam. S istim papirima o vlasništvu, dakle u suradnji s nadležnim službama. Sijale su se kulture pro forme, uzimali su se poticaji po hektaru, a površine ili ostavljale bez daljnje obrade ili preoravale nakon nekog vremena.
Ako je netko imao, na primjer, 30 hektara u posjedu, nešto oranica, nešto livada, nešto pašnjaka, zahtjeve za potporu pisao je na sve površine kao da su oranice, i to za kulturu koja je nosila najviše. Naravno, to nije mogao svatko. Uz suradnju sa službama, za to je bila potrebna i lokalna politička suglasnost, u slučaju kakve inspekcije. Za što je, razumije se, trebalo biti politički ispravan.
Država u toj priči ima isto putra na glavi. Lako se može provjeriti koliko su u postocima poticaji rasli u izbornim godinama, bez realnog opravdanja. A kada se radilo o lokalnim razinama i kakvim lokalnim izborima, gradovi, općine i županije proglašavale su elementarne nepogode od svega i svačega.
Država svoj, odnosno naš novac ili nije htjela ili nije znala kontrolirati. Ili su stvarno baš svi vjerovali da imaju koku koja će dovijeka nesti zlatna jaja.
Krajem devedesetih rasprodaja društvene imovine bila je na vrhuncu. Kreditiralo se je sve i svašta. Najunosniji biznisi su, uostalom kao i danas, bili trgovina i usluge svih vrsta. Rad u proizvodnji ili na zemlji po dotadašnjim modelima i principima postao je predmetom sprdnje i ismijavanja. Ušli smo u novu eru obilja i blagostanja, menadžmenta i brokera. I seljaci su vidjeli da mogu preko noći doseći europski standard. Ali, kreditima koji su svakome tko je imao i zrno soli u glavi trebali biti sumnjivi i smrdljivi. Europski poljoprivrednici svoj su sadašnji standard postizali generacijama. A mi smo htjeli sve i odmah.
I naše ljude, seljake, je isto ponio zanos mogućnosti. Mislili su da će i za njih važiti isti uvjeti kreditiranja i poslovanja kao i za kojekakve švercere, kamatare, kriminalce i ostali šljam s kraja devedesetih, koji se skrivao iza naziva poduzetnici. Ali nije bilo tako. Sada je sve počelo dolaziti na naplatu. A ti vražji poticaji počeli su funkcionirati po sasvim novom modelu.
Digresija. Udruga uzgajivača simentalskih goveda zagrebačke županije bila je u nekoliko navrata u Austriji i Bavarskoj, u zemljama koje su već desetljećima u samom vrhu po stočarskoj proizvodnji i proizvodnji mlijeka. Pa su tako Austrijanci i Bavarci bili i kod nas. I ostali su šokirani onim što su vidjeli. Ljudi su rekli da to što su naši stočari izgradili za deset godina, oni grade kroz tri generacije. Isto tako su nam predvidjeli skori kolaps, jer to što smo mi napravili nije niti prirodno, niti održivo. Mi smo se isprva smijali toj njihovoj nazadnoj ekonomsko-gospodarskoj politici (koju smo mi izokrenuli) – prvo krava, pa staja, pa tek onda kuća i pasat nove linije. Sad smo sami spoznali da smo pred kolapsom, ali ne samo da ne priznajemo greške koje smo počinili, nego su nam svi drugi sve krivi, a mi sami ništa.
Digresija druga. Formalni oblik državne ekonomije nam je tržišni kapitalizam. Dakle, država ne intervenira na tržište, cijene se slobodno formiraju po zakonu ponude i potražnje, dogovorom kupaca i prodavača. Proizvođač pšenice nije zadovoljan cijenom koju dobije za svoj proizvod i ističe kako mu "oni" moraju nadoknaditi razliku za koju on misli da mu pripada. I tako par puta ponovi pred kamerama "oni", ali nikoga ne imenuje. Pretpostavimo da je mislio na državu. Ali država u ovoj igri ne sudjeluje. Sami smo tako odlučili prije dvadeset i nešto godina. Ako netko smatra da država treba intervenirati u segment tržišta, onda treba inzistirati prvo na promjeni sustava, odnosno oblika ekonomije. A ne tražiti nešto kad mu to odgovara, a kada ne, onda se praviti da to ne postoji. Zadatak države je da utječe na okruženje u kojem se odvija gospodarstvo i poslovanje, a ne da se miješa u njega, jer više nemamo socijalizam. Država treba prepoznati teškoće s kojima se susreću poljoprivrednici, pa im smanjiti ili prolongirati obveze prema njoj, pritisnuti banke da smanje kamate, odgode prisilne naplate, pokrenuti interventne otkupe kada je na tržištu višak, naročito goveda ili svinja, da se ne uništi ili rasproda matični fond koji je bitan za daljnji razvoj, a koji se stvara godinama. I najvažnija stvar koju država može napraviti, a nije ju napravila - odrediti maksimalnu razliku profita koju mogu prekupci i prerađivači ostvariti u odnosu na cijenu sirovine i krajnjeg proizvoda. A ne da je žito kila – kuna, a kruh kila – 10 kuna. Ili mlijeko litra – 2 kune, a u trgovini litra – 6 kuna, plus još svi derivati koji se iz tog mlijeka izvade i prodaju. Gospodo, krave nisu programirane da daju mlijeko s 0,9 posto mliječne masti.
Pokušajmo sagledati objektivno cijelu situaciju. Seljak je na cesti s traktorom od milijun i pol kuna. Doma ima farmu i stado od 10 milijuna kuna. To sve je većinom pod hipotekom, u vlasništvu banaka. I sada traži od države još novca. Ništa drugo, samo gotov novac. Koji će, ako ga i dobije, opet u konačnici dobiti najvećim dijelom banka. Realno je, što je i rekao jedan od seljačkih predstavnika, da se država u priču ubaci sa smanjenjem, otpisom i prolongiranjem dugova ljudi prema njoj. I da pritisne banke da smanje kamate, prolongiraju dugove i reprogramiraju kredite. Isto tako, država mora pronaći barem jedan mali dio novca koji ljudi traže, jer to se uvijek može, uvijek se tako i rješavalo slične situacije i opet će biti tako. Ali većina vođa ljudi na cestama trenutno ima nerealno visoke zahtjeve, mislim na cifre koje traže. I zanimljivo je da su to stalno jedni te isti ljudi koji stalno nešto traže, s nekim pregovaraju javno i tajno, i onda na naglo sve prekidaju, ne dajući ni ljudima koje su doveli sa sobom na cestu prava objašnjenja što su i s kime i za koga od njih dogovorili. Posebno je interesantan slučaj jednoga od njih – sadašnjem predsjedniku države bio je u izbornom timu, dok se nije saznalo da je uz njegovu malu pomoć cijela njegova ulica dobila izdašne poticaje, mada imaju samo par gredica iza kuće.
Digresija treća. Tko je 11. 8. slušao poljoprivrednu emisiju Hrvatskog radija, mogao se na vlastite uši uvjeriti u motive dvojice vođa prosvjednika, koji su se otvoreno krenuli svađati o tome tko ima pravo u čije ime i s kime pregovarati i tko ima pravo što od koga dobiti. Kao u onoj narodnoj, dva vrapca na tuđem žitu. I onda je jedan od njih, TV orač, iznio svoje viđenje situacije. Država mu isplaćuje poticaj po hektaru zasijane pšenice. Ne po prinosu, što je u cijelom svijetu normalno i logično, ali nije i kod nas. Subvencionirano mu je i gorivo, plavi dizel. Vjerojatno ima i povrat sredstava za kapitalna ulaganja. Nije zadovoljan sa otkupnom cijenom pšenice. Traži da mu država doplati razliku u cijeni do razine koju on smatra prihvatljivom. I za kraj, smatra da mu država treba platiti čuvanje njegove pšenice u skladištu. Sada neka svatko zaključi jesu li svi njegovi zahtjevi opravdani.
Da nastavimo, seljak je na cesti zato jer ima sredstvo, traktor, koji u ovom slučaju koristi kao sredstvo prisile, da ne upotrijebimo izraz teroriziranje. Ometa na neki način sve druge građane. Koji su, jednim djelom, svojim novcem financirali taj njegov traktor. Koliko je još građana ove zemlje u sličnoj ili goroj situaciji od seljaka. Ali ne mogu blokirati ceste jer nemaju čime. Imaju samo stare cipele koje mogu postaviti na cestu. Zar oni zbog toga ne zaslužuju ništa bolje?
Koliko vrijedi jedan posao u odnosu na drugi teško je objektivno procijeniti. Naročito stranama u poredbi. Ako se radi o nekom poslu za koji se dobivaju subvencije, onima sa strane se uvijek čini da je ovima subvencioniranima trava uvijek zelenija. No, ako netko obrađuje 200 hektara zemlje ne bi li od toga trebao imati sigurnu egzistenciju? Ili ako se brine za 200 krava, koje treba svakodnevno dva puta nahraniti, očistiti, obaviti mužnju? Svaki dan, nema Božića, nema blagdana. I onaj tko ima 200 i onaj tko ima dvije krave svakodnevno je vezan uz njih. Tako da nikada ne može cijelu obitelj odvesti negdje na više dana. I još kroz cijelu godinu spremati hranu za te krave. To nipošto ne znači da svi oni radnici na asfaltu, na skelama ili na navozu manje rade ili manje vrijede. Ili policajci pod oružjem. Stvar je u tome da se svi segmenti društva i gospodarstva trebaju jednakomjerno razvijati da bi društvo u cjelini napredovalo i prosperiralo. Možete kupiti novi BMW s klimom, putnim računalom, grijanim sjedalima i staviti ga na drvene kotače. Puni komfor koji može pružiti nećete nikada osjetiti. Posao političara je da osiguraju uvjete da se cijelo društvo razvija u jednakim uvjetima.
Normalno je zapitati se jesu li baš svi koji su sada u problemima zbog nemogućnosti vraćanja kredita, trebali kupovati nove i skupe traktore i drugu sofisticiranu mehanizaciju. Nitko zdrave pameti ne tvrdi da bi trebali orati drvenim plugom ili konjem, kao naš TV orač. Ali, možda su za početak mogli kupiti i rabljeni traktor, pa onda kroz 5-10 godina noviji i moderniji. Ili se u većoj mjeri povezati u zadruge, odnosno strojne prstene, koji se baziraju na tome da više poljoprivrednika koristi jedan priključni stroj, naročito u slučaju ako se taj stroj rabi samo par dana u sezoni. Europske zemlje svoje seljake potiču na to, daju im posebne pogodnosti i poticaje za takve zadruge. Naša vlast nije čista niti po tom pitanju. Dozvoljavali su bankama da dižu kamate na namjenske kredite do neba, a cijene strojeva u sustavu kapitalnih ulaganja pumpane su i do 50-ak posto više od realnih, tako da su svi nešto zaradili, osim onoga koji na kraju sve to mora vratiti i platiti. Isto se tako ne smije zaboraviti da je država ljude poticala i usmjeravala na neke kredite, a sada, kada je to sve neslavno propalo, svi peru ruke.
Seljaci koji su uletjeli u takve kredite mogu se usporediti sa svima koji su uzeli stambene kredite u švicarskim francima. Franak je kroz povijest imao velikih oscilacija i ljudi koji su dizali kredite kada je bio oko 4 kune trebali su se raspitati i informirati je li to normalno stanje. Isto su i naši poljoprivrednici mogli biti svjesni da, na vrhuncu kreditne perverzije koju nam je bivša Vlada priuštila, takvo stanje nije prirodno i održivo. Neće nama mlijeko nitko plaćati 4,50 kuna ako je oko nas 3 ili 3,50 kuna. Zato smo sada pali na 2,50.
Jer, što god radio, čovjek bi u svemu trebao imati mjeru. A neki su je u cijeloj ovoj priči izgleda izgubili, što zbog prevelikih apetita, što zbog krivih procjena. A neki jer su bili previše naivni, pa su po tko zna koji put vjerovali onima koji su ih prije toga svaki puta do neke mjere izigrali...
I samo još jedna digresija. Na dušu svim našim seljacima koji sada urlaju kako mi jedemo tuđe smeće dok oni ne mogu prodati svoje proizvode. U kvalitetu prerađevina koje dolaze iz uvoza ne bih se htio miješati, ali ne možete tvrditi da su meso, mlijeko i jabuke seljaka iz Danske, Njemačke, Belgije smeće. To je uvreda tim ljudima koji proizvode hranu za preko 500 milijuna ljudi. Ili da su lubenice iz Makedonije loše i nekvalitetne. To što je netko u Makedoniji proizveo lubenicu, platio carinu i dovezao ju na naš Jadran, pa ju prodaje po 2 kune za kilu i cijeli sustav ima profit od toga, a naša lubenica iz Metkovića košta 5 ili 6 kuna, nipošto ne znači da je makedonska lubenica smeće. Znači da kod nas nešto opako nije kako bi trebalo biti!

Oznake: poljoprivrednici, prosvjedi, poticaji

Kategorija poljoprivrednika koju se u aktualnoj situaciji spominje malo ili nimalo, a koju je Ministarstvo poljoprivrede otpisalo već ranije- vidljivo je to iz njihova odnosa prema toj grupi poljoprivrednika, su seljaci sa posjedima veličine do deset hektara. Dijelom zbog konfiguracije tla, dijelom zbog politike bivšeg sustava, takvih je u Hrvatskoj danas između 80 i 90 posto od svih onih koji se bave poljoprivredom. Točna statistika se još ne zna, dijelom zbog još neobrađenih podataka iz popisa stanovništva, a dijelom i zbog same politike i postupaka i Ministarstva i raznih seljačkih udruga- tu grupu seljaka malo jedni, malo drugi navlače poput prezervativa, kada treba negdje poentirati ili nešto nekome dokazivati.
Vidljivo je i jasno da se je država orijentirala na poticanje i ustroj velikih agrarnih sustava, novih poljoprivrednih poduzetnika, kojima je ta grana samo jedna komponenta u sustavu njihova poslovanja. Sve to skupa se, uglavnom, temelji na imovini bivših kombinata, koji su na nejasne i ponekad nadrealne načine promijenili vlasnike. U tom svom naumu država do određene mjere "gazi" i velike poljoprivredne proizvođače, ratare i stočare čiji je opseg proizvodnje respektabilan i za europske okvire. Tako da je izdaleka vidljivo da se tzv. malim poljoprivrednim proizvođačima ne sprema ništa dobro.
Činjenica je da oni sa takvim posjedima i načinom proizvodnje ne mogu biti konkurentni na otvorenom tržištu, koje sada obuhvaća prostor cijele EU. Svima onima koji se i dalje misle baviti poljoprivrednom proizvodnjom predstoji zaokret za cijelih 180 stupnjeva, te ubitačan ritam proizvodnje i traženja tržišta, uz stalne prilagodbe na promjene. Takva je stvarnost.
I tu dolazimo opet do problema koji je u jezgri našeg agrara- nereagiranje i nepripremljenost svih naših službi, koje su takve male proizvođače trebale pripremiti za novonastalu situaciju. Za koju su znali kada će nastupiti, i što nam donosi. ( Ili možda i nisu, sudeći po zamagljenim pristupnim pregovorima?) Možda te službe jesu znale što treba činiti, možda nisu. Ovo drugo je puno bliže istini, jer je očito da se ni sada ne poduzima po tom pitanju ništa.
A posao im je bio da upoznaju seljake s načinom na koji će doći do sredstava iz fondova EU. Prvo možda da su ih kroz predavanja, seminare i razne radionice naučili kako se rade zahtjevi za takva sredstva, razložno im i na primjerima objasnili da ovako kako je bilo do sada više biti ne može. Toga nije bilo. Veći proizvođači su si mogli i morali priuštiti specijalizirane konzultante po tim pitanjima. Većina manjih za to nema sredstava. Da ne govorimo o mogućnosti pristupa internetu i informatičkoj pismenosti. U svakom gradu postoje ispostave državnih i županijskih službi, imaju svoje djelatnike i prostor. Sve to se plaća iz proračuna, dakle plaćaju i ti seljaci. Zar im se nije moglo omogućiti u takvim prostorima osnovno informatičko opismenjivanje?
Sav taj odnos prema poljoprivrednicima nije ni približno strašan kao izjava ministra poljoprivrede, koju je on nekoliko puta ponovio, a na koju nitko nije energičnije reagirao. Izvan te njegove izjave, to jedva da je tko i spomenuo. A razmislio o tome što je ministar izgovorio nije valjda nitko, zbog navike valjda da ga nitko ne shvaća ozbiljno. Čovjek je mirno i staloženo rekao da se većina takvih malih poljoprivrednika više neće moči baviti poljoprivredom i da će nestati. I nastavio priču dalje.
Penzije su male. Govore kako će rasti u skladu s rastom gospodarstva. Radnicima i službenicima će plaće rasti u skladu sa mogućnošću države i poduzeća. U okviru mogućnosti socijalna politika će zbrinuti nezaposlene, a radi se intenzivno i na otvaranju novih radnih mjesta. A seljaci sa malim posjedima će morati nestati. To su čuli od svojeg ministra. Prva asocijacija na to mi je bio film u kojemu grupa ljudi za svastikom na rukavu, u ladanjskoj vili, na jezeru, raspravlja kako se riješiti druge grupe ljudi, koju su smatrali suvišnom u odnosu na ostvarenje svojih planova.
Prosječna veličina posjeda na državnoj razini je manja od 3 hektara. Što se tiče same strukture gospodarstava, uvelike se radi o staračkim domaćinstvima. Mnoga imaju samo jednog ili dva člana. Do sada su takva gospodarstva, odnosno seljaci, uz nekakve subvencije i proizvodnju uspijevali preživljavati. Što je najvažnije- nisu na druge načine bili na teret državi kao socijalni slučajevi, jer su sva svoja ostala davanja podmirivali. Sada im, ukoliko ih ne prime u resor Ministarstva socijalne skrbi, po ministru slijedi terminacija. Sustav dohodovnih potpora je krahirao, po novim uvjetima od seljaka zahtjeva da postane proleter. O najavama uvođenja dozvola za rad sa svim strojevima strah je čovjeka i razmišljati. Jasno je da se tu radi samo o još jednoj varijaciji izvlačenja novca od ljudi.
Sagledavši sve ovo, ne mogu se oteti dojmu da Vlada jednostavno čeka da dobar dio takvih poljoprivrednih gospodarstava ili prirodno odumre, ili da ljudi od svega dignu ruke i nekuda odu. Pitanje je samo kuda. A tada će se već netko naći i preuzeti slobodne površine. Možda i zaposliti prijašnje vlasnike kao najamnike na vlastitoj djedovini.
Vidim da su zadnjih dana popularne priče o sadnji paprike i luka. Kao rentabilnoj i perspektivnoj. Proizvodnje takvih kultura su sofisticirane, zahtijevaju infrastrukturu i dugoročna visoka ulaganja. Zbog same svoje prirode ne mogu se sprovesti na svakom terenu. Da ne govorimo o spremnosti i pripremljenosti samih poljoprivrednika prihvatiti se takvog posla. A ne možemo niti svi saditi papriku. Jer će se poremetiti i ono malo tržišta koje pokrivamo. Što se već godinama dešava sa žitaricama. Jedne godine sve žitarice dobro rode, cijena na tržištu im je niska. Druge godine ih se posije jako malo, pa im cijena skače u nebo, jer ih nema na domaćem tržištu. I tako godina za godinom. To se vrlo lako može spriječiti nečim što se zove strategija. To u našem Ministarstvu poljoprivrede ne poznaju.
Sada ozbiljno. Poljoprivrednici nisu nogometaši, pa da svake sezone mijenjaju klub. Nisu ni trgovci, da mijenjaju blagajne svaka tri mjeseca. Nemaju kiosk sa krafnama, pa ako krafne podbace, prebacuju se na prodaju novčanika. Podizanje trajnih nasada, primjerice vinove loze, voćnjaka, kupina ili malina od sadnje do prve ozbiljne berbe protegne se kroz tri, četiri godine. Ne može se netko, ako je uzeo kredit da posadi voćnjak, nakon tri godine prebaciti na sadnju paprike ili uzgoj suncokreta. Ili, ako je netko napravio farmu za 200 muznih krava, tko mu, ako ima i gram pameti, može savjetovati da u trenutku velikih poremećaja na tržištu promjeni djelatnost? Kuda će sa kravama? Zato je nužna državna strategija za razvoj agrara, da bude spremna intervenirati u situacijama poremećaja na tržištu, ukoliko pojedine grane proizvodnje zapadnu u poteškoće. Za to mora imati fondove za pomoć ugroženim proizvođačima. Jer, može biti zastoja i zasićenja na tržištu kupina od godinu, dvije. Može i tri. Ali od četvrte godine na dalje proizvodnja i prodaja će opet krenuti i sami proizvođači će vraćati dio svojih viškova u taj isti fond koji ih je spašavao u gladnim godinama. Ozbiljne države imaju strategiju za sve gospodarske grane. Mi to nemamo niti na papiru.
Problem malih poljoprivrednika je kompleksno socijalno, gospodarsko i političko pitanje. A sada postaje i humanističko, odnosno pitanje odnosa sustava prema čovjeku. Dok se pojedincima, ponekad i ispod stola, isplaćuju sredstva da svake druge godine mogu kupiti novi traktor, a ponekad pretekne i za kakvu limuzinu ili apartmančić na obali, dio ljudi, koji je generacijama živio od poljoprivrede i od toga plaćao državi poreze i davanja a djecu slao na školovanje, sada polako izumire. Malo prirodnim putem, a malo više zbog odnosa sustava prema njima. Ili nečijih želja . A, nemojmo zaboraviti da je taj sustav njihova vlastita država, za koju su bili spremni dati i živote.
Naša je država donijela zakone o zaštiti prava životinja. Pa tako ne smijete privezati tele na lanac, ili kokoš držati u rešetkama. Donijeli smo i zakone da se ne smije nehumano postupati sa divljim zvijerima tipa slon, tigar, gorila. Najozbiljnije, kod nas postoji takav zakon. Slučajno sam na televiziji vidio trenutak saborske sjednice kada je donesen taj zakon. Odnosio se dijelom na cirkuse. One prave, sa klaunovima i žonglerima. I to smo proglasili velikim civilizacijskim dosegom.
Još samo da netko donese, ili barem predloži zakon o zaštiti čovjeka...

Oznake: poljoprivrednici, poticaji, prosvjedi

Mučno je postalo svakodnevno gledati prizore traktora na cestama i slušati izjave jedne i druge strane, jer osjećaji u svakoga tko imalo poznaje pozadinu cijele priče moraju biti dvojaki.
Kao u svakoj konfrontaciji, i u ovoj svaka strana ima svoju priču i svoju istinu. To ne treba čuditi nikoga, no teško je razumjeti ponašanje većine novinara iz raznih medija. Umjesto da objektivno izvještavaju javnost, u cijeloj priči traže samo senzaciju, ne trudeći se nimalo zagrepsti dublje ispod površine samog problema.
Ne treba nam ničija istina servirana i začinjena, ali nam trebaju osnovne činjenice, a svatko tko ima oči da vidi, poznaje pismo da može čitati i ima malo mozga u glavi već će sam zaključiti što može biti, a što ne.
A u cijeloj su priči dvije činjenice gotovo aksiomi- nema crno-bijele karakterizacije aktera i nakon 1. srpnja više ništa nije i nikada neće biti isto kao što je bilo do sad. I od toga treba krenuti dalje.
Za trenutno stanje u poljoprivredi najvećim su dijelom krive sve razine vlasti, naravno predvođene vrhom, i to vođenjem neadekvatne, nestručne i neodržive politike razvoja sela i agrara. Ako se to uopće može nazvati vođenjem. Seljaci u tom dijelu ne snose veliku krivicu, jer su, gotovo bez pitanja ubačeni u dizajnirani sustav u kojem su se dalje snalazili kako su znali i umjeli.
Sustav poticaja koji je na snazi 14-u godinu, kad se sve realno sagleda, uništio je hrvatsku poljoprivredu. Slikovito je to prvi i posljednji čavao u lijesu hrvatskog seljaka.
Sam sustav poticaja od početka je krivo korišten i osmišljen. Pokrenut kao socijalna mjera, pokrenuo je lavinu kupovanja socijalnog mira i političkih poena i glasova koju više ništa nije moglo zaustaviti. ( Sad je vidljivo da nijedna vlada nije vjerovalo da će vrelo vječnih kredita ikada presušiti.) Pokretanjem sustava poticaja na hrvatski način država je neprirodno intervenirala u još neformirani sustav slobodnog tržišta povezanog i sa inozemstvom, te tako nepovratno narušila krhku ravnotežu u tom delikatnom ekosustavu. Jer, te su biljke bile tek zasađene, jedva da su koji korijen pustile i trebalo ih je njegovati i paziti. A ne tu i tamo baciti kantu vode i vreću đubra, pa doći vidjeti što je niklo, u izbornim godinama.
Proporcionalno sredstvima koje je država davala za poljoprivredne subvencije odobravan je uvoz poljoprivrednih proizvoda da se zadovolje jaki uvoznički i trgovački sustavi. Počelo je i iživljavanje raznih nakupaca i domaćih švercera i pretržaca nad seljacima, ponižavanjem u obliku dogovorenih cijena za njihove proizvode, a sve opravdavano poticajima, kojima će im država namiriti razlike. Istovremeno, počela su i divljanja cijena repromaterijala. ( Samo za ilustraciju, cijene umjetnoga gnojiva porasle su u deset godina 400 %. Ne 40, nego 400.)
Država je u samom startu to mogla i trebala staviti u zakonske okvire. Jer bi tako zaštitila i svoje građane, i svoja ulaganja. I svoje gospodarstvo, odnosno proizvodnju hrane kao stratešku djelatnost. Što je praksa u europskim zemljama. Kao i kontrola uloženog novca. Što kod nas nije bio slučaj, do zadnje dvije-tri godine, kad su već svi vidjeli da cijela priča ide neslavnom kraju. Novci su se davali bez da je kontrolirano kuda su se utrošili i čime su rezultirali. Ljudi su njima kupovali i potrebno i nepotrebno. I krajnje nebulozno. ( Legendarne su već postale izjave vlasnika auto-salona po Slavoniji kako njihova žetva počinje kad se seljacima isplate poticaji i famozna kapitalna ulaganja...)
Subvencije se u uređenim sustavima daju za unapređenje poslovanja i ulaganja u sustave koji doprinose tome. Ne za popise lijepih želja ili podmirenje tekućih troškova. Nego, na primjer, za navodnjavanje. Republika Srbija navodnjava površine koje se broje u stotinama tisuća hektara. Prinosi su im nekoliko desetaka puta veći na tim površinama od onih nenavodnjavanih. Navodnjavaju čak i kulture poput šećerne repe ili kukuruza, koje se nama više ne isplate niti sijati...
Kod nas još nema niti zakona po kojem bi se išlo u tako široke zahvate navodnjavanja. Ako seljak i hoće nešto navodnjavati, mora platiti nebrojena davanja i takse i zadovoljiti nebulozne zakone o zaštiti vodenih tokova, kao da će zbog njega Dunav usahnuti. Tako ispada da je voda koja teče kroz Hrvatsku i otječe dalje u more umjesto da natapa hrvatska polja, državi najveća dobit i satisfakcija. Ne kažem da je, ali tako sada stoje stvari. ( Onima koji urliču kako će komunisti rasprodati nekakve naše vode- nisu vode naše i neće nikada biti. Da je tako onda bi ih svako mogao dovesti na njivu ili flaširati pa prodavati. Ovako nam još država najavljuje koncesije i na vlastite bunare, valjda zato jer kupujemo premalo vode od Cvjećara...)
I tu dolazimo do ključnog problema. Znali smo već 7-8 godina kada ćemo ući u EU. I da ulaskom u Uniju sustav poticaja kakav je bio do sada postaje prošlost. No ne samo da još uvijek nitko ne zna što je dogovoreno i ispregovarano po pitanju sela i poljoprivrede, nego nitko , ali baš nitko, od Ministarstva poljoprivrede pa do svih poljoprivrednih službi i agencija i njihovih lokalnih ispostava nije ljude upozorio ili pripremio na sasvim novi sustav rada i poslovanja. Samo napomena , Hrvatska trenutno ima 6 poljoprivrednih službi i agencija. Nedavno su jedne dnevne novine pisale koliko je puta povećan broj zaposlenika Ministarstva poljoprivrede u zadnjih par godina. I da se četvrtina proračuna ministarstva troši samo na njihove plaće.
No, glavni problem tih svih službi je njihova neučinkovitost, koja proizlazi iz nekompetentnosti. Za subvencije bilo koje vrste, od sada pa do vijeka, morati će se pisati zahtjevi i čitavi elaborati po EU standardima. I sami poljoprivrednici to moraju shvatiti, jer drugačije biti neće. I to je sigurno. A sve te službe i agencije im u tome moraju pomoći, jer su za to plaćene. I to im je sada glavni posao. Ali, oni to ne rade. Iz jedinog očitog razloga- ne znaju kako. A sami seljaci su se nadali da će nekim čudom i dalje sve ostati po starom. Ali, nažalost, neće.
Poljoprivredne službe su se pretvorile u statističare i utjerivače besmislenih kazni. Po selima popisuju koliko krave imaju rogova, a krmače namotaja na repu. ( Iz vlastitog iskustva: Inspekcija od 4 člana dolazi na OPG popisati broj krava, mada već imaju desetak dokumenata na kojima im to sve piše. Dvije gospodične su došle u štiklama!! i, naravno, nisu mogle ući u staju, radi neadekvatnosti obuće. Pa sam im ja javio zatečeno brojno stanje. Koje su one same došle osobno vidjeti i provjeriti.) Savjetodavne službe daju savjete u lokalnim medijima tipa kosite sijeno kad je sunčano, a travu u vinogradu prskajte herbicidima... I za to primaju plaće iz državnog proračuna. Od poreza koji je utjeran svima nama. I svakom tom seljaku na cestama...Sve ove godine sve lokalne ispostave svih službi i agencija zajedno, održale su u Vrbovcu jedno predavanje ljudima o načinu funkcioniranja sustava subvencija u EU. I zaključili da više neće moći ovako kako je bilo do sada...
Sadašnja Vlada i Ministar poljoprivrede naslijedili su nered, dugove koje još nisu niti sagledali, niti dokučili. Sve u svemu, zlo veliko za sve, naročito za seljake. No, netko je morao početi uvoditi red u cijeli sustav. Ništa ne ide preko noći, svaki je rez bolan prije ili kasnije, teško je mijenjati dugogodišnje navike. No, svi moraju shvatiti da ovako dalje ne može ići, jer nas takav put sve vodi u propast.
Vlada ne smije izgubiti iz vida jednu činjenicu- ni po koju cijenu ne smije dozvoliti potpuni kolaps poljoprivredne proizvodnje i nestajanje hrvatskog sela kao kompleksnog radnog i životnog sustava. Ako zbog ničeg drugog, onda zbog samih ljudi. I toj operaciji mora pristupiti vrlo oprezno. Jer joj je pacijent, zbog pogrešnih kura, sada na aparatima. I, najvećim dijelom, nije kriv za to. Ispada da je, poput djece u školskom dvorištu, navučen na drogu zvanu poticaj. Jer, dileri su imali svoju računicu, i za korisnika ih nije bilo briga. Sve dok je uredno plaćao. Sad je prisiljen prodavati stvari iz kuće. A morati će i sam na kuru odvikavanja...
S ovog aspekta, poljoprivrednici koji su na cestama su u mnogo čemu u pravu. I čovjek za njih, ako već nema suosjećanja, barem mora imati razumijevanja. Još kad oni u potpunosti shvate u kojem smjeru moraju krenuti dalje, a država postane svjesna kolika je njena uloga i odgovornost u svemu, neće trebati isključiti aparate. No, kao u svakom žitu, tako i u ovom ima i kukolja. No, o tome drugom prigodom...

Oznake: Poljoprivreda, prosvjedi, potpore

Leti, leti...-bonus!

Hrvatska je zemlja velikih mogućnosti, a ako ste državni službenik ili namještenik na pravoj poziciji, onda vam je samo nebo granica. A nekima niti ono...
Hrvatska je prvog dana srpnja postala članicom EU. Organizirano je veselje u Zagrebu, došli su raznorazni bjelosvjetski luftbrenzeri, jebivetri i hohštapleri, jednom riječju- državni dužnosnici.
Većina ih je doletjela avionima. Piloti su ih dovezli, kontrolori leta prizemljili avione, stjuardese su im podijelile jastuke, radnici pretovarili prtljagu. Sve kako već biva na takvim mjestima, koje narod zove aerodrom.
No, tu sada na scenu stupa sposobnost i učinkovitost državnih menadžera i direktora, tih perjanica i stupova novog hrvatskog gospodarskog uzleta na krilima novog, slobodnog kapitalizma.
Uprava Zračne luke, koja se bezuspješno pokušava prodati pod svaku cijeni bilo kome, odlučila je podijeliti dvadesetak bonusa svojim direktorima, kao nagradu za vrlo uspješno odrađen posao slijetanja aviona sa europskim diplomatima koji su išli na naše proštenje.
Mislim da ne treba posebno objašnjavati što se dogodi kod neuspješnog slijetanja. I da je uspješno slijetanje rezultat rada i koordinacije pilota i kontrolora leta. I da je direktorij aerodroma pridonio uspješnom slijetanju jednako koliko i ja Španjolcima da postanu svjetski prvaci time što sam ih gledao na televiziji. Ali, uprava Zračne luke posjeduje ultimativnu hrvatsku magiju- Raditi za državu. Samo trebaš nešto poželjeti i vjerovati da bi to bilo dobro za tebe i država ti to ispuni. Kao iz svjetski popularnih imbecilnih kvazi duhovnih, filozofskih ili self-help priručnika.
Uzmi i dobiti ćeš!
S obzirom na obilan urod kojim nas je i ove godine blagoslovio državni proračun, a po uzoru na državne avijatičare i ostale državne firme, agencije i ministarstva odlučili su nagraditi svoje vodeće mudre glave. Naročito one koje poslovnu godinu za godinom završavaju s velikom dobiti, a takvi su kod toga poslodavca gotovo svi.
Porezna uprava ima posljednjih mjeseci najviše posla, pa bi stoga i u redu bilo da se sav njihov rukovodeći kadar nagradi bogatom novčanom nagradom. I to zato jer nakon četvrtka, neizostavno i neizbježno, slijedi petak.
Poseban bonus zaslužuju i direktori naše nacionalne avio-kompanije. Za nezaustavljivu i pedantnu vrtnju Zemlje oko Sunca.
Svi u Ministarstvu poljoprivrede, od ranga višeg savjetnika pa naviše, zaslužuju posebne bonuse zbog nevjerojatne činjenice kako nosorogu uvijek izraste rog na nosu, a ne iza uha ili na banderi.
Zahvaljujući tome da pticama raste raznobojno perje a auto-gumama ne, kompletan željeznički menadžment može očekivati da će omastiti brk.
Cjelokupne uprave svih hrvatskih cesta i autocesta zaslužuju bonus, jer je nepobitno znanstveno utvrđeno da ribe, iako su u vodi, na neki način ipak dišu.
Na našu žalost, potez rukovodstva zračne luke još je jedan dokaz da nomenklatura koja upravlja bilo čime u ime države nema više nikakve veze sa realnošću.
Svi ti direktori elektre, autocesta, željeznica a i ministri koji su ih postavili ogledni su primjer nesposobnih, nekompetentnih, nezasitnih i bahatih stranačkih poslušnika, koji su dolaskom na takve perspektivne pozicije počeli procese kadroviranja i parazitiranja, naravno, po uzoru na one prije sebe. Jer, što god da se dogodi, njih će već netko zbrinuti. A ako se račun na kraju ne poklapa, državna kasa je uvijek tu.
Poskupljenje struje opravdavano je dugogodišnjom stagnacijom cijena, a rezultiralo je isplatom bonusa svim zaposlenicima elektre. Dolaskom novih distributera na tržište, panično su najavili pad cijena.
Željeznicu nam je daljina već odavno progutala, ali ministar najavljuje nove investicije, nove kredite, planove, nove vlakove, nove kupce. Sad ispada da je jedan od potencijalnih kupaca hrvatskih željeznica pod optužbama za istu rabotu kao i pokojni Osama Bin Laden. Najavio je i otkaze radnicima, ali nigdje ne iznosi točan broj menadžera kojima raspolaže naš ponos na tračnicama. I sasvim ozbiljan, na televiziji i u novinama, naš ministar prometa najavljuje kako će graditi dvotračnu trasu pruge sa jednim kolosjekom. Pogodio je tricu sa linije slobodnog bacanja.
I premijer i ministar financija nam neprestano ponavljaju kako je važno štedjeti i ne zaduživati se i trošitipreko svojih mogućnosti. Zato takve probleme lokalna samouprava po općinama i gradovima rješava suptilnije. Kad im i gdje usfali novca, preko svojih komunalnih izdanaka samo nečemu dignu cijenu, propišu obveznim neki porez, ili donesu odredbu po kojoj nekome nešto mogu uzeti.
I sva ta nedjela političari rade sa oholim podsmijehom. Jer puk je po njihovom prosvijećenom shvaćanju i doživljavanju- niža vrsta. I odnositi će se i dalje tako prema njemu. Samo zato jer to mogu. Ilustrirali su nam to i izvještajem prema kojem neki saborski zastupnici, na račun putovanja na posao, dobivaju svote koje radnik koji nešto proizvodi ne zaradi u dvije godine.
I, s pravom se čude narodu koji se njima i tome svemu čudi.
Jer, što da su ti ljubitelji putovanja zastupnici u Europarlamentu? Tada bi se država morala zadužiti, samo da im plati putovanja, tako da založi negdje bubrege svojih građana.
Vele da se u saboru prima i naknada za odvojeni život zastupnika. Zato što su odvojeni i od briga i od pameti...

Oznake: EU, bonusi, državne službe

Svršeni oblik glagola pušiti

Uzgoj i distribucija kanabisa u zdravstvene svrhe legalna je u Nizozemskoj, Češkoj, Izraelu, Kanadi, Kanadi, Italiji, Francuskoj, Njemačkoj, Austriji, Sad-u...
U Hrvatskoj je prvo Ministarstvo poljoprivrede odobrilo sadnju jedne vrste konoplje, koja više ne postoji, a sada Ministarstvo zdravlja zastupa stajalište da u Hrvatskoj nije dokazano da upotreba kanabisa koristi pacijentima u liječenju.
S obzirom na takve pozitivne reakcije naše sposobne političke nomenklature na problem o kojemu doslovno ovise ljudski životi, odnosno zdravstveno stanje i kvaliteta liječenja najtežih bolesnika, za očekivati je da će se objaviti još nekoliko progresivnih i vizionarskih reakcija, po uzoru na navedenu. Odnosno, sve ono što nije dokazano u Hrvatskoj treba iz temelja preispitati, a do tada zabraniti i u potpunosti ignorirati. Sukladno tome, država će početi provoditi projekte koji su svuda po svijetu odbačeni, neprovedivi ili opasni. Jer, kod nas je idealna klima upravo za takve vizionarske poduhvate.
Kao izlaz iz trenutne nezavidne situacije ministar poljoprivrede mogao bi pokrenuti nove projektne specijaliziranog subvencioniranja uzgoja ptice dodo ili jednoroga. Ili pokrenuti nove kreditne linije za početak uzgoja pernatih zmija. Problem s nabavkom podmlatka može se riješiti improvizacijom; lijepljenjem kokošjeg perja na kišne gliste. Ekološkim ljepilom, naravno.
Pošto nema konkretnog dokaza da je na našem području patentiran kotač, pod hitno treba zabraniti upotrebu svega što imalo podsjeća na kotač, ili se na bilo koji način okreće. Vlastitom hrvatskom pameću, uz prethodnu kordinaciju svih Ministarstava, Agencija i Savjeta, treba u zadanim okvirima pristupiti procesu planiranja, razvoja, konstruiranja i proizvodnje, a zatim i sagledavanju mogućnosti i praktičnosti primjene Prvog Hrvatskog Kotača.
S obzirom na očekivani broj zapreka, potrebnih dozvola i suglasnosti te raznolikost i broj kooperanata, za očekivati je, da kad jednom ugleda svjetlo dana, Hrvatski kotač svojim dizajnom, kvalitetom, izgledom, postojanošću i cijenom bude jedno od novih svjetskih čuda.
Pošto u Hrvatskoj niti za aspirin nema nikakvih dokaza koje je izvelo naše Ministarstvo zdravlja, a koji bi upućivali na korisnost toga lijeka, preporuča se svim liječnicima da pacijentima više ne prepisuju bijele njemačke tablete. U slučaju glavobolje, zubobolje i svih ostalih boljki pacijente treba upućivati na glodanje brezove kore. U slučaju nuspojava i komplikacija, pratite dabrove i puhove i radite isto što i oni.
Takav bi pristup unio i u školstvo neke novine i promjene.
Rastreseni profesor matematike ispituje Pitagorin poučak kakvog tikvana, na popravnom.
Ništa- ceri mu se ovaj.
Kako ništa!?- zine profa.
Od stoljeća sedmog, na našim prostorima nije živio nitko tko se je zvao tako!

A tu je i pitanje gravitacije. Isac Newton nepobitno nije bio naše gore list.
Što obavezuje naše strukture vlasti da vjeruju u gravitaciju? Sazove se lijepo sjednica Vlade i ukazom se poništi gravitacija. Jer ju oni nisu dokazali. I svi ministri i zastupnici lijepo odlebde i otisnu se beskrajnim svemirskim prostranstvima, željni uspostave kontakta sa novim civilizacijama i vrstama, koje će usrećiti, unaprijediti i obogatiti svojom mudrošću i sposobnošću.
Ili potaknuti na masovni egzodus i promišljanje o masovnom samouništenju.
Pitanje upotrebe kanabisa, naročito kanabisova ulja, u medicinske svrhe ozbiljno je zdravstveno i društveno pitanje. Mnogo ljudi koristi kanabis za ublažavanje zdravstvenih tegoba. I kod nas ima dosta onih koji ga koriste. I tu dolazimo do srži problema. Ljudi ga koriste, a nema podataka koliko ga njih koristi. I gdje ga i koliko nabavljaju. A kako god da ga nabavljaju, još uvijek to rade ilegalno. I samim time, postaju kriminalci.
Dokazano je da kanabis ublažava simptome multiple skleroze, nuspojave kemoterapije i bolove kod pacijenata s različitim stadijima raka. Ministarstvo zdravlja može i treba dozvoliti pacijentima koji za to dobiju liječničko odobrenje upotrebu kanabisa. To je nešto najmanje što mogu učiniti po tom pitanju. I tu se ne radi i ne govori o legalizaciji kanabisa u bilo kojoj kombinaciji povezanoj sa sintagmom "lake droge", nego isključivo o pravu na kupnju proizvoda na bazi kanabisa u ovlaštenim ustanovama, za upotrebu u medicinske svrhe, prema liječničkom receptu.
Samu državu to ne bi trebalo ništa koštati, jer osobe koje kanabis kupuju i sada, kupuju ga za svoj novac. Samo ga kupuju na crnom tržištu, od preprodavača, odnosno dilera. Da se taj proces institucionalizira i stavi pod nadzor države, ona bi još od toga imala i koristi.
U vremenima kada se državne i županijske bolnice doslovno urušavaju, kad se najavljuje egzodus medicinskog osoblja u susjedne zemlje radi mogućnosti veće zarade, kad vam hitna pomoćizdaje račun za reanimaciju kao da su vam prodali vrtnu garnituru, takav negativan i agresivan stav prema pitanju upotrebe kanabisa u medicinske svrhe neshvatljiv je svakome tko ima i malo mozga u glavi.
Tisuće i tisuće ljudi umire godišnje od direktnih i indirektnih posljedica upotrebe alkohola i duhana. Država ne samo da to brani, nego ta sredstva prodaje sa svojim pečatom.
U našoj zemlji postoje deseci tvrtki koje prodaju raznorazne prerađevine i supstance pod nazivnikom medicinskih dodataka. Za ovo, za ono, protiv ovoga, protiv onoga. Gljive, čajevi, kreme, tablete, korijenje, lišće, jaja zmajeva, kobrine dlake, pa čak i mast od tigra?!!
Država im naplaćuje poreze i marže, reći će mnogi, pa nek prodaju što ih volja.
Država će naplaćivati poreze i takse i sve što si već zamisli i ako prodaju kanabisa stavi u legalne okvire. I pomoći će mnogima. I neće vlastite građane tjerati u kriminal. Jer, kad čovjek trpi nesnosne bolove ili gleda nekog bližnjeg u svakodnevnoj agoniji, učiniti će sve da tu patnju ublaži i uhvatiti će se za svaku pruženu slamku, zagristi će i u najmanju nadu za pozitivan ishod. U takvim ga slučaju bezumni i besmisleni zakoni i propisi neće zaustaviti. I zato bi država trebala imati malo više sluha za tu problematiku.
I okrenuti se od smjera u kojem je krenula na polju zdravstvene zaštite vlastitih građana. Koje će oživljavati tek kad im u džepu napipa svežanj novčanica ili im banka potvrdi da je umirući solventan.
I nije lijepo, dragi Ministre zdravlja raditi od ljudi budale. Tako da ih pozivate da se odazovu darivanju krvi. A onda im poslije, u slučaju da im je potrebna transfuzija, naplatiti tu istu krv, tko zna, možda čak i njihovu. Ako nemaju 14 javnih, 12 tajnih i barem 8 dodatnih polica osiguranja.

Oznake: humor, kanabis, liječenje

Sinekurom se smatra lijepo, ugodno radno mjesto, na kojem se ne radi skoro pa ništa, a odgovorni ste ama baš za ništa. Ljeti ste na rashlađenom, zimi na suhom i toplom, a primanja su izdašna u odnosu na prosjek. Pojava je to poznata od antičkih vremena, a velikog maha uzima uglavnom u političkim sustavima nejasne definicije i strukture.
Plodno tlo za takve pojave su razne agencije; državne, gradske, svejedno. Kod nas su pod paskom jedne stare, tradicionalne političke stranke najpopularnije one županijske. Pod time "kod nas" mislim na prostor, odnosno županiju oko metropole. A svi dobro znamo kako su nam takve agencije i zavodi nasušno potrebni. I to u čim većem broju.
Na ljestvici industrijskog razvoja iza nas su samo pacifička otočja, i to jedino zbog toga jer nemaju fizički gdje smjestiti industriju, osim da ju lopaticama iskopaju u pijesku. Na rangiranju po konkurentnosti i korumpiranosti, zeznutiji smo od Zimbabwea i Azerbejdžana i Turkmenistana zajedno. Oni tamo imaju samo po jednog poglavicu na cijelom teritoriju, i svi znaju koga treba namiriti da se otvore sva vrata. Kod nas, u svakoj općini pred investitora bane jedan takav seoski knez i nešto žica. I tom linijom do vrha morate savladati jedno pet-šest instanci. Da ne spominjemo kako hranu uvozimo iz zemalja u kojima kiša pada rjeđe nego što mi pobjeđujemo na eurosongu.
I zato je važno da imamo prave ljude na tako važnim mjestima, naročito na lokalnoj razini.
Čak i ako se ti ljudi možda i zaposle po stranačkoj ili rodbinskoj liniji, sigurno nisu dospjeli na radna mjesta gdje teku med i mlijeko. ( Mada bi se, kad bi se napravio popis svih zaposlenih u svim agencijama naše županije, dobilo nešto jako slično rodoslovnom stablu nekoliko istaknutih članova stranke koju odlikuje čvrsta i iskrena vjera u Boga i međusobna sloga i potpora u popunjavanju kadrovskih praznina).
Nije lako izdržati tempo i pritisak u menadžmentu jedne takve agencije za kontrolu i usmjeravanje vizija. Ako ste niži referent za odnose s javnošću i zaprimate ideje i želje nadobudnih i nadahnutih stranačkih kolega, prijeti vam, ukoliko niste čvrstog mentalnog zdravlja, velika opasnost za um. Ukoliko poslu ne pristupite čisto profesionalno, prolupali ste.
Ako ste u vrhu agencije, teret na vašim plećima je nemjerljiv. Smjestite se u udobni kožni naslonjač i prepustite ugodnom treperenju lišća sa platana nasuprot prozoru. Gledate kako majka vrana savija gnijezdo, kako sjedi na jajima, kako su se iz jaja izlegli mali ptiči. Gledate ih kako rastu, tugujete zajedno sa njima kada ih kiša nemilice zalijeva, veselite se zajedno kada im majka donese veliku glistu, smijete se njihovim nesigurnim pokušajima letenja. U samo par mjeseci proživjeli ste nekoliko života. Uza sve to, trebalo je svakodnevno razraditi kladionicu i odlučiti se za izbalansirani ručak. Jer ,svima je dobro poznata važnost pravilne prehrane. Uz to sve, bili ste obvezni pomagati domaću poljoprivredu, odlaskom na tržnicu za radna vremena. Pa neka još netko kaže da ta sinekura nije gadna stvar. Na takvim se mjestima vidi koliko je važno biti mentalno jak, i izdržati sve pritiske i ne skrenuti s uma kad vidite platnu listu za samoprijegorno zalaganje.
I naravno da se tu ne radi o nikakvom nepotizmu, političkom pogodovanju ili , ne daj Bože, namještanju natječaja. Svima onima kojima su strani pojmovi domoljublja, vjere, nacije, tradicije na znanje i ravnanje- tu je u prvom planu vjera u Boga i briga za bližnjega svoga!

Oznake: politika, sinekura, humor