Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/lm1

Marketing

Drugo rođenje

U životu, čovjek dobije par prilika. Ali priliku ponovnog rođenja, ne pruža se stalno. A kada se dogodi, potrebno je izvući barem neki zaključak, barem neki smjernicu ili barem buđenje u nečemu.
Ne tako davno, prije par dana, meni se dogodio još jedan preokret u životu. Vraćajući se sa službenog putovanja, vozač automobila u kojem smo se vozili u jednom, tako nevažnom i neočekivanom, trenutku pri nornalnoj brzini kretanja i sa zimskom opremom na automobilu izgubio je nadzor nad vozilom. Kao i obično, cijelu stvar prouzročila je (naša) loša cesta sa još lošijim poklopcem odvoda, koji je svojom dubinom u odnosu na cestu destabilizirao zadnju osovinu vozila. Premda je vozač bio stariji, ali vrstan u vožnji, uspio je donekle kontrolirati klizanje stražnje osovine oko okomite osi u smijeru kazaljke na satu. Mislio sam kako smo se izvukli, kada me prevarila cesta po kojoj smo se vozili. Tog dana padao je najveći snijeg poslije nove godine i ceste je bila neočišćena, pa je sadržavala trake snijega po sebi i trake očišćenje od vožnje drugih vozila. To je za posljedicu imalo nagli prestanak klizanja i povratak stabilnosti zadnjeg kraja, ali previše nagli koji nas je onda zabacio u klizanje zadnjeg kraja vozila na drugu stranu, kontra od kazaljke na satu. Sve do tada vodili smo ugodan razgovor i pričali o temama sa radija, komentirajući stanje u zemlji i okolici te priče iz tvrtke u kojoj smo radili, ali tada je atmosfera bila napeta da se mogla katanom rezati. Drugo klizanje zadnje osovine nosilo nas je u stranu i van zavoja, ali naš vozač održavao nas je u pravcu ceste sa kontrom na volanu. Još sam gajio nadu kako ćemo se izvući, ali zadnja osovina ponovno je naglo povratila stabilnost i lansirala nas u već treće klizanje, u smjeru kazaljke na satu. Sve nade kako ćemo sa čitavim automobilom izaći iz ovoga su nestale i pojavila su se pitanja o mogućim ozljedama. Sa desne strane ceste, prijeteći su stajali betonski stupovi koji su nosili struju i (možda) telefon. Pomislio sam „samo ne u stup, Bože, samo ne u stup“. Sada već treće klizanje nas je zabacilo pod tupi kut na smjer ceste i pomislio sam „kako ćemo se iz ovoga izvući?“, kada je zadnja osovina ponovno povratila stabilitet i odbacila nas u četvrto klizanje stražnjeg kraja, suprotno od kazaljke na satu. Valjda je u tom trenutku vozač aktivirao kočnice, jer smo se zavrtili na cesti i stražnjim krajem vozila krenuli smo prema desnom rubu ceste i onim betonskim stupovima. U tom trenu opet sam pomislio „samo ne u stup, Bože, samo ne u stup!“, a pogled prema lijevom kraju ceste je odmicao, dok smo se primicali desno kraju. Odjednom auto je došao do kraja ceste i čuo se prvi udarac u vozačeva vrata, prilikom kojeg je stradao vozačev retrovizor i vrata. Taj udarac, opet je promijenio rotaciju u vozilu, ovaj put u smjeru kazaljke na satu, a sa stražnjim krajem udarili smo u povišeno brdašce. To je za posljedicu imalo izdizanje prednje osovine i praktičk smo letjeli u zraku, kada smo svom silinom i mojim (suvozačkim) vratima udarili u sparkirani automobil. Znam samo kako iz trenutka izčekivanja sudara, našao se pored otvorenog prozora. Svo staklo rasulo se po meni, dok sam mirno sjedio na sjedalu. Vozač je uzviknuo „Jesi li dobro? Što sam to napravio?“, a na sebi sam još provjeravao jesu li mi sve kosti čitave. Sva sreća, pa se oboje vežemo, pa smo prošli bez masnica, udaraca i lomova. „Čitav sam!“ rekoh mu, pa nastavih „Sparkiraj auto, moramo vidjeti možemo li dalje!“ Bili smo naime na sred ceste i pravo je čudo (i Božja milost), što nitko nije doletio tog sniježnog dana. Sparkirali smo automobil, kada su ukućani izletjeli van kuće i pitali „Jeste li dobro? Jeste li čitavi? Malo ste blijedi.“ Kako i ne bi bili blijedi, nakon takvog sudara! Sami centimetri su nas dijelili od direktnog udara u betonski stup, a onda tko zna što bi bilo od automobila i nas u njemu. Pogledao sam automobil u koji smo udarili, kojega smo bočno premjestili tri metra. Pomislio sam „Izvukli smo žive glave iz ovoga!“, dok su susjedi donosili retrovizor iz svog dvorišta. Na našem automobilu uništili smo oba retrovizora i suvozačeva vrata, dok su vozačeva vrata čudno se zatvarala ali izgledala neoštećeno. Drugi automobil dobio je udarac u stražnji desni (suvozačev) dio vozila, pa su nastrala svijetla, branik i lim na tom dijelu automobila.
O ljudima najbolje možete suditi nakon nesreće, odnosno onda kada Vam je potrebna pomoć. Obojica smo se tresli, pa smo pisanje „europskog izvješća“ ostavili vozaču parkiranog vozila. Lijepo su nas ugostili na toplom, gdje smo popili čašu soka i dali nam krpu kako bi pokrili otvoreni prozor. Nakon ispunjavanja „europskog izvješća“, krenuli smo dalje prema Zagrebu. Život se nastavio…

Kada razmišljam o tom događaju, znam kako nisam nigdje udario, pa niti glavom o prozor. Ili se možda prozor razbio prije, nego li je moja glava došla do njega. Ali izvukli smo se bez ogrebotine, premda ne i bez posljedica. Barem meni, taj sudar prouzročio je čudne glavobolje, bolove u vratu i povratak jedne stare zaliječene rane. Premda je to loše i ne osjećam se u potpunosti zdrav, znam kako sam dobio još jednu šansu u životu. Život mog kolege i/ili mene, mogao je završiti na jednom stupu u Ivanić gradu, ali život se nastavio. Uz sve moje sadašnje fizičke nedostatke i psihičke fobije (koje sam saznao, kada me frend vozio na medicinu rada), nagradno putovanje na Zemlji nazvano „životom“ se nastavilo...
Meni to znači novu borbu, prvenstveno za oporavak, a onda i za nastavak života. A ponovno dizanje sa tla, uvijek je novi izazov i nova šansa. Obečao sam sam sebi, kako ovu šansu neću prokockati i kako ću krenuti drugačijim putem…


Post je objavljen 11.01.2010. u 00:28 sati.