Ideje jednog vizionara

nedjelja, 25.04.2010.

Tradicionalna prehrana protiv moderne

Svojim nedavnim edukacijama i spoznajama o prehrani, te njenom utjecaju na čovjekov organizam, podsjetio sam se jednog starog članka. U tom članku, nakon otvorenja Kube prema zapadu u obliku turističkih destinacija, mnoge stvari su se otkrile. Jedna od zanimljivih stvari bila je što su neki liječnici (točnije ortopedi) dolaskom na Kubu u vrijeme svojih (zasluženih) odmora su bili zaprepašteni koliko je tamo bilo zdravih starijih ljudi, koji su po cijeli dan pušili cigare, pili kavu i alkohol, te plesali. To je jednostavno bilo totalno drugačije od onoga što ortopedi savjetuju svojim pacijentima u njihovim matičnim zemljama i suprotno onome što su ih učili na fakultetu i u znanosti! Ali na licima Kubanaca vidio se osmjeh, nije bilo boli i uživali su u onome što rade. Iskreno bih volio kada bih našao taj članak negdje na internetu, ali se sve to već zagubilo u košmaru modernih komunikacija. Ali našao sam sličan članak, koji govori kako je kubanska dugovječnost rezultat pušenja cigara, ispijanja kave i „horizontalnog plesa“:
Tajna kubanske dugovječnosti - puno kave, cigara i seksa
I mene je zaprepastila ta spoznaja, pa sam se pitao "može li biti što istine u tome"? Malo sam se raspitivao, pitao ljude u nutricionizmu što misle o tom pitanju i na kraju došao sam do spoznaje preko gledanja slika kubanskih ulica sa starim automobilima. Sada znam kako Vas sve to zbunjuje, ali kada pogledate sliku kubanskih ulica vidjeti ćete puno starih automobila iz sredine prošlog stoljeća. Čini se kako je vrijeme na Kubi stalo sredinom prošlog stoljeća, pa su tako stali u vremenu i automobili koji su dovezeni na Kubu. Od onda (a od tada ima i više od pola stoljeća) do sada, svi ti automobili još uvijek voze najnormalnije po cestama i izvršavaju svoju dužnost prevozeći ljude i stvari od točke A do točke B.

Pogledamo li sliku sa američkih prometnica, vidjeti ćemo hrpu automobila najnovije proizvodnje. Pa je zapravo pitanje: je li nam potreban toliki konzumerizam, ako su i naši stari automobili su mogli izvršiti običnu funkciju prijevoza? Svi mi patimo za nečim novim, misleći kako je to nešto bolje… Ali je li uistinu tako? Uostalom danas nam govore kako su automobili potrošna roba i kako se trebaju mijenjati nakon 3-5 godina, a na Kubi još uvijek voze automobili stariji od pola stoljeća! Čudno, zar ne?

Dugo me mučio odgovor na to pitanje, dok mi se u glavi javilo ono pravilno formulirano pitanje, a to je bilo povući paralele između kubanskog i američkog prometa na cestama sa kubanskom i američkom prehranom. Naime, Kuba je doživjela izolaciju od strane svog velikog susjeda (Amerike), pa svi automobili na ulicama Kube su većinom oni koje je Kuba uvezla prije izolacije. Isto kako je Kuba doživjela tehnološku izoliranost (u koju spada autoindustrija), tako je Kuba doživjela izolaciju u obliku poljoprivrede, pa je na Kubi ostalo staro neizmijenjeno sjeme, za razliku od Amerike gdje je sada većinu sjemena čine hibridi i GMO sjeme (pročitati „Sjeme uništenja“ od F. W. Engdahl), kao i modernijeg načina uzgoja sa raznim herbicidima i pesticidima. Posljedice toga vidljive su na Kubanskim i Američkim državljanima! Jedni su zaostali u tehnološkom razvoju i normalnog su rasta, idealnog BMI (Body Mass Index = indeks mase tijela), žive i bez puno lijekova preko stotinu godina (najveći udio stogodišnjaka u postotku stanovništva), premda stalno plešu – nemaju problema sa osteoporozom i zglobovima, te premda puše, piju alkohol i kavu – nemaju problem sa visokim tlakom ili nekim drugim kardiovaskularnim bolestima. Drugi su krenuli u moderno doba i tehnološki su razvijena nacija, po BMI spadaju većinom u debelo i pretilo stanovništvo svijeta, žive uz pomoć puno lijekova i antidepresiva, imaju velikih problema sa osteoporozom i zglobovima u mladom stanovništvu, te premda manje puše od susjeda – imaju velikih problema sa visokim krvnim tlakom i drugim kardiovaskularnim bolestima (među prvima su u svijetu po srčanim i moždanim udarima).
Premda kubanski slogan tako dobro zvuči („dugovječnost sa puno kave, cigara i dobrog seksa“), on zapravo više je posljedica zamrzavanja (izolacije) Kube nakon Drugog svjetskog rata, u kojemu su ujedno bile zamrznute i prehrambene navike i poljoprivreda (sjeme) u Kubi. Upravo zbog toga što se Kubanci hrane sa namirnicima iz starijeg (i kvalitetnijeg) sjemena (sa puno više vitamina i nutrijenata od modernijih sjemena) i imaju bolje prehrambene navike (nemaju "fast food" recimo), danas žive i preko stotinu godina, dok mi (Hrvati) kao zapadno-orijentirani jedva možemo dobaciti do 75 godina što je za četvrtinu manje nego li mogu Kubanci sa ovakvim zdravstvom:

Treba li onda bazirati prehranu na zapadni način ili na istočnjački? To ostavljam svakome neka za sebe odluči. Svoju odluku sam već donio prije par mjeseci i od onda mogu slobodno i bez ustručavanja reći: ponovno sam se rodio!

ponedjeljak, 05.04.2010.

Neprirodnost čovjeka

Nakon malog izbivanja od pisanja, što zbog obaveza i oporavka, što zbog neki tmurnih događaja u mom životu i životu ljudi oko sebe o kojima nisam želio ovdje pisati, vraćam se pisanju sa temom koja me sve više okupira. Tijekom ove Korizme nastojao sam pomagati i unaprijediti se kao Čovjek, što Korizma treba i biti. Mnogi Korizmu krivo shvate i gledaju je kroz restrikcije koje sebi sami nametnu, a već sutradan će nadoknaditi sve što im je u Korizmi nedostajalo. Možda je ljudska vrsta toliko jalova i nepopravljiva, pa će uvijek odabrati za sebe kraći i jednostavniji put, često i krivi put ali put kojega je Čovjek sam sebi odabrao.
Prije samog početka Korizme meni je tako u život ušao „novi put“, kojega sam objeručke prihvatio. Od onda mogu slobodno reći kako sam se vratio prirodi, odakle je Čovjek i došao, te se puno bolje od tada osjećam. Mnogi danas su toliko zastranili i misle kako je čovjekova apstinencija od prirode dobra, da ne misle o posljedicama tog puta. A posljedice tog puta nisu često vidljive, jer čovjekov pojam o vremenu se kreće od danas do sutra ili još kraće od sada do sljedećeg sata, dok se posljedice toga odabira pokazuju kroz godinu, dvije, pet, deset ili dvadeset. Je li to pravi put? Za mene jest, jer mi nije svejedno kako će moj život i moje tijelo izgledati za dvadeset godine, te kako će nositi moju dušu: u dobroj i zdravoj ili lošoj i boljoj ljusci. Je li to pravi put za ostale? To treba provjeriti u svojoj okolini, a okolina oko mene je uglavnom umorna i bezvoljna, te debela i pretila. Posljedice toga su naša svakodnevna prehrana i život u „neprirodnim naseljima“ poput gradova. Nažalost i sam živim u gradu, ali u svojim željama i maštanjima o svojemu budućem domu sve češće vidim kuću u prigradskom i mirnom naselju, okruženu prirodom i zelenilom. Za sada i ova promjena koju sam napravio čini me odmornijim i sa više energije, te mi je vratila tijelo natrag u početak mojih dvadesetih…
Kada bi barem Čovjek stao na svojem naumu oko promjena samo u svojem životu, ali njegova hegemonija proširuje se i na njegovu okolicu, čak i na njegove najmilije ljubimce koje drže blizu sebi. Samo kada bi im ljubimci bili srcu blizu, a nisu, nikada ih ne bi kastrirali ili na neki drugačiji način modificirali. Neki zbog izgleda svog ljubimca režu im repove (po nauku prošlih vremena) ili njihove uši, kako bi ljepše izgledali – a čemu? A neki svoje ljubimce kastriraju, misleći kako će tako njima biti jednostavnije i kako će im se ljubimci smiriti. Je li to prirodno za te ljubimce? Nije, pa će vrlo često ženke ljubimaca zbog hormonalnog poremećaja nakupljati vodu i masti u tijelu, što će im štetiti zdravlju preko njihova otežanog hoda i masti koje u sebi talože toksine, a koji su prisutni u prirodni oko nas. A mužjake ljubimaca koje ljudi kastriraju, sve pod izlikom kako bi se ljubimci malo smirili (ali nemiran duh je nemiran duh, nema tu načina za smirenje osobnosti osim odrastanja i psihičke preobrazbe), a zapravo učine sebi i svom ljubimcu veliku štetu jer mu uklone određene mirise (dakle obilježje u vrsti) i hormone, pa ga vrlo često drugi mužjaci bludno napadaju zbog manjka njihova mirisa (obilježja).
Iste stvari radimo i sa životinjama koje su nam hrana, pa piliće i kokoši stavljamo u tijesne kaveze, a svinje i goveda u torove jedva većim od njihove veličine. Kod pilića i kokoši (čak i nesilica koje nose jaja, koja isto jedemo) kavezi se nalaze u redovima, jedni iznad drugih. Hrana koju dobivaju je već unaprijed programirana sa automatskim davalicama, a u toj hrani nalazi se i određeni broj antibiotika koji su potrebni kako u tim uvjetima ne bi došlo do neke zaraze za piliće i kokoši. U tim kavezima kokoši i pilići nemaju jutarnju gimnastiku, ni dnevni, a ni večernju – nečemu o čijoj važnosti su nas učili još u vrtiću i osnovnoj školi, samo ni mi to ne radimo svako jutro (a zašto?). Hranjenje tih pilića i kokoši se vrši odozgo prema dolje, pa samo oni pilići i kokoši koji su u najgornjem redu dobiju predviđenu hranu, a svi oni odozdo dobiju izmet po sebi i po svojoj hrani koju jedu. I onda se čudimo kako nakon pečenja pileta meso otpada na kostiju? Kod svinja i goveda ista je stvar, jer u svojem toru oni žive od početka do kraja svog života. U svom toru te životinje i spavaju i vrše izmet, i jedu i obitavaju tijekom dana. Naravno kako se u tim uvjetima može preživjeti samo uz jake antibiotike, koji se daju svinjama i govedima, a svi ti antibiotici onda završe na svečanom ili manje svečanom stolu tijekom Uskrsa ili bilo kojih drugih blagdana.
Posebna priča pripada izradi šunki i pršuta, pogotovo onih koje se prodaju u već narezanim komadima. U narezanim komadima se nalaze stoga, što je ljudima jednostavnije kupiti po pola kg šunke ili pršuta, ali istina je daleko od toga, istina je zastrašujuća! Naime ono što proizvođači ne žele vam pokazati je kost od tog (obično jeftinog) pršuta ili šunke, jer na njima se nalazi dokaz o brzoj izradi pršuta ili šunke. Svi znamo kako se šunka i pršut moraju sušiti određeno vrijeme na zraku, ali za današnju ubrzanju (kapitalističku) proizvodnju to je nečuveno, pa se pribjegava ubrzanom sušenju mesa. Svima nam govore kako se to radi u modernim sušarama, ali odakle onda one čudne točke na kostima? Te čudne točke na kostima, po navodima ljudi iz industrije (koji ne jedu svoje pršute i šunke), dolaze od ubrizgavanja bakterija kolere, koja sasuši meso, a onda to isto meso napucaju antibioticima koji onda ubiju bakteriju kolere. Dakle, jedenjem takvog pršuta i šunke ljudi u sebe unose bakterije kolere (jer nije moguće ubiti sve bakterije) i veliku količinu antibiotika. Čudimo se onda kako drugi antibiotici ne djeluju na čovjeka tijekom epidemija i pandemija? Pa nije niti čudno, kada smo mi sebe te sve one naše bakterije i viruse u našem tijelu, svaki dan bombardirani sa antibioticima. Normalno je kako će svi ti antibiotici onda ojačati naš sustav, ali i sustav bakterija i virusa, pa će ti antibiotici postati bezvrijedni za primjenu kod bolesnih ljudi. Sljedeći puta dobro razmislite malo o tome zašto pršut ili šunka napravljena na seoskom gospodarstvu i na prirodan način košta barem 100€ ili ćete se trovati sa jeftinim i brzim proizvodima…
I na kraju, dolazimo na vječnu temu „Čovjekovo igranje Boga“ nazvanom GMO. Čudno je (ili nije) kako su samo najvažnije namirnice obrađene kao GMO? Čudno je (ili nije) što sav GMO ne rodi ništa bolje od normalnih uroda? Čudno je (ili nije) što Čovjekovo neznanje je napravilo hranu otrovnom za ljude? Nedavno je savjetodavni Odbor za hranu od Europske komisije nakon testova na GMO kukuruzu objavila kako je GMO kukuruz otrovan za Čovjeka i kako ga Čovjek ne smije konzumirati, te kako se ne smije unositi u čovjekov prehrambeni lanac. Zašto je onda nakon tog izvještaja (i na temelju tog izvještaja) odobren uvoz GMO kukuruza u EU? Želi li se Čovjek namjerno otrovati? Od jedne od najzdravijih namirnica soje, učinili su otrovnu GMO soju, koja je ušla direktno u čovjekovu hranu i čovjekov prehrambeni lanac preko tovljenja goveda i svinja. Od normalne riže napravili su GMO rižu koja niti je hranjiva kao obične vrste, nit ima veći urod, nit bolje nutritivne karakteristike. Ista stvar se dešava sa pšenicom i ostalim žitaricama…
A što je sa ostalom hranom, pitate li se? Možda je samo meni čudno (ili samo u mojem uskom krugu prijatelja) što se rajčice mogu kupiti za Božić! Ma kakve su to rajčice, koje rastu za Božić? A ako ne rastu, kada su onda ubrane? Lani? Preklani? Većina danas poznaje one slatke „začinske rajčice“ koje su velike kao vinogradarske breskve. Možda sam jedan od rijetkih koji je originalno sjeme začinske rajčice donio sa otoka Korčule, a ta rajčica nije veća od muškog (ne ženskog umjetnog) nokta na kažiprstu. Rajčice koje se sjećam iz svog djetinjstva su velike poput vinogradarskih bresaka, a danas su rajčice velike poput dunja. Hoće li skoro biti veće od dinja? Je li to uistinu napredak, ako takva velika rajčica niti nema okus po rajčici. Sa jabukama je ista stvar, narasle su i sve su jednake, a po izvorima WHO (Svjetske zdravstvene organizacije) samo vitamin C u jabuka je smanjen na desetinu prijašnje vrijednosti. To znači kako za jednaku količinu vitamina C potrebno je pojesti danas deset (10) jabuka, a još ne znam nikoga tko je to u stanju napraviti! A isto je i sa nutritivnim vrijednostima u jabuci, jagodi, naranči, limuni, … O tome ne želim niti razmišljati!
Zapitajte se malo kuda idete i kako se hranite, jer onako kako se hranite, tako i živite. Iz hrane dobivate svu energiju i hranjive tvari. A kakvu hranu jedete, to sami razmislite…

<	travanj, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30

Svibanj 2018 (1)
Ožujak 2017 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Studeni 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Studeni 2013 (2)
Siječanj 2013 (1)
Rujan 2012 (3)
Kolovoz 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Siječanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Srpanj 2011 (2)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (1)
Lipanj 2010 (1)
Travanj 2010 (2)
Siječanj 2010 (3)
Prosinac 2009 (2)
Studeni 2009 (2)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (3)
Lipanj 2009 (4)
Svibanj 2009 (3)
Travanj 2009 (3)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (2)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (2)
Listopad 2008 (1)
Kolovoz 2008 (1)
Lipanj 2008 (5)
Travanj 2008 (1)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (1)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (1)
Listopad 2007 (1)
Rujan 2007 (2)
Kolovoz 2007 (1)
Srpanj 2007 (2)
Lipanj 2007 (6)

Komentari da/ne?