Ideje jednog vizionara

četvrtak, 28.01.2010.

O gospodarstvu...

Poštovana predsjednice vlade, poštovani ministri,
U svojim lutanjima po svijetu i mnogim poznanstvima na sve četiri strane svijeta, došao sam do nekih informacija i saznanja, koje bi Vi mogli iskoristiti za pokretanje kotača u graditeljstvu. Sadašnje stanje, što zbog niskog standarda i krize, što zbog visokih cijena nekretnina je usporilo samu gradnju stambenih objekata, a ljudi koji su gradili stambene zgrade ostali su bez posla. Dok mladi ljudi, poput mene, nisu u mogućnosti kupiti stan ili kuću, kako bi „savili svoje gnijezdo“ i to sa prosječnim primanjima u gradu Zagrebu. Pitao sam zato malo svoje poznanike, kako je to vani riješeno i dobio neke odgovore, te na temelju njih šaljem Vam dva prijedloga na razmatranje:
1. Ukidanje poreza na promet nekretninom (kod kupo-prodaje), te zamjena tog poreza sa plaćanjem „godišnjeg poreza na nekretninu i posjed“. Vani je to već normalna praksa, po kojoj se ne stimulira kupo-prodaja (manja davanja kod kupoprodaje) i destimulira veliko vlasništvo nekretnina (i posjeda). Zamislite samo jednu manju obitelj, koja mora doći do stana, recimo 60m2 – nije previše, a nije ni premalo za takvu obitelj. Kod kupoprodaje joj smanjite troškove prijenosa, ali svake godine oporezujete stan sa (recimo) 0,1% vrijednosti stana. U gradu Zagrebu nekretnine koštaju oko 2000€/m2, što daje ukupnu vrijednost stanu 120 000€, sa godišnjim porezom od 0,1% po vrijednosti stana, to ispada 120€ godišnje ili oko 900kn. Upravo njima možete pomoći takvom jednom odredbom (ili zakonom), a porez na nekretninu će se plaćati godišnje, kao i na pokretninu (recimo automobil). Dok će velikim posjednicima nekretnina i posjeda, njih taj porez više koštati za onaj imetak koji imaju zavedenog na sebe u zemljišnim knjigama.
2. Uvođenje posebno „poreza na neprodanu nekretninu“, kako bi se stimulirala prodaja nekretnina. Opet, vani je to normalna praksa (pogotovo Nizozemska), kako investitori ne bi (kao kod nas) držali cijene stanova visokim, već bi ih se stimuliralo za što bržu prodaju. Stanovi po gradu Zagrebu tako neće ostati prazni i čekati buduće vlasnike, investitori u građevini više neće moći držati cijenu visokom jer će plaćati porez, u građevini više neće biti „mutnih poslova i investitora“ jer zarada više neće biti 200% (sadašnja izgradnja nekretnine stoji maksimalno 800€/m2, a investitori drže prodajnu cijenu od 2400€/m2), a mladi ljudi – naš budući naraštaj će moći priuštiti si stan u gradu Zagrebu. Meni je normalno kako stanovi u centru grada stoje preko 4000€/m2, ali moraju li jedne Ravnice koštati preko 2000€/m2? Mladi ljudi sa prosječnim primanjima grada Zagreba, mogu dići svega 50 000€ kredita po plaći, dakle 100 000€ zajedno – dovoljno za stan od 40m2 na Ravnicama, što je nedovoljno za buduću obitelj. Može li se tako kupiti stan u gradu Zagrebu, dok investitori „bahato“ drže cijene i ne žele se odreći profita? Dok sa mjesečnim porezom 1% (odnosno 12% godišnje) i mjesečnim plaćanjem tog poreza, može se destimulirati upravo to „bahato“ držanje cijena stanova visokim i stimulirati prodaja nekretnina, te puniti proračun RH. Na taj način, počinje se ponovno vrtjeti veliki kotač u građevinarstvu, jer će investitori morati prodavati i dalje graditi stanove, a ljudi će te stanove moći kupiti! Ali potrebno je u taj zakon postaviti i prepreku, kako investitor ne bi mogao „sam sebi (ili svojima) prodati stanove“, odnosno plaćanja prebaciti sa pravne, na fizičku osobu (pogledati prvi prijedlog) – ako nitko u tom stanu ne živi, odnosno nije prijavljen.
Nadam se kako će ova dva prijedloga, uroditi plodom i kako će se na zadovoljstvo sviju nas biti ukinuti porez koji mediji nazivaju „haračem“. A zamijeniti će se ovakvim poreznim davanjima, koja su u skladu sa praksom EU i koja će donijeti pozitivne pomake i u punjenju proračuna i u gospodarstvu.

p.s. Poslano na adresu predsjednice Vlade, ministra gospodarstva rada i poduzetništva, ministra financija i ministricu zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva.

28.01.2010. u 13:20 • 1 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 25.01.2010.

Sjećanje na moje djetinjstvo

U ove sumorne i promrzle dane, kročeći stazama mog djetinjstva, sjetio sam se nebrojenih ljetnih lutanja biciklom po jugozapadnom dijelu Zagreba. Tom prilikom jedan detalj zapne mi za oko, stanje asfalta sada i po mome sjećanju uvelike se razlikuje. Sada su ceste raspucane sa hrpom zakrpa i ponora (ulegnuća), dok su prije bile u puno boljem stanju – bez zakrpa i ponora. Nad time sam se malo ovaj vikend zamislio i ta misao mi se vrzmala po stalno po glavi. Ove mrzle nedjelje, dok se snijeg zavio po gradu, sjeo sam doma i bacio malo brojke na papir. Brojke koje sam dobio, malo su me iznenadile…
Svi dobro znamo kako se masa osobnih automobila povećala u zadnjih dvadeset (20) godina, jer takav primjer sam uzeo za ulazne podatke iz djetinjstva i sada. Ali koliko se povećala masa osobnih automobila, to obično ne piše u člancima od motornih revija (jer ne smiju, ali to je već druga tema)? Dakle po mome (odabranom) primjeru masa vozila jednog tipa obiteljske limuzine u zadnjih dvadeset godina porasla je za 20%, odnosno sila koja djeluje između kotača (gume) i podloge (ceste) se povećala za 20%. Koliko sam shvatio građevinskog inženjera (prvog pri ruci, koji ima iskustva u gradnji cesta), sile koje djeluju na cestu nisu važne za sam gornji sloj ceste (fini sloj asfalta), već su one važne za temelj same ceste, dakle onaj utabani šljunak koji se stavlja u par slojeva. Za gornji sloj ceste (fini sloj asfalta) najvažnija veličina je „specifični pritisak kotača (gume) na podlogu (cestu)“, koji se zbog širine guma i veličine naplatka na današnjim vozilima smanjio za 15%.
Neki moji prijatelji reći će kako to nije točno, jer se cesta projektira po najvećem opterećenju, dakle po teškim vozilima na našim prometnicama: kamionima sa labudicom, cisternama i kamionima sa dugim prikolicama. Kod njih glavni teret je uvijek bio najteža stavka, a oni sami su ograničeni sa maksimalnim „pritiskom kotača na podlogu“ i „maksimalnoj sili po osovini“, pa su konstruktori održavali jednaku masu kamiona i prikolica, ili je čak smanjivali. A kamioni tako i tako nisu učestala pojava na cesti, već većina vozila su manje obiteljske limuzine. Stoga protočnost obiteljskih limuzina (t/dan) je veća od protočnosti kamiona (t/dan), gdje jedan kamion teži poput trideset (30) automobila!
Po kratkom predavanju od strane građevinskog inženjera, shvatio sam kako se „ponori“ (ulegnuća) na cesti javljaju zbog propadanja „donjeg postroja ceste“, odnosno zbog dvije stvari:
1. loše izvedbe temeljenja ceste, od strane cestara
2. smanjenje dubine sloja u donjim temeljnim slojevima ceste
Iskreno, ni sam ne znam što je gore: neznanje ljudi koji bi trebali znati svoj posao ili sustavna krađa poreznih obveznika od strane cestarskih tvrtki? Tu odluku prepuštam Vama, dragi čitatelji. Samo znam kako su nam ceste sve lošije i lošije, a ono malo što ih je napravi i iznova asfaltira, vrlo brzo dobije na sebi ili zakrpu ili ulegnuće. Neki će reći kako su „popravci normalna stvar“, samo se pitam zašto onda glave cijevi i šahtovi nisu projektirane na trotoarima? Da, to bi bilo teže projektirati i izvesti, ali bi i održavanje bilo jeftinije, zbog manje debljine asfalta. O gužvama neću niti govoriti…
Ostaje mi još samo prilika sanjati o tome, kako ću jednog dana šaht ugledati pored ceste, na svom betonskom postolju... Sanjati o cesti bez rupa i šahtova…

25.01.2010. u 00:17 • 0 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 11.01.2010.

Drugo rođenje

U životu, čovjek dobije par prilika. Ali priliku ponovnog rođenja, ne pruža se stalno. A kada se dogodi, potrebno je izvući barem neki zaključak, barem neki smjernicu ili barem buđenje u nečemu.
Ne tako davno, prije par dana, meni se dogodio još jedan preokret u životu. Vraćajući se sa službenog putovanja, vozač automobila u kojem smo se vozili u jednom, tako nevažnom i neočekivanom, trenutku pri nornalnoj brzini kretanja i sa zimskom opremom na automobilu izgubio je nadzor nad vozilom. Kao i obično, cijelu stvar prouzročila je (naša) loša cesta sa još lošijim poklopcem odvoda, koji je svojom dubinom u odnosu na cestu destabilizirao zadnju osovinu vozila. Premda je vozač bio stariji, ali vrstan u vožnji, uspio je donekle kontrolirati klizanje stražnje osovine oko okomite osi u smijeru kazaljke na satu. Mislio sam kako smo se izvukli, kada me prevarila cesta po kojoj smo se vozili. Tog dana padao je najveći snijeg poslije nove godine i ceste je bila neočišćena, pa je sadržavala trake snijega po sebi i trake očišćenje od vožnje drugih vozila. To je za posljedicu imalo nagli prestanak klizanja i povratak stabilnosti zadnjeg kraja, ali previše nagli koji nas je onda zabacio u klizanje zadnjeg kraja vozila na drugu stranu, kontra od kazaljke na satu. Sve do tada vodili smo ugodan razgovor i pričali o temama sa radija, komentirajući stanje u zemlji i okolici te priče iz tvrtke u kojoj smo radili, ali tada je atmosfera bila napeta da se mogla katanom rezati. Drugo klizanje zadnje osovine nosilo nas je u stranu i van zavoja, ali naš vozač održavao nas je u pravcu ceste sa kontrom na volanu. Još sam gajio nadu kako ćemo se izvući, ali zadnja osovina ponovno je naglo povratila stabilnost i lansirala nas u već treće klizanje, u smjeru kazaljke na satu. Sve nade kako ćemo sa čitavim automobilom izaći iz ovoga su nestale i pojavila su se pitanja o mogućim ozljedama. Sa desne strane ceste, prijeteći su stajali betonski stupovi koji su nosili struju i (možda) telefon. Pomislio sam „samo ne u stup, Bože, samo ne u stup“. Sada već treće klizanje nas je zabacilo pod tupi kut na smjer ceste i pomislio sam „kako ćemo se iz ovoga izvući?“, kada je zadnja osovina ponovno povratila stabilitet i odbacila nas u četvrto klizanje stražnjeg kraja, suprotno od kazaljke na satu. Valjda je u tom trenutku vozač aktivirao kočnice, jer smo se zavrtili na cesti i stražnjim krajem vozila krenuli smo prema desnom rubu ceste i onim betonskim stupovima. U tom trenu opet sam pomislio „samo ne u stup, Bože, samo ne u stup!“, a pogled prema lijevom kraju ceste je odmicao, dok smo se primicali desno kraju. Odjednom auto je došao do kraja ceste i čuo se prvi udarac u vozačeva vrata, prilikom kojeg je stradao vozačev retrovizor i vrata. Taj udarac, opet je promijenio rotaciju u vozilu, ovaj put u smjeru kazaljke na satu, a sa stražnjim krajem udarili smo u povišeno brdašce. To je za posljedicu imalo izdizanje prednje osovine i praktičk smo letjeli u zraku, kada smo svom silinom i mojim (suvozačkim) vratima udarili u sparkirani automobil. Znam samo kako iz trenutka izčekivanja sudara, našao se pored otvorenog prozora. Svo staklo rasulo se po meni, dok sam mirno sjedio na sjedalu. Vozač je uzviknuo „Jesi li dobro? Što sam to napravio?“, a na sebi sam još provjeravao jesu li mi sve kosti čitave. Sva sreća, pa se oboje vežemo, pa smo prošli bez masnica, udaraca i lomova. „Čitav sam!“ rekoh mu, pa nastavih „Sparkiraj auto, moramo vidjeti možemo li dalje!“ Bili smo naime na sred ceste i pravo je čudo (i Božja milost), što nitko nije doletio tog sniježnog dana. Sparkirali smo automobil, kada su ukućani izletjeli van kuće i pitali „Jeste li dobro? Jeste li čitavi? Malo ste blijedi.“ Kako i ne bi bili blijedi, nakon takvog sudara! Sami centimetri su nas dijelili od direktnog udara u betonski stup, a onda tko zna što bi bilo od automobila i nas u njemu. Pogledao sam automobil u koji smo udarili, kojega smo bočno premjestili tri metra. Pomislio sam „Izvukli smo žive glave iz ovoga!“, dok su susjedi donosili retrovizor iz svog dvorišta. Na našem automobilu uništili smo oba retrovizora i suvozačeva vrata, dok su vozačeva vrata čudno se zatvarala ali izgledala neoštećeno. Drugi automobil dobio je udarac u stražnji desni (suvozačev) dio vozila, pa su nastrala svijetla, branik i lim na tom dijelu automobila.
O ljudima najbolje možete suditi nakon nesreće, odnosno onda kada Vam je potrebna pomoć. Obojica smo se tresli, pa smo pisanje „europskog izvješća“ ostavili vozaču parkiranog vozila. Lijepo su nas ugostili na toplom, gdje smo popili čašu soka i dali nam krpu kako bi pokrili otvoreni prozor. Nakon ispunjavanja „europskog izvješća“, krenuli smo dalje prema Zagrebu. Život se nastavio…

Kada razmišljam o tom događaju, znam kako nisam nigdje udario, pa niti glavom o prozor. Ili se možda prozor razbio prije, nego li je moja glava došla do njega. Ali izvukli smo se bez ogrebotine, premda ne i bez posljedica. Barem meni, taj sudar prouzročio je čudne glavobolje, bolove u vratu i povratak jedne stare zaliječene rane. Premda je to loše i ne osjećam se u potpunosti zdrav, znam kako sam dobio još jednu šansu u životu. Život mog kolege i/ili mene, mogao je završiti na jednom stupu u Ivanić gradu, ali život se nastavio. Uz sve moje sadašnje fizičke nedostatke i psihičke fobije (koje sam saznao, kada me frend vozio na medicinu rada), nagradno putovanje na Zemlji nazvano „životom“ se nastavilo...
Meni to znači novu borbu, prvenstveno za oporavak, a onda i za nastavak života. A ponovno dizanje sa tla, uvijek je novi izazov i nova šansa. Obečao sam sam sebi, kako ovu šansu neću prokockati i kako ću krenuti drugačijim putem…

11.01.2010. u 00:28 • 0 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>