Kategorija poljoprivrednika koju se u aktualnoj situaciji spominje malo ili nimalo, a koju je Ministarstvo poljoprivrede otpisalo već ranije- vidljivo je to iz njihova odnosa prema toj grupi poljoprivrednika, su seljaci sa posjedima veličine do deset hektara. Dijelom zbog konfiguracije tla, dijelom zbog politike bivšeg sustava, takvih je u Hrvatskoj danas između 80 i 90 posto od svih onih koji se bave poljoprivredom. Točna statistika se još ne zna, dijelom zbog još neobrađenih podataka iz popisa stanovništva, a dijelom i zbog same politike i postupaka i Ministarstva i raznih seljačkih udruga- tu grupu seljaka malo jedni, malo drugi navlače poput prezervativa, kada treba negdje poentirati ili nešto nekome dokazivati.
Vidljivo je i jasno da se je država orijentirala na poticanje i ustroj velikih agrarnih sustava, novih poljoprivrednih poduzetnika, kojima je ta grana samo jedna komponenta u sustavu njihova poslovanja. Sve to skupa se, uglavnom, temelji na imovini bivših kombinata, koji su na nejasne i ponekad nadrealne načine promijenili vlasnike. U tom svom naumu država do određene mjere "gazi" i velike poljoprivredne proizvođače, ratare i stočare čiji je opseg proizvodnje respektabilan i za europske okvire. Tako da je izdaleka vidljivo da se tzv. malim poljoprivrednim proizvođačima ne sprema ništa dobro.
Činjenica je da oni sa takvim posjedima i načinom proizvodnje ne mogu biti konkurentni na otvorenom tržištu, koje sada obuhvaća prostor cijele EU. Svima onima koji se i dalje misle baviti poljoprivrednom proizvodnjom predstoji zaokret za cijelih 180 stupnjeva, te ubitačan ritam proizvodnje i traženja tržišta, uz stalne prilagodbe na promjene. Takva je stvarnost.
I tu dolazimo opet do problema koji je u jezgri našeg agrara- nereagiranje i nepripremljenost svih naših službi, koje su takve male proizvođače trebale pripremiti za novonastalu situaciju. Za koju su znali kada će nastupiti, i što nam donosi. ( Ili možda i nisu, sudeći po zamagljenim pristupnim pregovorima?) Možda te službe jesu znale što treba činiti, možda nisu. Ovo drugo je puno bliže istini, jer je očito da se ni sada ne poduzima po tom pitanju ništa.
A posao im je bio da upoznaju seljake s načinom na koji će doći do sredstava iz fondova EU. Prvo možda da su ih kroz predavanja, seminare i razne radionice naučili kako se rade zahtjevi za takva sredstva, razložno im i na primjerima objasnili da ovako kako je bilo do sada više biti ne može. Toga nije bilo. Veći proizvođači su si mogli i morali priuštiti specijalizirane konzultante po tim pitanjima. Većina manjih za to nema sredstava. Da ne govorimo o mogućnosti pristupa internetu i informatičkoj pismenosti. U svakom gradu postoje ispostave državnih i županijskih službi, imaju svoje djelatnike i prostor. Sve to se plaća iz proračuna, dakle plaćaju i ti seljaci. Zar im se nije moglo omogućiti u takvim prostorima osnovno informatičko opismenjivanje?
Sav taj odnos prema poljoprivrednicima nije ni približno strašan kao izjava ministra poljoprivrede, koju je on nekoliko puta ponovio, a na koju nitko nije energičnije reagirao. Izvan te njegove izjave, to jedva da je tko i spomenuo. A razmislio o tome što je ministar izgovorio nije valjda nitko, zbog navike valjda da ga nitko ne shvaća ozbiljno. Čovjek je mirno i staloženo rekao da se većina takvih malih poljoprivrednika više neće moči baviti poljoprivredom i da će nestati. I nastavio priču dalje.
Penzije su male. Govore kako će rasti u skladu s rastom gospodarstva. Radnicima i službenicima će plaće rasti u skladu sa mogućnošću države i poduzeća. U okviru mogućnosti socijalna politika će zbrinuti nezaposlene, a radi se intenzivno i na otvaranju novih radnih mjesta. A seljaci sa malim posjedima će morati nestati. To su čuli od svojeg ministra. Prva asocijacija na to mi je bio film u kojemu grupa ljudi za svastikom na rukavu, u ladanjskoj vili, na jezeru, raspravlja kako se riješiti druge grupe ljudi, koju su smatrali suvišnom u odnosu na ostvarenje svojih planova.
Prosječna veličina posjeda na državnoj razini je manja od 3 hektara. Što se tiče same strukture gospodarstava, uvelike se radi o staračkim domaćinstvima. Mnoga imaju samo jednog ili dva člana. Do sada su takva gospodarstva, odnosno seljaci, uz nekakve subvencije i proizvodnju uspijevali preživljavati. Što je najvažnije- nisu na druge načine bili na teret državi kao socijalni slučajevi, jer su sva svoja ostala davanja podmirivali. Sada im, ukoliko ih ne prime u resor Ministarstva socijalne skrbi, po ministru slijedi terminacija. Sustav dohodovnih potpora je krahirao, po novim uvjetima od seljaka zahtjeva da postane proleter. O najavama uvođenja dozvola za rad sa svim strojevima strah je čovjeka i razmišljati. Jasno je da se tu radi samo o još jednoj varijaciji izvlačenja novca od ljudi.
Sagledavši sve ovo, ne mogu se oteti dojmu da Vlada jednostavno čeka da dobar dio takvih poljoprivrednih gospodarstava ili prirodno odumre, ili da ljudi od svega dignu ruke i nekuda odu. Pitanje je samo kuda. A tada će se već netko naći i preuzeti slobodne površine. Možda i zaposliti prijašnje vlasnike kao najamnike na vlastitoj djedovini.
Vidim da su zadnjih dana popularne priče o sadnji paprike i luka. Kao rentabilnoj i perspektivnoj. Proizvodnje takvih kultura su sofisticirane, zahtijevaju infrastrukturu i dugoročna visoka ulaganja. Zbog same svoje prirode ne mogu se sprovesti na svakom terenu. Da ne govorimo o spremnosti i pripremljenosti samih poljoprivrednika prihvatiti se takvog posla. A ne možemo niti svi saditi papriku. Jer će se poremetiti i ono malo tržišta koje pokrivamo. Što se već godinama dešava sa žitaricama. Jedne godine sve žitarice dobro rode, cijena na tržištu im je niska. Druge godine ih se posije jako malo, pa im cijena skače u nebo, jer ih nema na domaćem tržištu. I tako godina za godinom. To se vrlo lako može spriječiti nečim što se zove strategija. To u našem Ministarstvu poljoprivrede ne poznaju.
Sada ozbiljno. Poljoprivrednici nisu nogometaši, pa da svake sezone mijenjaju klub. Nisu ni trgovci, da mijenjaju blagajne svaka tri mjeseca. Nemaju kiosk sa krafnama, pa ako krafne podbace, prebacuju se na prodaju novčanika. Podizanje trajnih nasada, primjerice vinove loze, voćnjaka, kupina ili malina od sadnje do prve ozbiljne berbe protegne se kroz tri, četiri godine. Ne može se netko, ako je uzeo kredit da posadi voćnjak, nakon tri godine prebaciti na sadnju paprike ili uzgoj suncokreta. Ili, ako je netko napravio farmu za 200 muznih krava, tko mu, ako ima i gram pameti, može savjetovati da u trenutku velikih poremećaja na tržištu promjeni djelatnost? Kuda će sa kravama? Zato je nužna državna strategija za razvoj agrara, da bude spremna intervenirati u situacijama poremećaja na tržištu, ukoliko pojedine grane proizvodnje zapadnu u poteškoće. Za to mora imati fondove za pomoć ugroženim proizvođačima. Jer, može biti zastoja i zasićenja na tržištu kupina od godinu, dvije. Može i tri. Ali od četvrte godine na dalje proizvodnja i prodaja će opet krenuti i sami proizvođači će vraćati dio svojih viškova u taj isti fond koji ih je spašavao u gladnim godinama. Ozbiljne države imaju strategiju za sve gospodarske grane. Mi to nemamo niti na papiru.
Problem malih poljoprivrednika je kompleksno socijalno, gospodarsko i političko pitanje. A sada postaje i humanističko, odnosno pitanje odnosa sustava prema čovjeku. Dok se pojedincima, ponekad i ispod stola, isplaćuju sredstva da svake druge godine mogu kupiti novi traktor, a ponekad pretekne i za kakvu limuzinu ili apartmančić na obali, dio ljudi, koji je generacijama živio od poljoprivrede i od toga plaćao državi poreze i davanja a djecu slao na školovanje, sada polako izumire. Malo prirodnim putem, a malo više zbog odnosa sustava prema njima. Ili nečijih želja . A, nemojmo zaboraviti da je taj sustav njihova vlastita država, za koju su bili spremni dati i živote.
Naša je država donijela zakone o zaštiti prava životinja. Pa tako ne smijete privezati tele na lanac, ili kokoš držati u rešetkama. Donijeli smo i zakone da se ne smije nehumano postupati sa divljim zvijerima tipa slon, tigar, gorila. Najozbiljnije, kod nas postoji takav zakon. Slučajno sam na televiziji vidio trenutak saborske sjednice kada je donesen taj zakon. Odnosio se dijelom na cirkuse. One prave, sa klaunovima i žonglerima. I to smo proglasili velikim civilizacijskim dosegom.
Još samo da netko donese, ili barem predloži zakon o zaštiti čovjeka...
Post je objavljen 19.08.2013. u 13:36 sati.