Već je neko vrijeme vrlo aktualno po svim medijima agresivno, na granici društvenog linča napadati američku korporaciju Monsanto. Bez rasprave da ta korporacija svojim djelima, odnosno nedjelima to uvelike i zaslužuje, no onaj segment djelovanja koji joj se uvijek prvi stavlja na teret najmanje zaslužuje biti metom agresivnih napada i blaćenja.
Ta je korporacija medijsku pažnju počela privlačiti od vremena američko-vijetnamskog rata. Tada je proizvodila bojni otrov, takozvani "Agent Orange", od kojeg su još godinama nakon završetka rata i povratka kući obolijevali i umirali mnogi američki vojnici. Danas je Monsanto vodeći svjetski proizvođač nekih herbicida i genetski modificiranog (GM) sjemena. Korporacija je postala poznata po svojoj politici agresivnih parničenja protiv drugih korporacija, vlada pojedinih država i brojnih poljoprivrednika. Odlikuje se i bezskrupuloznim političkim lobiranjima širom svijeta. Brojni su slučajevi u Aziji i Južnoj Americi gdje su, mitom i prijetnjama, nametnuli prodaju i sadnju svojega GM sjemena na uštrb domaćeg. To, naravno, ne bi mogli bez pristanka lokalnih političara koji su za novac bili spremni prodati interese vlastite države i svojih sunarodnjaka. Trenutno se Monsanto sa svojim GM sjemenom pokušava probiti na europsko tržište, gdje, za sada, nailazi na veliki otpor.
Politika Monsanta sa prodajom sjemena je upravo ono na što treba staviti naglasak, a ne na bezrazumne napade i kritiku GM sjemena i proizvoda. Nedavno smo na državnoj televiziji imali priliku vidjeti dokumentarni film o tome kako Monsanto u SAD-u redom uništava i istiskuje s tržišta male proizvođače sjemena za vlastite potrebe i farmere koji ne žele sijati njihovo sjeme. To radi, većinom, taktikom iscrpljujućeg i agresivnog parničenja, za što farmeri nemaju novca. Pomažu im i političari koje su svojim novcem i lobiranjem postavili u državnu administraciju. Naveden je i jedan bizaran primjer: Farmer je posijao svoje sjeme na svojoj zemlji. Mislim da se radilo o soji. Susjedna parcela je zasijana Monsantovim sjemenom i normalno da se je uz među nešto sjemena presijalo. Kada je farmer spremio svoj urod i sjeme za iduću sjetvu, Monsanto ga je tužio da koristi njihov patent za sjeme. I dobili su parnicu. Nevažno što su oni posijali svoje sjeme na tuđu parcelu bez traženja i odobrenja vlasnika parcele.
Kod nas se, pak, korporacija spominje zbog sadnje GM sjemena o kojemu se, skoro bez ikakvih dokaza, govori i piše kao da se radi o iskonskom zlu iz Pandorine kutije. GM sjeme, za razliku od konvencionalnog, ima neke svoje prednosti i, naravno, neke svoje mane.
Do sada smo se bezbroj puta uvjerili da u poljoprivredi nema sigurne proizvodnje. Proizvodi iz konvencionalnog uzgoja tretiraju se herbicidima, pesticidima, insekticidima. To kod ljudi izaziva mnoge alergije i stvara otpornost na mnoge lijekove. Istovremeno, njihovo križanje i selekcija traje godine i godine.
Zadnji veliki incident sa organskim proizvodima odnio je u Njemačkoj dvadesetak života. Uzročnik zaraze došao je iz organskog gnojiva.
Biotehnološka proizvodnja hrane, proizvodnja GM produkata, donosi daleko veće prinose od konvencionalne poljoprivredne proizvodnje. Sjeme se puno brže selektira, obogaćuje se raznim vitaminima, stvara vlastite supstance koje odstranjuju viruse. Biljke su otporne na parazite pa su nepotrebna bezbrojna tretiranja insekticidima, pesticidima...
Neki znanstvenici tvrde da bi trebalo proći dvadesetak godina testiranja da bi se sa sigurnošću moglo utvrditi kakve posljedice ostavlja upotreba GM proizvoda. Drugi pak tvrde da se to može dokazati već za nekoliko mjeseci i kako GM proizvodi uzrokuju mnoge bolesti, no nema baš puno dokaza da je za kakvu bolest kriv isključivo GM produkt. Opasnosti koje donosi konzumacija GM proizvoda su mogućnost stvaranja novih alergija i razvijanje otpornosti na antibiotike i druge lijekove. No, te su opasnosti još veće kod upotrebe konvencionalnih proizvoda.
Povećanom proizvodnjom GM kultura neće se smanjiti glad u svijetu, jer je to problem druge naravi- političke. Mogu se jedino povećati prinosi uz smanjenje troškova proizvodnje. I omogućiti pristup jeftinijoj hrani većem broju ljudi, naročito u odnosu na cijene organskih proizvoda, koji su ionako namijenjeni "novoj eliti" koja si ih može priuštiti.
Zakoni EU propisuju da svi GM proizvodi moraju proći petogodišnje ispitivanje prije nego što se stave na tržište. U stvarnosti ih većina izlazi na police trgovina već nakon dvije ili tri godine. Naravno, ti se proizvodi trebaju jasno i vidljivo označiti. Proizvodnja GM kultura još je uvelike nepoznanica širem krugu ljudi i zahtjeva mnogo opreza, no od nje nikako ne bi trebalo odustati.
Što se tiče samog Monsanta, njih, kao i sve takve korporacije, zanima samo profit. S time u vezi, u proizvodnji sjemena idu tako daleko da s upočeli proizvoditi i takozvano "jalovo sjeme". Kad posijete kupljeno sjeme i uberete urod, iduće sezone ne možete posijati to isto dobiveno sjeme, jer neće niknuti.
Sličnim su putem krenuli i naši proizvođači sjemena. Pokušavaju progurati zakone i odredbe koje bi natjerale sve poljoprivrednike, čak i one koji se ne bave komercijalnom proizvodnjom, da obavezno kupuju njihovo "certificirano" sjeme. To se može opravdati u slučaju velikih proizvođača koji primaju subvencije od države, jer bi sadnjom takvog sjemena trebali imati veće prinose. No, proizvođači sjemena žele zakonom prisiliti sve poljoprivrednike da siju njihovo sjeme. I kad uberu urod, pa slijedeće sezone žele zasijati svoje vlastito sjeme, moraju plaćati rentu proizvođačima sjemena. Odnosno, da za proizvod koji su već jednom kupili i platili plaćaju svake godine i tako valjda u nedogled. To vam je kao da ste kupili DVD, platili ga, i onda svaki put ga gledate plaćate onome od koga ste ga kupili. Ili da, na primjer, kupite auto marke Volvo, platite ga punom cijenom i onda svake godine plaćate tvornici Volvo rentu jer se vozite u njihovom autu.
Monsanto, kao predstavnik najvećeg zla koje je ikada snašlo čovječanstvo- liberalnog kapitalizma, zaslužuje svaku upućenu osudu, kritiku i žestoko suprotstavljanje zbog svojega načina poslaovanja. No, GM sjeme i GM proizvodi nisu baš takvo zlo kakvim ih se nastoji u javnosti prikazati, uglavnom od strane njihovih konvencionalnih konkurenata i "profesionalnih aktivista" protiv svega i svačega...

Oznake: GMO, Monsanto, Poljoprivreda

Državne administracije i lokalnih samoupravnih jedinica imamo brojem koliko i jedna Engleska, koja ipak ima malo više stanovnika i malo razvijenije gospodarstvo da to sve financira. Svaka birokracija teži rastu broja svojih članova i smanjenju obima poslova koje mora obaviti. Tako je od kada je svijeta i vijeka. Tako je svuda. Samo negdje se birokracija drži pod kontrolom i služi sustavu, odnosno građanima. Kod nas je, kako je i hrvatski red, obratno. I to na svim područjima djelatnosti.
Vraćamo se opet toj nesretnoj poljoprivredi i svim njenim silnim službama, agencijama, ispostavama. Nećemo opet posebno naglašavati peterostruko povećanje broja zaposlenika Ministarstva poljoprivrede u zadnjih desetak godina, koje prati reciprocitetan pad poljoprivredne proizvodnje.
Navest ću ukratko samo nekoliko najbesmislenijih pravila i propisa koje se odnose na selo i poljoprivrednike, a čija je jedina svrha stvoriti još jedno radno mjesto na državnom proračunu.
Višestruko se vode evidencije za jedno te isto. Popis, odnosno broj goveda na imanju vodi svaka služba i agencija za sebe. Kada vam trebaju bilo kakvi dokumenti za traženje potpora ili kakvih dozvola na račun tih goveda, morate od svake službe tražiti izvadak. Ne treba posebno naglasiti da se sve to plaća.
Sva evidencija kod prodaje goveda ili svinja vodi se na nekoliko papira, odnosno dokumenata, koje onda mora ispunjavati i potpisivati nekoliko ljudi: vlasnik, vaš ovlašteni veterinar, kupac, prijevoznik, ovlašteni veterinar u klaonici. I te papire morate nekoliko puta nosati od jednoga do drugoga. I sada dolazimo do jednog logičnog pitanja, u kojem je sažet sav birokratski apsurd i sva nedokučivost tajni zanata agrarnih referenata. Goveda i svinje markiraju se plastičnom markicom koja im se stisne na uho. Naravno da krava u staji ili vani ne stoji mirno kao regal, nego se češe, lupa glavom uokolo, lupa se s drugim kravama. I ta joj markica često spada. Svaki put kada padne, vlasnik mora o svojem trošku naručiti novu. U Hrvatskoj je zakonom propisano čipiranje pasa. Na taj čip (koji se implantira pod kožu) unašaju se preko elektronskog upisnika svi podaci – o vlasniku, o psu, o cijepljenju, o bolestima koje je pas imao, o prodaji i promjeni vlasnika. Zašto se na isti način ne počne voditi evidencija i za svu stoku? Svi, ali baš svi podaci tada bi bili na jednom mjestu, i na jednom bi se mjestu mogli unositi. I preko koda ili šifre svakoj bi službi bili dostupni.
Ista je stvar s izdavanjem goriva (plavog dizela). Gorivo se sada izdaje na karticu koja se očitava i svi podaci s nje vidljivi su u sustavu (kao i kod bankovne kartice). No, na prodajnim mjestima obavezni su voditi još i dvostruku papirnatu evidenciju. I prilikom svake kupnje goriva morate imate kartice OPG-a. Nevažno je što bez njih niste niti mogli dobiti karticu za gorivo.
Za subvencioniranje umjetnog osjemenjivanja stoke sve subvencije koje daju gradovi, općine i županije morate svaki puta za pojedinačni slučaj iznova tražiti sa svim propisanim potvrdama. Tako da ćete većinu onoga što dobijete i potrošiti na davanja i takse. I o svim takvim pogodnostima, koje im je država odobrila, poljoprivrednike njihove službe neće obavijestiti ukoliko oni sami nisu upoznati s njima i sami ih ne zatraže.
Hrvatska ima 128 gradova i 428 općina. Novac koji je namijenjen lokalnoj samoupravi (preko 20 milijardi kuna godišnje) dobrim dijelom troši se na plaće i troškove samih općina, koje u velikom broju služe same sebi. Novac iz grada kojemu gravitiraju mogao bi se direktno usmjeravati u razvojne projekte samih tih općina. Za seljake to izgleda otprilike ovako: trebate bilo kakvu potvrdu, dokument, zahtjev. Idete prvo u općinu po zahtjev za nešto. Onda morate u grad kojem općina gravitira jer tamo je sve – katastar, sud, javni bilježnik, banka, gruntovnica. Onda se vraćate u svoju općinu predati sve prikupljene papire na potpise i pečat. I onda, ako se radi o zahtjevima za nešto, ponovno ih nosite u grad u koju od službi ili agencija. Četiri koraka, a mogli ste sve obaviti jednim korakom. No, gdje bi onda političke stranke uposlile svoj odani kadar? Argumenti zagovornika tolikoga broja općina, ili onih koji misle da bi trebalo stvoriti još nekoliko novih, su to da se otvaranjem nebrojenih lokalnih jedinica potakao razvoj sela. Jedini razvoj koji se time potakao prihod je seoskih gostioničara kod kojih su općinski načelnici dislocirali svoje urede.
Najveći problem su, dakako, propisi i pravila koja smo preuzeli od EU prilikom pristupnih pregovora, koji nigdje nisu navedeni niti javno obznanjeni. Poljoprivrednici za njih doznaju usput, onako, kada dođu napraviti kakav projekt za sufinanciranje iz EU fondova. Ili kada dođu po potrebne potvrde da mogu svoju robu plasirati na EU tržište. Onda se neugodno iznenade jer čuju da su trebali ispuniti neke uvjete koje je netko u njihovo ime potpisao. Taj isti netko znao je za njih još prije 5 godina, ali nije obavijestio poljoprivrednike kojih se to tiče.
Mnogi poljoprivrednici sami su odlučili saznati kakva su im europska pravila igre i što sve moraju zadovoljiti da bi aplicirali za novac iz EU fondova. I onda su kod naših službi i lokalnih vlasti naišli na zid nesuradnje. Mjesecima čekaju na pojedine potvrde, dozvole ili izvide. Sredstva im propadaju, gube prilike za iduće natječaje. Dio lokalne samouprave jednostavno se neće tim stvarima opterećivati kad vidi da novci dolaze iz Europe i da se neće moći dobiti nikakva provizija. Dio ljudi u lokalnoj zajednici i službama naprosto ne zna što bi trebali napraviti i kako bi to trebali napraviti. Ili ne žele donijeti nikakve odluke i bilo što potpisivati, da ih se ne bi kasnije za što prozivalo i pitalo zašto su to i to napravili. Sve je to dokaz potpune propasti najavljivane i hvaljene decentralizacije. Jer se bez ministra još uvijek ništa ne može.
A ako se u lokalnoj sredini i iznjedri kakav dobar projekt od kojega bi cijela zajednica imala koristi, tada lokalna politička opcija, koja je na vlasti i na državnoj razini, mora dobro paziti da ne gura projekt protivničke stranke ili njihovih ljudi, jer će iz središnjice za to dobiti po nosu. Jer za političku elitu je najbolje stanje "ne talasaj". I tako se sve vrti u krug i neprestano ponavlja na štetu jedino onih ljudi koji bi radili i koji žive od svojega rada, odnosno od proizvodnje.
Povećanje brojnosti birokrata nije opravdano učinkovitošću. Naprotiv, stvaranjem iluzije da nešto rade i da su sustavu neophodni, birokrati su dodatno zakomplicirali život, kako poljoprivrednicima, tako i svim građanima. Ovo je samo mali broj primjera koji dočarava apsurdnost i besmisao velikog dijela birokratskog aparata. Tako je na svim područjima, tako će i ostati dok je svijeta i referenata.
Čovjeka veseli jedino kada vidi da čak i od naših propisa postoje još bezumniji i teže objašnjivi. Komentator na utakmici Rijeka – Stuttgart spomenuo je kako Rijeka ima dozvolu od UEFA-e za igranje kvalifikacijskih utakmica za Europsku ligu, ali ne i utakmica skupina EL. Kao da kirurgu date dozvolu da može operirati utorkom, srijedom i petkom ali ne i u ponedjeljak i četvrtak...

Oznake: Poljoprivreda, Birokracija, propisi

Mučno je postalo svakodnevno gledati prizore traktora na cestama i slušati izjave jedne i druge strane, jer osjećaji u svakoga tko imalo poznaje pozadinu cijele priče moraju biti dvojaki.
Kao u svakoj konfrontaciji, i u ovoj svaka strana ima svoju priču i svoju istinu. To ne treba čuditi nikoga, no teško je razumjeti ponašanje većine novinara iz raznih medija. Umjesto da objektivno izvještavaju javnost, u cijeloj priči traže samo senzaciju, ne trudeći se nimalo zagrepsti dublje ispod površine samog problema.
Ne treba nam ničija istina servirana i začinjena, ali nam trebaju osnovne činjenice, a svatko tko ima oči da vidi, poznaje pismo da može čitati i ima malo mozga u glavi već će sam zaključiti što može biti, a što ne.
A u cijeloj su priči dvije činjenice gotovo aksiomi- nema crno-bijele karakterizacije aktera i nakon 1. srpnja više ništa nije i nikada neće biti isto kao što je bilo do sad. I od toga treba krenuti dalje.
Za trenutno stanje u poljoprivredi najvećim su dijelom krive sve razine vlasti, naravno predvođene vrhom, i to vođenjem neadekvatne, nestručne i neodržive politike razvoja sela i agrara. Ako se to uopće može nazvati vođenjem. Seljaci u tom dijelu ne snose veliku krivicu, jer su, gotovo bez pitanja ubačeni u dizajnirani sustav u kojem su se dalje snalazili kako su znali i umjeli.
Sustav poticaja koji je na snazi 14-u godinu, kad se sve realno sagleda, uništio je hrvatsku poljoprivredu. Slikovito je to prvi i posljednji čavao u lijesu hrvatskog seljaka.
Sam sustav poticaja od početka je krivo korišten i osmišljen. Pokrenut kao socijalna mjera, pokrenuo je lavinu kupovanja socijalnog mira i političkih poena i glasova koju više ništa nije moglo zaustaviti. ( Sad je vidljivo da nijedna vlada nije vjerovalo da će vrelo vječnih kredita ikada presušiti.) Pokretanjem sustava poticaja na hrvatski način država je neprirodno intervenirala u još neformirani sustav slobodnog tržišta povezanog i sa inozemstvom, te tako nepovratno narušila krhku ravnotežu u tom delikatnom ekosustavu. Jer, te su biljke bile tek zasađene, jedva da su koji korijen pustile i trebalo ih je njegovati i paziti. A ne tu i tamo baciti kantu vode i vreću đubra, pa doći vidjeti što je niklo, u izbornim godinama.
Proporcionalno sredstvima koje je država davala za poljoprivredne subvencije odobravan je uvoz poljoprivrednih proizvoda da se zadovolje jaki uvoznički i trgovački sustavi. Počelo je i iživljavanje raznih nakupaca i domaćih švercera i pretržaca nad seljacima, ponižavanjem u obliku dogovorenih cijena za njihove proizvode, a sve opravdavano poticajima, kojima će im država namiriti razlike. Istovremeno, počela su i divljanja cijena repromaterijala. ( Samo za ilustraciju, cijene umjetnoga gnojiva porasle su u deset godina 400 %. Ne 40, nego 400.)
Država je u samom startu to mogla i trebala staviti u zakonske okvire. Jer bi tako zaštitila i svoje građane, i svoja ulaganja. I svoje gospodarstvo, odnosno proizvodnju hrane kao stratešku djelatnost. Što je praksa u europskim zemljama. Kao i kontrola uloženog novca. Što kod nas nije bio slučaj, do zadnje dvije-tri godine, kad su već svi vidjeli da cijela priča ide neslavnom kraju. Novci su se davali bez da je kontrolirano kuda su se utrošili i čime su rezultirali. Ljudi su njima kupovali i potrebno i nepotrebno. I krajnje nebulozno. ( Legendarne su već postale izjave vlasnika auto-salona po Slavoniji kako njihova žetva počinje kad se seljacima isplate poticaji i famozna kapitalna ulaganja...)
Subvencije se u uređenim sustavima daju za unapređenje poslovanja i ulaganja u sustave koji doprinose tome. Ne za popise lijepih želja ili podmirenje tekućih troškova. Nego, na primjer, za navodnjavanje. Republika Srbija navodnjava površine koje se broje u stotinama tisuća hektara. Prinosi su im nekoliko desetaka puta veći na tim površinama od onih nenavodnjavanih. Navodnjavaju čak i kulture poput šećerne repe ili kukuruza, koje se nama više ne isplate niti sijati...
Kod nas još nema niti zakona po kojem bi se išlo u tako široke zahvate navodnjavanja. Ako seljak i hoće nešto navodnjavati, mora platiti nebrojena davanja i takse i zadovoljiti nebulozne zakone o zaštiti vodenih tokova, kao da će zbog njega Dunav usahnuti. Tako ispada da je voda koja teče kroz Hrvatsku i otječe dalje u more umjesto da natapa hrvatska polja, državi najveća dobit i satisfakcija. Ne kažem da je, ali tako sada stoje stvari. ( Onima koji urliču kako će komunisti rasprodati nekakve naše vode- nisu vode naše i neće nikada biti. Da je tako onda bi ih svako mogao dovesti na njivu ili flaširati pa prodavati. Ovako nam još država najavljuje koncesije i na vlastite bunare, valjda zato jer kupujemo premalo vode od Cvjećara...)
I tu dolazimo do ključnog problema. Znali smo već 7-8 godina kada ćemo ući u EU. I da ulaskom u Uniju sustav poticaja kakav je bio do sada postaje prošlost. No ne samo da još uvijek nitko ne zna što je dogovoreno i ispregovarano po pitanju sela i poljoprivrede, nego nitko , ali baš nitko, od Ministarstva poljoprivrede pa do svih poljoprivrednih službi i agencija i njihovih lokalnih ispostava nije ljude upozorio ili pripremio na sasvim novi sustav rada i poslovanja. Samo napomena , Hrvatska trenutno ima 6 poljoprivrednih službi i agencija. Nedavno su jedne dnevne novine pisale koliko je puta povećan broj zaposlenika Ministarstva poljoprivrede u zadnjih par godina. I da se četvrtina proračuna ministarstva troši samo na njihove plaće.
No, glavni problem tih svih službi je njihova neučinkovitost, koja proizlazi iz nekompetentnosti. Za subvencije bilo koje vrste, od sada pa do vijeka, morati će se pisati zahtjevi i čitavi elaborati po EU standardima. I sami poljoprivrednici to moraju shvatiti, jer drugačije biti neće. I to je sigurno. A sve te službe i agencije im u tome moraju pomoći, jer su za to plaćene. I to im je sada glavni posao. Ali, oni to ne rade. Iz jedinog očitog razloga- ne znaju kako. A sami seljaci su se nadali da će nekim čudom i dalje sve ostati po starom. Ali, nažalost, neće.
Poljoprivredne službe su se pretvorile u statističare i utjerivače besmislenih kazni. Po selima popisuju koliko krave imaju rogova, a krmače namotaja na repu. ( Iz vlastitog iskustva: Inspekcija od 4 člana dolazi na OPG popisati broj krava, mada već imaju desetak dokumenata na kojima im to sve piše. Dvije gospodične su došle u štiklama!! i, naravno, nisu mogle ući u staju, radi neadekvatnosti obuće. Pa sam im ja javio zatečeno brojno stanje. Koje su one same došle osobno vidjeti i provjeriti.) Savjetodavne službe daju savjete u lokalnim medijima tipa kosite sijeno kad je sunčano, a travu u vinogradu prskajte herbicidima... I za to primaju plaće iz državnog proračuna. Od poreza koji je utjeran svima nama. I svakom tom seljaku na cestama...Sve ove godine sve lokalne ispostave svih službi i agencija zajedno, održale su u Vrbovcu jedno predavanje ljudima o načinu funkcioniranja sustava subvencija u EU. I zaključili da više neće moći ovako kako je bilo do sada...
Sadašnja Vlada i Ministar poljoprivrede naslijedili su nered, dugove koje još nisu niti sagledali, niti dokučili. Sve u svemu, zlo veliko za sve, naročito za seljake. No, netko je morao početi uvoditi red u cijeli sustav. Ništa ne ide preko noći, svaki je rez bolan prije ili kasnije, teško je mijenjati dugogodišnje navike. No, svi moraju shvatiti da ovako dalje ne može ići, jer nas takav put sve vodi u propast.
Vlada ne smije izgubiti iz vida jednu činjenicu- ni po koju cijenu ne smije dozvoliti potpuni kolaps poljoprivredne proizvodnje i nestajanje hrvatskog sela kao kompleksnog radnog i životnog sustava. Ako zbog ničeg drugog, onda zbog samih ljudi. I toj operaciji mora pristupiti vrlo oprezno. Jer joj je pacijent, zbog pogrešnih kura, sada na aparatima. I, najvećim dijelom, nije kriv za to. Ispada da je, poput djece u školskom dvorištu, navučen na drogu zvanu poticaj. Jer, dileri su imali svoju računicu, i za korisnika ih nije bilo briga. Sve dok je uredno plaćao. Sad je prisiljen prodavati stvari iz kuće. A morati će i sam na kuru odvikavanja...
S ovog aspekta, poljoprivrednici koji su na cestama su u mnogo čemu u pravu. I čovjek za njih, ako već nema suosjećanja, barem mora imati razumijevanja. Još kad oni u potpunosti shvate u kojem smjeru moraju krenuti dalje, a država postane svjesna kolika je njena uloga i odgovornost u svemu, neće trebati isključiti aparate. No, kao u svakom žitu, tako i u ovom ima i kukolja. No, o tome drugom prigodom...

Oznake: Poljoprivreda, prosvjedi, potpore