Državne administracije i lokalnih samoupravnih jedinica imamo brojem koliko i jedna Engleska, koja ipak ima malo više stanovnika i malo razvijenije gospodarstvo da to sve financira. Svaka birokracija teži rastu broja svojih članova i smanjenju obima poslova koje mora obaviti. Tako je od kada je svijeta i vijeka. Tako je svuda. Samo negdje se birokracija drži pod kontrolom i služi sustavu, odnosno građanima. Kod nas je, kako je i hrvatski red, obratno. I to na svim područjima djelatnosti.
Vraćamo se opet toj nesretnoj poljoprivredi i svim njenim silnim službama, agencijama, ispostavama. Nećemo opet posebno naglašavati peterostruko povećanje broja zaposlenika Ministarstva poljoprivrede u zadnjih desetak godina, koje prati reciprocitetan pad poljoprivredne proizvodnje.
Navest ću ukratko samo nekoliko najbesmislenijih pravila i propisa koje se odnose na selo i poljoprivrednike, a čija je jedina svrha stvoriti još jedno radno mjesto na državnom proračunu.
Višestruko se vode evidencije za jedno te isto. Popis, odnosno broj goveda na imanju vodi svaka služba i agencija za sebe. Kada vam trebaju bilo kakvi dokumenti za traženje potpora ili kakvih dozvola na račun tih goveda, morate od svake službe tražiti izvadak. Ne treba posebno naglasiti da se sve to plaća.
Sva evidencija kod prodaje goveda ili svinja vodi se na nekoliko papira, odnosno dokumenata, koje onda mora ispunjavati i potpisivati nekoliko ljudi: vlasnik, vaš ovlašteni veterinar, kupac, prijevoznik, ovlašteni veterinar u klaonici. I te papire morate nekoliko puta nosati od jednoga do drugoga. I sada dolazimo do jednog logičnog pitanja, u kojem je sažet sav birokratski apsurd i sva nedokučivost tajni zanata agrarnih referenata. Goveda i svinje markiraju se plastičnom markicom koja im se stisne na uho. Naravno da krava u staji ili vani ne stoji mirno kao regal, nego se češe, lupa glavom uokolo, lupa se s drugim kravama. I ta joj markica često spada. Svaki put kada padne, vlasnik mora o svojem trošku naručiti novu. U Hrvatskoj je zakonom propisano čipiranje pasa. Na taj čip (koji se implantira pod kožu) unašaju se preko elektronskog upisnika svi podaci – o vlasniku, o psu, o cijepljenju, o bolestima koje je pas imao, o prodaji i promjeni vlasnika. Zašto se na isti način ne počne voditi evidencija i za svu stoku? Svi, ali baš svi podaci tada bi bili na jednom mjestu, i na jednom bi se mjestu mogli unositi. I preko koda ili šifre svakoj bi službi bili dostupni.
Ista je stvar s izdavanjem goriva (plavog dizela). Gorivo se sada izdaje na karticu koja se očitava i svi podaci s nje vidljivi su u sustavu (kao i kod bankovne kartice). No, na prodajnim mjestima obavezni su voditi još i dvostruku papirnatu evidenciju. I prilikom svake kupnje goriva morate imate kartice OPG-a. Nevažno je što bez njih niste niti mogli dobiti karticu za gorivo.
Za subvencioniranje umjetnog osjemenjivanja stoke sve subvencije koje daju gradovi, općine i županije morate svaki puta za pojedinačni slučaj iznova tražiti sa svim propisanim potvrdama. Tako da ćete većinu onoga što dobijete i potrošiti na davanja i takse. I o svim takvim pogodnostima, koje im je država odobrila, poljoprivrednike njihove službe neće obavijestiti ukoliko oni sami nisu upoznati s njima i sami ih ne zatraže.
Hrvatska ima 128 gradova i 428 općina. Novac koji je namijenjen lokalnoj samoupravi (preko 20 milijardi kuna godišnje) dobrim dijelom troši se na plaće i troškove samih općina, koje u velikom broju služe same sebi. Novac iz grada kojemu gravitiraju mogao bi se direktno usmjeravati u razvojne projekte samih tih općina. Za seljake to izgleda otprilike ovako: trebate bilo kakvu potvrdu, dokument, zahtjev. Idete prvo u općinu po zahtjev za nešto. Onda morate u grad kojem općina gravitira jer tamo je sve – katastar, sud, javni bilježnik, banka, gruntovnica. Onda se vraćate u svoju općinu predati sve prikupljene papire na potpise i pečat. I onda, ako se radi o zahtjevima za nešto, ponovno ih nosite u grad u koju od službi ili agencija. Četiri koraka, a mogli ste sve obaviti jednim korakom. No, gdje bi onda političke stranke uposlile svoj odani kadar? Argumenti zagovornika tolikoga broja općina, ili onih koji misle da bi trebalo stvoriti još nekoliko novih, su to da se otvaranjem nebrojenih lokalnih jedinica potakao razvoj sela. Jedini razvoj koji se time potakao prihod je seoskih gostioničara kod kojih su općinski načelnici dislocirali svoje urede.
Najveći problem su, dakako, propisi i pravila koja smo preuzeli od EU prilikom pristupnih pregovora, koji nigdje nisu navedeni niti javno obznanjeni. Poljoprivrednici za njih doznaju usput, onako, kada dođu napraviti kakav projekt za sufinanciranje iz EU fondova. Ili kada dođu po potrebne potvrde da mogu svoju robu plasirati na EU tržište. Onda se neugodno iznenade jer čuju da su trebali ispuniti neke uvjete koje je netko u njihovo ime potpisao. Taj isti netko znao je za njih još prije 5 godina, ali nije obavijestio poljoprivrednike kojih se to tiče.
Mnogi poljoprivrednici sami su odlučili saznati kakva su im europska pravila igre i što sve moraju zadovoljiti da bi aplicirali za novac iz EU fondova. I onda su kod naših službi i lokalnih vlasti naišli na zid nesuradnje. Mjesecima čekaju na pojedine potvrde, dozvole ili izvide. Sredstva im propadaju, gube prilike za iduće natječaje. Dio lokalne samouprave jednostavno se neće tim stvarima opterećivati kad vidi da novci dolaze iz Europe i da se neće moći dobiti nikakva provizija. Dio ljudi u lokalnoj zajednici i službama naprosto ne zna što bi trebali napraviti i kako bi to trebali napraviti. Ili ne žele donijeti nikakve odluke i bilo što potpisivati, da ih se ne bi kasnije za što prozivalo i pitalo zašto su to i to napravili. Sve je to dokaz potpune propasti najavljivane i hvaljene decentralizacije. Jer se bez ministra još uvijek ništa ne može.
A ako se u lokalnoj sredini i iznjedri kakav dobar projekt od kojega bi cijela zajednica imala koristi, tada lokalna politička opcija, koja je na vlasti i na državnoj razini, mora dobro paziti da ne gura projekt protivničke stranke ili njihovih ljudi, jer će iz središnjice za to dobiti po nosu. Jer za političku elitu je najbolje stanje "ne talasaj". I tako se sve vrti u krug i neprestano ponavlja na štetu jedino onih ljudi koji bi radili i koji žive od svojega rada, odnosno od proizvodnje.
Povećanje brojnosti birokrata nije opravdano učinkovitošću. Naprotiv, stvaranjem iluzije da nešto rade i da su sustavu neophodni, birokrati su dodatno zakomplicirali život, kako poljoprivrednicima, tako i svim građanima. Ovo je samo mali broj primjera koji dočarava apsurdnost i besmisao velikog dijela birokratskog aparata. Tako je na svim područjima, tako će i ostati dok je svijeta i referenata.
Čovjeka veseli jedino kada vidi da čak i od naših propisa postoje još bezumniji i teže objašnjivi. Komentator na utakmici Rijeka – Stuttgart spomenuo je kako Rijeka ima dozvolu od UEFA-e za igranje kvalifikacijskih utakmica za Europsku ligu, ali ne i utakmica skupina EL. Kao da kirurgu date dozvolu da može operirati utorkom, srijedom i petkom ali ne i u ponedjeljak i četvrtak...

Oznake: Poljoprivreda, Birokracija, propisi