Mučno je postalo svakodnevno gledati prizore traktora na cestama i slušati izjave jedne i druge strane, jer osjećaji u svakoga tko imalo poznaje pozadinu cijele priče moraju biti dvojaki.
Kao u svakoj konfrontaciji, i u ovoj svaka strana ima svoju priču i svoju istinu. To ne treba čuditi nikoga, no teško je razumjeti ponašanje većine novinara iz raznih medija. Umjesto da objektivno izvještavaju javnost, u cijeloj priči traže samo senzaciju, ne trudeći se nimalo zagrepsti dublje ispod površine samog problema.
Ne treba nam ničija istina servirana i začinjena, ali nam trebaju osnovne činjenice, a svatko tko ima oči da vidi, poznaje pismo da može čitati i ima malo mozga u glavi već će sam zaključiti što može biti, a što ne.
A u cijeloj su priči dvije činjenice gotovo aksiomi- nema crno-bijele karakterizacije aktera i nakon 1. srpnja više ništa nije i nikada neće biti isto kao što je bilo do sad. I od toga treba krenuti dalje.
Za trenutno stanje u poljoprivredi najvećim su dijelom krive sve razine vlasti, naravno predvođene vrhom, i to vođenjem neadekvatne, nestručne i neodržive politike razvoja sela i agrara. Ako se to uopće može nazvati vođenjem. Seljaci u tom dijelu ne snose veliku krivicu, jer su, gotovo bez pitanja ubačeni u dizajnirani sustav u kojem su se dalje snalazili kako su znali i umjeli.
Sustav poticaja koji je na snazi 14-u godinu, kad se sve realno sagleda, uništio je hrvatsku poljoprivredu. Slikovito je to prvi i posljednji čavao u lijesu hrvatskog seljaka.
Sam sustav poticaja od početka je krivo korišten i osmišljen. Pokrenut kao socijalna mjera, pokrenuo je lavinu kupovanja socijalnog mira i političkih poena i glasova koju više ništa nije moglo zaustaviti. ( Sad je vidljivo da nijedna vlada nije vjerovalo da će vrelo vječnih kredita ikada presušiti.) Pokretanjem sustava poticaja na hrvatski način država je neprirodno intervenirala u još neformirani sustav slobodnog tržišta povezanog i sa inozemstvom, te tako nepovratno narušila krhku ravnotežu u tom delikatnom ekosustavu. Jer, te su biljke bile tek zasađene, jedva da su koji korijen pustile i trebalo ih je njegovati i paziti. A ne tu i tamo baciti kantu vode i vreću đubra, pa doći vidjeti što je niklo, u izbornim godinama.
Proporcionalno sredstvima koje je država davala za poljoprivredne subvencije odobravan je uvoz poljoprivrednih proizvoda da se zadovolje jaki uvoznički i trgovački sustavi. Počelo je i iživljavanje raznih nakupaca i domaćih švercera i pretržaca nad seljacima, ponižavanjem u obliku dogovorenih cijena za njihove proizvode, a sve opravdavano poticajima, kojima će im država namiriti razlike. Istovremeno, počela su i divljanja cijena repromaterijala. ( Samo za ilustraciju, cijene umjetnoga gnojiva porasle su u deset godina 400 %. Ne 40, nego 400.)
Država je u samom startu to mogla i trebala staviti u zakonske okvire. Jer bi tako zaštitila i svoje građane, i svoja ulaganja. I svoje gospodarstvo, odnosno proizvodnju hrane kao stratešku djelatnost. Što je praksa u europskim zemljama. Kao i kontrola uloženog novca. Što kod nas nije bio slučaj, do zadnje dvije-tri godine, kad su već svi vidjeli da cijela priča ide neslavnom kraju. Novci su se davali bez da je kontrolirano kuda su se utrošili i čime su rezultirali. Ljudi su njima kupovali i potrebno i nepotrebno. I krajnje nebulozno. ( Legendarne su već postale izjave vlasnika auto-salona po Slavoniji kako njihova žetva počinje kad se seljacima isplate poticaji i famozna kapitalna ulaganja...)
Subvencije se u uređenim sustavima daju za unapređenje poslovanja i ulaganja u sustave koji doprinose tome. Ne za popise lijepih želja ili podmirenje tekućih troškova. Nego, na primjer, za navodnjavanje. Republika Srbija navodnjava površine koje se broje u stotinama tisuća hektara. Prinosi su im nekoliko desetaka puta veći na tim površinama od onih nenavodnjavanih. Navodnjavaju čak i kulture poput šećerne repe ili kukuruza, koje se nama više ne isplate niti sijati...
Kod nas još nema niti zakona po kojem bi se išlo u tako široke zahvate navodnjavanja. Ako seljak i hoće nešto navodnjavati, mora platiti nebrojena davanja i takse i zadovoljiti nebulozne zakone o zaštiti vodenih tokova, kao da će zbog njega Dunav usahnuti. Tako ispada da je voda koja teče kroz Hrvatsku i otječe dalje u more umjesto da natapa hrvatska polja, državi najveća dobit i satisfakcija. Ne kažem da je, ali tako sada stoje stvari. ( Onima koji urliču kako će komunisti rasprodati nekakve naše vode- nisu vode naše i neće nikada biti. Da je tako onda bi ih svako mogao dovesti na njivu ili flaširati pa prodavati. Ovako nam još država najavljuje koncesije i na vlastite bunare, valjda zato jer kupujemo premalo vode od Cvjećara...)
I tu dolazimo do ključnog problema. Znali smo već 7-8 godina kada ćemo ući u EU. I da ulaskom u Uniju sustav poticaja kakav je bio do sada postaje prošlost. No ne samo da još uvijek nitko ne zna što je dogovoreno i ispregovarano po pitanju sela i poljoprivrede, nego nitko , ali baš nitko, od Ministarstva poljoprivrede pa do svih poljoprivrednih službi i agencija i njihovih lokalnih ispostava nije ljude upozorio ili pripremio na sasvim novi sustav rada i poslovanja. Samo napomena , Hrvatska trenutno ima 6 poljoprivrednih službi i agencija. Nedavno su jedne dnevne novine pisale koliko je puta povećan broj zaposlenika Ministarstva poljoprivrede u zadnjih par godina. I da se četvrtina proračuna ministarstva troši samo na njihove plaće.
No, glavni problem tih svih službi je njihova neučinkovitost, koja proizlazi iz nekompetentnosti. Za subvencije bilo koje vrste, od sada pa do vijeka, morati će se pisati zahtjevi i čitavi elaborati po EU standardima. I sami poljoprivrednici to moraju shvatiti, jer drugačije biti neće. I to je sigurno. A sve te službe i agencije im u tome moraju pomoći, jer su za to plaćene. I to im je sada glavni posao. Ali, oni to ne rade. Iz jedinog očitog razloga- ne znaju kako. A sami seljaci su se nadali da će nekim čudom i dalje sve ostati po starom. Ali, nažalost, neće.
Poljoprivredne službe su se pretvorile u statističare i utjerivače besmislenih kazni. Po selima popisuju koliko krave imaju rogova, a krmače namotaja na repu. ( Iz vlastitog iskustva: Inspekcija od 4 člana dolazi na OPG popisati broj krava, mada već imaju desetak dokumenata na kojima im to sve piše. Dvije gospodične su došle u štiklama!! i, naravno, nisu mogle ući u staju, radi neadekvatnosti obuće. Pa sam im ja javio zatečeno brojno stanje. Koje su one same došle osobno vidjeti i provjeriti.) Savjetodavne službe daju savjete u lokalnim medijima tipa kosite sijeno kad je sunčano, a travu u vinogradu prskajte herbicidima... I za to primaju plaće iz državnog proračuna. Od poreza koji je utjeran svima nama. I svakom tom seljaku na cestama...Sve ove godine sve lokalne ispostave svih službi i agencija zajedno, održale su u Vrbovcu jedno predavanje ljudima o načinu funkcioniranja sustava subvencija u EU. I zaključili da više neće moći ovako kako je bilo do sada...
Sadašnja Vlada i Ministar poljoprivrede naslijedili su nered, dugove koje još nisu niti sagledali, niti dokučili. Sve u svemu, zlo veliko za sve, naročito za seljake. No, netko je morao početi uvoditi red u cijeli sustav. Ništa ne ide preko noći, svaki je rez bolan prije ili kasnije, teško je mijenjati dugogodišnje navike. No, svi moraju shvatiti da ovako dalje ne može ići, jer nas takav put sve vodi u propast.
Vlada ne smije izgubiti iz vida jednu činjenicu- ni po koju cijenu ne smije dozvoliti potpuni kolaps poljoprivredne proizvodnje i nestajanje hrvatskog sela kao kompleksnog radnog i životnog sustava. Ako zbog ničeg drugog, onda zbog samih ljudi. I toj operaciji mora pristupiti vrlo oprezno. Jer joj je pacijent, zbog pogrešnih kura, sada na aparatima. I, najvećim dijelom, nije kriv za to. Ispada da je, poput djece u školskom dvorištu, navučen na drogu zvanu poticaj. Jer, dileri su imali svoju računicu, i za korisnika ih nije bilo briga. Sve dok je uredno plaćao. Sad je prisiljen prodavati stvari iz kuće. A morati će i sam na kuru odvikavanja...
S ovog aspekta, poljoprivrednici koji su na cestama su u mnogo čemu u pravu. I čovjek za njih, ako već nema suosjećanja, barem mora imati razumijevanja. Još kad oni u potpunosti shvate u kojem smjeru moraju krenuti dalje, a država postane svjesna kolika je njena uloga i odgovornost u svemu, neće trebati isključiti aparate. No, kao u svakom žitu, tako i u ovom ima i kukolja. No, o tome drugom prigodom...

Oznake: Poljoprivreda, prosvjedi, potpore