Dio priče o seljačkim prosvjedima, gdje ni seljaci nisu čisti, odnosi se na način na koji su se izvlačili novci iz sustava subvencija, te na što su se trošila namjenska sredstva. Krediti su posebna priča, a igre sa i oko državnog zemljišta spadaju u nadležnosti policije, državnog odvjetništva i sudova.
Dobar dio poljoprivrednika počeo je sustave potpora i subvencija doživljavati kroz odlazak u općinsku zgradu, koja je u biti bankomat za koji vam ne treba pin. Samo stanete pred njega i poželite nešto lijepo. U kunama... Inicijalno, za to je kriva država koja je sustav postavila na taj način. To smo već objasnili. Poticaji su se u početku dijelili bez ikakve kontrole. Na njima je varao tko god je mogao, što je još jedna potvrda da se lopovom postaje ako imate priliku.
Nekoliko primjera. Za iste površine poticaje su dobivali i vlasnici zemlje i poljoprivrednici koji su zemlju uzeli u najam. S istim papirima o vlasništvu, dakle u suradnji s nadležnim službama. Sijale su se kulture pro forme, uzimali su se poticaji po hektaru, a površine ili ostavljale bez daljnje obrade ili preoravale nakon nekog vremena.
Ako je netko imao, na primjer, 30 hektara u posjedu, nešto oranica, nešto livada, nešto pašnjaka, zahtjeve za potporu pisao je na sve površine kao da su oranice, i to za kulturu koja je nosila najviše. Naravno, to nije mogao svatko. Uz suradnju sa službama, za to je bila potrebna i lokalna politička suglasnost, u slučaju kakve inspekcije. Za što je, razumije se, trebalo biti politički ispravan.
Država u toj priči ima isto putra na glavi. Lako se može provjeriti koliko su u postocima poticaji rasli u izbornim godinama, bez realnog opravdanja. A kada se radilo o lokalnim razinama i kakvim lokalnim izborima, gradovi, općine i županije proglašavale su elementarne nepogode od svega i svačega.
Država svoj, odnosno naš novac ili nije htjela ili nije znala kontrolirati. Ili su stvarno baš svi vjerovali da imaju koku koja će dovijeka nesti zlatna jaja.
Krajem devedesetih rasprodaja društvene imovine bila je na vrhuncu. Kreditiralo se je sve i svašta. Najunosniji biznisi su, uostalom kao i danas, bili trgovina i usluge svih vrsta. Rad u proizvodnji ili na zemlji po dotadašnjim modelima i principima postao je predmetom sprdnje i ismijavanja. Ušli smo u novu eru obilja i blagostanja, menadžmenta i brokera. I seljaci su vidjeli da mogu preko noći doseći europski standard. Ali, kreditima koji su svakome tko je imao i zrno soli u glavi trebali biti sumnjivi i smrdljivi. Europski poljoprivrednici svoj su sadašnji standard postizali generacijama. A mi smo htjeli sve i odmah.
I naše ljude, seljake, je isto ponio zanos mogućnosti. Mislili su da će i za njih važiti isti uvjeti kreditiranja i poslovanja kao i za kojekakve švercere, kamatare, kriminalce i ostali šljam s kraja devedesetih, koji se skrivao iza naziva poduzetnici. Ali nije bilo tako. Sada je sve počelo dolaziti na naplatu. A ti vražji poticaji počeli su funkcionirati po sasvim novom modelu.
Digresija. Udruga uzgajivača simentalskih goveda zagrebačke županije bila je u nekoliko navrata u Austriji i Bavarskoj, u zemljama koje su već desetljećima u samom vrhu po stočarskoj proizvodnji i proizvodnji mlijeka. Pa su tako Austrijanci i Bavarci bili i kod nas. I ostali su šokirani onim što su vidjeli. Ljudi su rekli da to što su naši stočari izgradili za deset godina, oni grade kroz tri generacije. Isto tako su nam predvidjeli skori kolaps, jer to što smo mi napravili nije niti prirodno, niti održivo. Mi smo se isprva smijali toj njihovoj nazadnoj ekonomsko-gospodarskoj politici (koju smo mi izokrenuli) – prvo krava, pa staja, pa tek onda kuća i pasat nove linije. Sad smo sami spoznali da smo pred kolapsom, ali ne samo da ne priznajemo greške koje smo počinili, nego su nam svi drugi sve krivi, a mi sami ništa.
Digresija druga. Formalni oblik državne ekonomije nam je tržišni kapitalizam. Dakle, država ne intervenira na tržište, cijene se slobodno formiraju po zakonu ponude i potražnje, dogovorom kupaca i prodavača. Proizvođač pšenice nije zadovoljan cijenom koju dobije za svoj proizvod i ističe kako mu "oni" moraju nadoknaditi razliku za koju on misli da mu pripada. I tako par puta ponovi pred kamerama "oni", ali nikoga ne imenuje. Pretpostavimo da je mislio na državu. Ali država u ovoj igri ne sudjeluje. Sami smo tako odlučili prije dvadeset i nešto godina. Ako netko smatra da država treba intervenirati u segment tržišta, onda treba inzistirati prvo na promjeni sustava, odnosno oblika ekonomije. A ne tražiti nešto kad mu to odgovara, a kada ne, onda se praviti da to ne postoji. Zadatak države je da utječe na okruženje u kojem se odvija gospodarstvo i poslovanje, a ne da se miješa u njega, jer više nemamo socijalizam. Država treba prepoznati teškoće s kojima se susreću poljoprivrednici, pa im smanjiti ili prolongirati obveze prema njoj, pritisnuti banke da smanje kamate, odgode prisilne naplate, pokrenuti interventne otkupe kada je na tržištu višak, naročito goveda ili svinja, da se ne uništi ili rasproda matični fond koji je bitan za daljnji razvoj, a koji se stvara godinama. I najvažnija stvar koju država može napraviti, a nije ju napravila - odrediti maksimalnu razliku profita koju mogu prekupci i prerađivači ostvariti u odnosu na cijenu sirovine i krajnjeg proizvoda. A ne da je žito kila – kuna, a kruh kila – 10 kuna. Ili mlijeko litra – 2 kune, a u trgovini litra – 6 kuna, plus još svi derivati koji se iz tog mlijeka izvade i prodaju. Gospodo, krave nisu programirane da daju mlijeko s 0,9 posto mliječne masti.
Pokušajmo sagledati objektivno cijelu situaciju. Seljak je na cesti s traktorom od milijun i pol kuna. Doma ima farmu i stado od 10 milijuna kuna. To sve je većinom pod hipotekom, u vlasništvu banaka. I sada traži od države još novca. Ništa drugo, samo gotov novac. Koji će, ako ga i dobije, opet u konačnici dobiti najvećim dijelom banka. Realno je, što je i rekao jedan od seljačkih predstavnika, da se država u priču ubaci sa smanjenjem, otpisom i prolongiranjem dugova ljudi prema njoj. I da pritisne banke da smanje kamate, prolongiraju dugove i reprogramiraju kredite. Isto tako, država mora pronaći barem jedan mali dio novca koji ljudi traže, jer to se uvijek može, uvijek se tako i rješavalo slične situacije i opet će biti tako. Ali većina vođa ljudi na cestama trenutno ima nerealno visoke zahtjeve, mislim na cifre koje traže. I zanimljivo je da su to stalno jedni te isti ljudi koji stalno nešto traže, s nekim pregovaraju javno i tajno, i onda na naglo sve prekidaju, ne dajući ni ljudima koje su doveli sa sobom na cestu prava objašnjenja što su i s kime i za koga od njih dogovorili. Posebno je interesantan slučaj jednoga od njih – sadašnjem predsjedniku države bio je u izbornom timu, dok se nije saznalo da je uz njegovu malu pomoć cijela njegova ulica dobila izdašne poticaje, mada imaju samo par gredica iza kuće.
Digresija treća. Tko je 11. 8. slušao poljoprivrednu emisiju Hrvatskog radija, mogao se na vlastite uši uvjeriti u motive dvojice vođa prosvjednika, koji su se otvoreno krenuli svađati o tome tko ima pravo u čije ime i s kime pregovarati i tko ima pravo što od koga dobiti. Kao u onoj narodnoj, dva vrapca na tuđem žitu. I onda je jedan od njih, TV orač, iznio svoje viđenje situacije. Država mu isplaćuje poticaj po hektaru zasijane pšenice. Ne po prinosu, što je u cijelom svijetu normalno i logično, ali nije i kod nas. Subvencionirano mu je i gorivo, plavi dizel. Vjerojatno ima i povrat sredstava za kapitalna ulaganja. Nije zadovoljan sa otkupnom cijenom pšenice. Traži da mu država doplati razliku u cijeni do razine koju on smatra prihvatljivom. I za kraj, smatra da mu država treba platiti čuvanje njegove pšenice u skladištu. Sada neka svatko zaključi jesu li svi njegovi zahtjevi opravdani.
Da nastavimo, seljak je na cesti zato jer ima sredstvo, traktor, koji u ovom slučaju koristi kao sredstvo prisile, da ne upotrijebimo izraz teroriziranje. Ometa na neki način sve druge građane. Koji su, jednim djelom, svojim novcem financirali taj njegov traktor. Koliko je još građana ove zemlje u sličnoj ili goroj situaciji od seljaka. Ali ne mogu blokirati ceste jer nemaju čime. Imaju samo stare cipele koje mogu postaviti na cestu. Zar oni zbog toga ne zaslužuju ništa bolje?
Koliko vrijedi jedan posao u odnosu na drugi teško je objektivno procijeniti. Naročito stranama u poredbi. Ako se radi o nekom poslu za koji se dobivaju subvencije, onima sa strane se uvijek čini da je ovima subvencioniranima trava uvijek zelenija. No, ako netko obrađuje 200 hektara zemlje ne bi li od toga trebao imati sigurnu egzistenciju? Ili ako se brine za 200 krava, koje treba svakodnevno dva puta nahraniti, očistiti, obaviti mužnju? Svaki dan, nema Božića, nema blagdana. I onaj tko ima 200 i onaj tko ima dvije krave svakodnevno je vezan uz njih. Tako da nikada ne može cijelu obitelj odvesti negdje na više dana. I još kroz cijelu godinu spremati hranu za te krave. To nipošto ne znači da svi oni radnici na asfaltu, na skelama ili na navozu manje rade ili manje vrijede. Ili policajci pod oružjem. Stvar je u tome da se svi segmenti društva i gospodarstva trebaju jednakomjerno razvijati da bi društvo u cjelini napredovalo i prosperiralo. Možete kupiti novi BMW s klimom, putnim računalom, grijanim sjedalima i staviti ga na drvene kotače. Puni komfor koji može pružiti nećete nikada osjetiti. Posao političara je da osiguraju uvjete da se cijelo društvo razvija u jednakim uvjetima.
Normalno je zapitati se jesu li baš svi koji su sada u problemima zbog nemogućnosti vraćanja kredita, trebali kupovati nove i skupe traktore i drugu sofisticiranu mehanizaciju. Nitko zdrave pameti ne tvrdi da bi trebali orati drvenim plugom ili konjem, kao naš TV orač. Ali, možda su za početak mogli kupiti i rabljeni traktor, pa onda kroz 5-10 godina noviji i moderniji. Ili se u većoj mjeri povezati u zadruge, odnosno strojne prstene, koji se baziraju na tome da više poljoprivrednika koristi jedan priključni stroj, naročito u slučaju ako se taj stroj rabi samo par dana u sezoni. Europske zemlje svoje seljake potiču na to, daju im posebne pogodnosti i poticaje za takve zadruge. Naša vlast nije čista niti po tom pitanju. Dozvoljavali su bankama da dižu kamate na namjenske kredite do neba, a cijene strojeva u sustavu kapitalnih ulaganja pumpane su i do 50-ak posto više od realnih, tako da su svi nešto zaradili, osim onoga koji na kraju sve to mora vratiti i platiti. Isto se tako ne smije zaboraviti da je država ljude poticala i usmjeravala na neke kredite, a sada, kada je to sve neslavno propalo, svi peru ruke.
Seljaci koji su uletjeli u takve kredite mogu se usporediti sa svima koji su uzeli stambene kredite u švicarskim francima. Franak je kroz povijest imao velikih oscilacija i ljudi koji su dizali kredite kada je bio oko 4 kune trebali su se raspitati i informirati je li to normalno stanje. Isto su i naši poljoprivrednici mogli biti svjesni da, na vrhuncu kreditne perverzije koju nam je bivša Vlada priuštila, takvo stanje nije prirodno i održivo. Neće nama mlijeko nitko plaćati 4,50 kuna ako je oko nas 3 ili 3,50 kuna. Zato smo sada pali na 2,50.
Jer, što god radio, čovjek bi u svemu trebao imati mjeru. A neki su je u cijeloj ovoj priči izgleda izgubili, što zbog prevelikih apetita, što zbog krivih procjena. A neki jer su bili previše naivni, pa su po tko zna koji put vjerovali onima koji su ih prije toga svaki puta do neke mjere izigrali...
I samo još jedna digresija. Na dušu svim našim seljacima koji sada urlaju kako mi jedemo tuđe smeće dok oni ne mogu prodati svoje proizvode. U kvalitetu prerađevina koje dolaze iz uvoza ne bih se htio miješati, ali ne možete tvrditi da su meso, mlijeko i jabuke seljaka iz Danske, Njemačke, Belgije smeće. To je uvreda tim ljudima koji proizvode hranu za preko 500 milijuna ljudi. Ili da su lubenice iz Makedonije loše i nekvalitetne. To što je netko u Makedoniji proizveo lubenicu, platio carinu i dovezao ju na naš Jadran, pa ju prodaje po 2 kune za kilu i cijeli sustav ima profit od toga, a naša lubenica iz Metkovića košta 5 ili 6 kuna, nipošto ne znači da je makedonska lubenica smeće. Znači da kod nas nešto opako nije kako bi trebalo biti!

Oznake: poljoprivrednici, prosvjedi, poticaji

Kategorija poljoprivrednika koju se u aktualnoj situaciji spominje malo ili nimalo, a koju je Ministarstvo poljoprivrede otpisalo već ranije- vidljivo je to iz njihova odnosa prema toj grupi poljoprivrednika, su seljaci sa posjedima veličine do deset hektara. Dijelom zbog konfiguracije tla, dijelom zbog politike bivšeg sustava, takvih je u Hrvatskoj danas između 80 i 90 posto od svih onih koji se bave poljoprivredom. Točna statistika se još ne zna, dijelom zbog još neobrađenih podataka iz popisa stanovništva, a dijelom i zbog same politike i postupaka i Ministarstva i raznih seljačkih udruga- tu grupu seljaka malo jedni, malo drugi navlače poput prezervativa, kada treba negdje poentirati ili nešto nekome dokazivati.
Vidljivo je i jasno da se je država orijentirala na poticanje i ustroj velikih agrarnih sustava, novih poljoprivrednih poduzetnika, kojima je ta grana samo jedna komponenta u sustavu njihova poslovanja. Sve to skupa se, uglavnom, temelji na imovini bivših kombinata, koji su na nejasne i ponekad nadrealne načine promijenili vlasnike. U tom svom naumu država do određene mjere "gazi" i velike poljoprivredne proizvođače, ratare i stočare čiji je opseg proizvodnje respektabilan i za europske okvire. Tako da je izdaleka vidljivo da se tzv. malim poljoprivrednim proizvođačima ne sprema ništa dobro.
Činjenica je da oni sa takvim posjedima i načinom proizvodnje ne mogu biti konkurentni na otvorenom tržištu, koje sada obuhvaća prostor cijele EU. Svima onima koji se i dalje misle baviti poljoprivrednom proizvodnjom predstoji zaokret za cijelih 180 stupnjeva, te ubitačan ritam proizvodnje i traženja tržišta, uz stalne prilagodbe na promjene. Takva je stvarnost.
I tu dolazimo opet do problema koji je u jezgri našeg agrara- nereagiranje i nepripremljenost svih naših službi, koje su takve male proizvođače trebale pripremiti za novonastalu situaciju. Za koju su znali kada će nastupiti, i što nam donosi. ( Ili možda i nisu, sudeći po zamagljenim pristupnim pregovorima?) Možda te službe jesu znale što treba činiti, možda nisu. Ovo drugo je puno bliže istini, jer je očito da se ni sada ne poduzima po tom pitanju ništa.
A posao im je bio da upoznaju seljake s načinom na koji će doći do sredstava iz fondova EU. Prvo možda da su ih kroz predavanja, seminare i razne radionice naučili kako se rade zahtjevi za takva sredstva, razložno im i na primjerima objasnili da ovako kako je bilo do sada više biti ne može. Toga nije bilo. Veći proizvođači su si mogli i morali priuštiti specijalizirane konzultante po tim pitanjima. Većina manjih za to nema sredstava. Da ne govorimo o mogućnosti pristupa internetu i informatičkoj pismenosti. U svakom gradu postoje ispostave državnih i županijskih službi, imaju svoje djelatnike i prostor. Sve to se plaća iz proračuna, dakle plaćaju i ti seljaci. Zar im se nije moglo omogućiti u takvim prostorima osnovno informatičko opismenjivanje?
Sav taj odnos prema poljoprivrednicima nije ni približno strašan kao izjava ministra poljoprivrede, koju je on nekoliko puta ponovio, a na koju nitko nije energičnije reagirao. Izvan te njegove izjave, to jedva da je tko i spomenuo. A razmislio o tome što je ministar izgovorio nije valjda nitko, zbog navike valjda da ga nitko ne shvaća ozbiljno. Čovjek je mirno i staloženo rekao da se većina takvih malih poljoprivrednika više neće moči baviti poljoprivredom i da će nestati. I nastavio priču dalje.
Penzije su male. Govore kako će rasti u skladu s rastom gospodarstva. Radnicima i službenicima će plaće rasti u skladu sa mogućnošću države i poduzeća. U okviru mogućnosti socijalna politika će zbrinuti nezaposlene, a radi se intenzivno i na otvaranju novih radnih mjesta. A seljaci sa malim posjedima će morati nestati. To su čuli od svojeg ministra. Prva asocijacija na to mi je bio film u kojemu grupa ljudi za svastikom na rukavu, u ladanjskoj vili, na jezeru, raspravlja kako se riješiti druge grupe ljudi, koju su smatrali suvišnom u odnosu na ostvarenje svojih planova.
Prosječna veličina posjeda na državnoj razini je manja od 3 hektara. Što se tiče same strukture gospodarstava, uvelike se radi o staračkim domaćinstvima. Mnoga imaju samo jednog ili dva člana. Do sada su takva gospodarstva, odnosno seljaci, uz nekakve subvencije i proizvodnju uspijevali preživljavati. Što je najvažnije- nisu na druge načine bili na teret državi kao socijalni slučajevi, jer su sva svoja ostala davanja podmirivali. Sada im, ukoliko ih ne prime u resor Ministarstva socijalne skrbi, po ministru slijedi terminacija. Sustav dohodovnih potpora je krahirao, po novim uvjetima od seljaka zahtjeva da postane proleter. O najavama uvođenja dozvola za rad sa svim strojevima strah je čovjeka i razmišljati. Jasno je da se tu radi samo o još jednoj varijaciji izvlačenja novca od ljudi.
Sagledavši sve ovo, ne mogu se oteti dojmu da Vlada jednostavno čeka da dobar dio takvih poljoprivrednih gospodarstava ili prirodno odumre, ili da ljudi od svega dignu ruke i nekuda odu. Pitanje je samo kuda. A tada će se već netko naći i preuzeti slobodne površine. Možda i zaposliti prijašnje vlasnike kao najamnike na vlastitoj djedovini.
Vidim da su zadnjih dana popularne priče o sadnji paprike i luka. Kao rentabilnoj i perspektivnoj. Proizvodnje takvih kultura su sofisticirane, zahtijevaju infrastrukturu i dugoročna visoka ulaganja. Zbog same svoje prirode ne mogu se sprovesti na svakom terenu. Da ne govorimo o spremnosti i pripremljenosti samih poljoprivrednika prihvatiti se takvog posla. A ne možemo niti svi saditi papriku. Jer će se poremetiti i ono malo tržišta koje pokrivamo. Što se već godinama dešava sa žitaricama. Jedne godine sve žitarice dobro rode, cijena na tržištu im je niska. Druge godine ih se posije jako malo, pa im cijena skače u nebo, jer ih nema na domaćem tržištu. I tako godina za godinom. To se vrlo lako može spriječiti nečim što se zove strategija. To u našem Ministarstvu poljoprivrede ne poznaju.
Sada ozbiljno. Poljoprivrednici nisu nogometaši, pa da svake sezone mijenjaju klub. Nisu ni trgovci, da mijenjaju blagajne svaka tri mjeseca. Nemaju kiosk sa krafnama, pa ako krafne podbace, prebacuju se na prodaju novčanika. Podizanje trajnih nasada, primjerice vinove loze, voćnjaka, kupina ili malina od sadnje do prve ozbiljne berbe protegne se kroz tri, četiri godine. Ne može se netko, ako je uzeo kredit da posadi voćnjak, nakon tri godine prebaciti na sadnju paprike ili uzgoj suncokreta. Ili, ako je netko napravio farmu za 200 muznih krava, tko mu, ako ima i gram pameti, može savjetovati da u trenutku velikih poremećaja na tržištu promjeni djelatnost? Kuda će sa kravama? Zato je nužna državna strategija za razvoj agrara, da bude spremna intervenirati u situacijama poremećaja na tržištu, ukoliko pojedine grane proizvodnje zapadnu u poteškoće. Za to mora imati fondove za pomoć ugroženim proizvođačima. Jer, može biti zastoja i zasićenja na tržištu kupina od godinu, dvije. Može i tri. Ali od četvrte godine na dalje proizvodnja i prodaja će opet krenuti i sami proizvođači će vraćati dio svojih viškova u taj isti fond koji ih je spašavao u gladnim godinama. Ozbiljne države imaju strategiju za sve gospodarske grane. Mi to nemamo niti na papiru.
Problem malih poljoprivrednika je kompleksno socijalno, gospodarsko i političko pitanje. A sada postaje i humanističko, odnosno pitanje odnosa sustava prema čovjeku. Dok se pojedincima, ponekad i ispod stola, isplaćuju sredstva da svake druge godine mogu kupiti novi traktor, a ponekad pretekne i za kakvu limuzinu ili apartmančić na obali, dio ljudi, koji je generacijama živio od poljoprivrede i od toga plaćao državi poreze i davanja a djecu slao na školovanje, sada polako izumire. Malo prirodnim putem, a malo više zbog odnosa sustava prema njima. Ili nečijih želja . A, nemojmo zaboraviti da je taj sustav njihova vlastita država, za koju su bili spremni dati i živote.
Naša je država donijela zakone o zaštiti prava životinja. Pa tako ne smijete privezati tele na lanac, ili kokoš držati u rešetkama. Donijeli smo i zakone da se ne smije nehumano postupati sa divljim zvijerima tipa slon, tigar, gorila. Najozbiljnije, kod nas postoji takav zakon. Slučajno sam na televiziji vidio trenutak saborske sjednice kada je donesen taj zakon. Odnosio se dijelom na cirkuse. One prave, sa klaunovima i žonglerima. I to smo proglasili velikim civilizacijskim dosegom.
Još samo da netko donese, ili barem predloži zakon o zaštiti čovjeka...

Oznake: poljoprivrednici, poticaji, prosvjedi