Ideje jednog vizionara

četvrtak, 25.06.2009.

18 godina, a punoljetni u glavi nismo!

Gledam sve ove dane uvaženu gospodu u Hrvatskom (državotvornom) saboru (onome kome je smetala riječ državotvorni je već dva metra pod zemljom – pa me zabole komentari oko toga; dalje u tekstu Saboru) i one po drugim egzekutivnim funkcijama vlasti, te si razmišljam kakvu je to stoku hrvatski narod izabrao za svoje predstavnike u Saboru? Kažem to stoga što se na obje strane „kukuruzišta“ mogu se naći loši klipovi sa puno rupa umjesto zrnja…
Kada netko to pogleda upita se: Postoji li koji kršćanin od svih onih tamo u Saboru? Te kakvi su to mulci tamo koje država toliko plaća za mudrost donošenja zakona, ako se ne prestaju vrijeđati?
Već sam o tome pisao nekim uvaženim ljudima koji rade na nacrtu novog Ustava RH, ali od svega toga s druge strane čuo sam muklu tišinu. Tražio sam od svih njih malo preispitivanja, dostojanstva i želju za normiranjem „osnovnih predispozicija za kandidature u Sabor, Vladu i za Predsjednika“. Pitam se kome smeta u naše „vijeće mudraca“ pod nazivom Sabor staviti samo ljude sa visokom stručnom spremom (odnosno sedmim stupnjem obrazovanja) ili više? Sutradan se može dogoditi situacija kada će neki „kmet“, „pastir ovaca sa brda“ ili „cigo“ doći u Sabor, u naše „vijeće mudraca“ samo sa osnovnom ili srednjom školom…

Gledam nadalje ovu „crkavicu od serije“ sa Slovenijom, koja je dokuferila i samim Slovencima. Jasno je kako u ovo doba krize se na jednoj i drugoj strani mora naći neka tema, samo kako se ne bi pričalo o otkazima, nezaposlenosti, padu standarda i državnom gubitku. Ali ovo je postalo gore od same Santa Barbare, za kojom moja baka čezne…
Pa nas onda neka tamo lijeva država sa nekim entitetima zafrkava sa ulaznim kvotama, kršeći propise CEFTAe koje je i sama potpisala. Ne bih se ništa čudio, ali ta država ne zna gdje joj je glava, a gdje joj je rep – što je i dokazala nedavno, gubeći osnovni međunarodni dokument svoje postojanosti, Daytonski sporazum.

Gledam sve ove ljude okolo, pa i one koji rade na hrvatske državne blagdane. Jest, kako mi crvena/lijeva linija jugokomunista/antifašista nije mila. Ali to je stoga što su jednu pobjedu nad zlom nazvanom fašizam i nacizam, zamijenili sa drugim zlom nazvanim komunizam i Jugoslavija! Moje su roditelje, prijatelje, kumove i rodbinu proganjali u ovoj miloj mi zemlji i van nje. Kao netko tko je, „zbog toga što je bila sramota biti bogat“ (citat jednog pokojnog pjesnika), ostao bez (gotovo) pola Slavonije. Pa je jedno veliko zlo dugo šest godina, zamijenilo jedno drugo (nimalo manje) zlo dugo četrdeset i pet godina…
Kao takva osoba, nikada se neću pokloniti hrvatskim antifašistima, jer su nisu ništa bolji od nacista i fašista. Jedni su proganjali hrvatske židove, a drugi su proganjali svoje Hrvate!
Ali ću taj dan obilježiti kao dan ustanka za oslobođenje Europe od strane nacista i fašista, jer je to ono što taj dan u sebi nosi. Pa mi, ni uz svo to gađenje prema komunistima i Jugoslaviji, ne pada na pamet taj dan raditi. Ni osobno na nekim poslovima, ni u tvrtci u kojoj radim (a koja taj dan obilježava)…
Postoje i oni koji to krše, pa dakle krše i osnovni dio Hrvatske države. Državne blagdane nisam osobno propisao, niti je neki tamo lijevi Pero ih propisao. Njih je donio Sabor, kao vrhovno i zakonodavno tijelo RH. Njih se mora poštovati i njih se mora obilježavati. Ali onda se na TV nađe neka „koza“, glasnogovornica neke tamo drugorazredne tvrtke i kaže, citat: „Moramo pitati svoga odvjetnika vrijedi li poništenje neradnih nedjelja od strane Ustavnog suda isto tako i za državne blagdane?“ Pa kada bi postojao izbor za Miss Gluposti, delegirao bi je kao predstavnicu Mrduše Donje. Vjerojatno je sebi ispala strašno jako pametna sa tom izjavom, ali je samo pokazala kako ne razlikuje „svetu nedjelju“ od državnog, k tome i komunističkog, blagdana…

Ma koliko se mi trudili, napretka nema. Ni sa ovih osamnaest godina, imamo navršenu punoljetnost! Ali samo brojčano…

25.06.2009. u 01:27 • 0 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 22.06.2009.

Podijeljeni i raseljeni…

Već duže vrijeme može se vidjeti kako Hrvat često diže ruku na Hrvata. Čovjek bi pomislio kako se radi o sukobljenim plemenima, ali Hrvati su ujedinjeni od X. stoljeća! Stoga, u čemu je onda problem kod nas Hrvata?
Mnogo stvari kod nas Hrvata još nisu razriješenih, a trebamo li se napokon pokrenuti i krenuti u budućnost, potrebno ih je riješiti! Krenimo od naših početaka, dolaska Hrvata na ovo područje… Do sada još nije razjašnjeno odakle potječu Hrvati, jer u cijeloj priči samo je jedno sigurno – ne potječemo od Slavenskih plemena, što se naveliko pričalo u doba bivše eSeFeRJot države, jer je to odgovaralo tadašnjem „političkom miljeu“ kako bi nas ubacio u Južne Slavene i njihovu državu. A sve to je i dokazano genetskim podrijetlom Hrvata, o čemu se često zna govoriti u povjesničarskim krugovima, te „iranska teorija“ porijekla Hrvata koja se piše u novije vrijeme kada ne postoji „politička cenzura“ od strane komunističkih vlasti…
Isto tako nisu razjašnjene mnoge kulturološke stvari, kao recimo Tamburica. Premda se njeno porijeklo u Europi pripisuje Hrvatima, nitko sa sigurnošću ne može reći odakle je tamburica došla? Premda mnogi misle kako je tamburica izvedenica iz mandoline, to se nikako ne može prihvatiti od normalnog obrazovanog čovjeka, a kamo li stručnjaka. Mandolina je instrument se sastoji od četiri para žica, odnosno od šest pari žica (prijašnje verzije). Dok se tamburica (misli se na prim), sastoji od jednog para žica i tri solo žica. Neki povjesničar govore kako je tamburica došla od Turaka i njihove najezde, ali svakome tko je vidio turski Tambur kristalno je jasno kako je to još jedna od gluposti u nizu, koje se pokušava prodati Hrvatima. A zapravo radi se o tome kako je tamburica instrument koji ima korijene sa kurdskim (staro – perzijskim) tembűr (jedna solo i jedan par žica), koji pak ima korijene u indijskoj verziji tambura (koja ima najčešće pet žica).
Na vrh svega toga dolazi onda i Glagoljica, za koju se jezikoslovci niti danas ne mogu dogovoriti odakle je nastala? Neki od njih misle kako je produkt sirijsko-perzijskih kultura te ju povezuju sa (ranije spominjanom) „iranskom teorijom“, drugi pak ju povezuju s „gotskom teorijom“, treći misle kao ju je izmislio Ćiril…

Zašto sve to pričam?
Tijekom zadnjih pola stoljeća, koliko smo proveli u nama neprirodnoj umjetnoj tvorevini zvanoj eSeFeRJot, na Hrvate se gledalo kao na smetnju i opstrukciju. Najvažnije je bilo zavladati masom, pa se u to ime počelo s „podjelom Hrvata“ na: Slavonce (uključuju Posavce, Baranjce i Srijemce), Međimurce, Podravce, Zagorce, Turopoljce i Moslavce, Ličane, Istrijane, Primorce, Dalmatince i Dubrovčane. Važno je bili bilo što u glavi, samo kako ne bi bio Hrvat! A uz sve to se sve više proguravala umjetno i neprirodno stvorena etnička skupina Jugoslavena, koja je pala padom prošle države…
Oni koji nisu mogli trpiti takav teret i opresiju državnom komunističkog aparata bili su sustavno protjeravani, pa i raseljeni po drugom dijelu bivše države. Neki su morali i pobjeći preko granice, kako bi život potražili u „bijelom svijetu“, dok ih je komunistički aparat UDBE proganjao i ubijao. Danas se računa kako je Hrvata između šest i devet milijuna na Zemlji, od čega svega četiri i pol milijuna živi u domovini!
U isto vrijeme još uvijek nama samima si nismo razjasnili neke grozote koje su se dogodile u II. svjetskom ratu. Ono što jesmo, a što je veliki napredak u odnosu na susjede, proglasili smo ustaško znakovlje i veličanje ustaštvom zabranjenim i kazneno gonjenim. Kako su ustaše bile poražene od partizana (u kojima je bilo svega i svačega) u II. svjetskom ratu, komunisti (ti isti partizani) su tijekom svoje vladavine se pobrinuli kako bi sve ustaške zločine iznijeli na vidjelo. U isto vrijeme, svi partizanski i drugi zločini (jer su ti drugi, prešli kasnije u partizane) su bili cenzurirani i gurnuti pod tepih. Danas polako otkrivamo „masovne grobnice“ po Biokovu i Sloveniji, koje su partizani počinili nakon II. svjetskog rata, grobnice prema kojima će „bleiburški masakr“ izgledati kao mačji kašalj. Mi Hrvati taj „marš smrti“ nazivamo Križni put, sa kojega se mnogi nisu vratili svojim kućama...
Znakovito je spomenuti istraživanje američkog profesora političkih znanosti R.J. Rummel koji je diktatora Josipa Broza Tita svrstao na deseto mjesto u „Top 20 ubojica XX. stoljeća“ sa milijun likvidiranih duša na njegovim leđima…

Drugi, pametniji narodi, nisu si dopustili takve gluposti. Pa tako nikada nećete naći kako se Slovenci javno izražavaju kao: Kranjci, Goričanci, Štajeranci ili Koruškanci. Ispada kako se narod koji se odlučio ujediniti tek sredinom XIX. stoljeća bolje o sebi brinuo, nego li stoljećima ujedinjeni hrvatski narod…

Stoga se i pitam, jesmo li mi svi skupa budale? Jesmo li još uvijek „guske u magli“? Ili smo samo slijepi oko onih najvažnijih hrvatskih pitanja?

22.06.2009. u 02:49 • 0 Komentara • Print • #

nedjelja, 14.06.2009.

Hetero-pride na pomolu?

Pitam se koliko pratite nedavne vijesti iz svijeta, jer meni je nedavno jedna uskočila u oko i od onda mi se vrzma na pameti. Čekao sam razrješenje cijele drame, kako bih mogao o tome bolje pisati. A i kada bolje, nego li sada, u taman iz ovog našeg nemilog događaja u gradu Zagrebu, koji se naziva „Gay pride“.
Sve je počelo u tako zvanom „modernom zapadnom svijetu“, gdje je jedna mlada djevojka, inače „evangelistička kršćanka“ po vjerskoj orijentaciji, izašla na pozornicu u želji kako bi postala Miss SADa. Tada ju je neki šarlatan i samo-prozvana „Kraljica svih medija“ g. Perez Hilton priupitao pitanje o „istospolnim brakovima“. Sami pojam „istospolni brak“ je oksimoron sam po sebi, jer se riječ brak definira:
brak je zajednički život muškarca i žene usklađen sa civilnim ili crkvenim zakonima i propisima.
podtipovi braka: crkveni brak, divlji brak, građanski brak, mješoviti brak i morganatski brak. (izvučeno iz „Rječnik hrvatskog jezika“, Vladimir Anić)

Kao dobra i upućena kršćanka Carrie Prejean odgovorila je, citat „brak je institucija koja može postojati samo između muškarca i žene”, nakon čega je postala svega prva pratilja SADa. Očekivanja su bila velika za nju, govorilo se kako će čak postati Miss SADa, a kasnijim prebrojavanjem glasova se moglo vidjeti kako ju je jedna „gay osoba“ na izboru za Miss SADa koštao pobijede.
Mada bih volio neka si sami pročitate članak:
http://draxblog.wordpress.com/2009/05/13/trump-spasio-titulu-politicki-nekorektnoj-miss-kalifornije/
I kakva je to glupost imati neku „gay mušku osobu“ – samoprozvanu „Kraljicu svih medija“, za dio cijenjenog žirija za izbor najljepše ženske osobe jedne države? Što taj homoseksualac uopće zna o ženama i ljepoti ženskog tijela, kada ne voli spavati uz žensko tijelo? Kada ne voli dodirnuti žensko tijelo, pri čemu mu ruka lagano zatreperi…
Natrag priči, nakon izbora napali su je za „politički nekorektan“ govor, samo što nema ničega nekorektnog u njemu. Ona je samo ustvrdila ono što piše u (gotovo) svim rječnicima na svijetu i Knjizi nad knjigama, kako je brak zajednica između muškarca i žene. Pa i većina stanovnika Kalifornije je to isto rekla na svom referendumu, a ona tu saveznu državu predstavlja… Ali ni to nije bilo dovoljno, već je ta ista spominjana „gay“ zajednica navalila na nju i iskopala neke njene fotografije u toplesu. Kao da je to neko čudo? Kao da to ne vidimo svaki dan na plaži u ovim vrućim ljetnim mjesecima? Željeli su joj zapravo skinuti i titulu Miss Kalifornije…
I sve bi se tako i dogodilo, da nije g. Donalda Trumpa, koji je ujedno i vlasnik izbora Miss SADa te hetero po opredjeljenju (sudeći po njegovim životnim suputnicama). G. Trump je morao javno napraviti presicu i „lupiti šakom o stol“ kako bi spasio jednu lijepu mladu djevojku od linčovanja „gay nastrojenih medija“, više ovdje:
http://www.javno.tv/index.php?id=17974yd0dcf063a
Do kuda bi došla ova bitka, kada ne bi bilo dobrih samaritanaca, koji su ujedno i moćni heteroseksualci? To se ne usuđujem niti upitati. Što me dovodi do zaključka: je li na pomolu Hetero pride? Te treba li nama hetero osobama zaštita od gay pojedinaca i skupina?

14.06.2009. u 18:04 • 0 Komentara • Print • #

utorak, 02.06.2009.

Nebo nad Zagrebom

Danas, nebo nad Zagrebom je plakalo i lio silnu kišu… A imalo je i za kime plakati! Za jednom mladom vedrom i veselom dušom, koja nas je iznenadno i nasilno napustila 06. listopada prošle godine. Osobom, koja je kao mlada umjetnica očarala mnoge. Osobom, koja je kao prijatelj nadahnula mnoge. Osoba, koja je u metar i šezdesetak centimetara bila veća od većine ljudi oko mene, oko nas. Danas je, dragi moji, nebo nad Zagrebom plakalo, jer je grad Zagreb, ljudi u njemu i oni širom Hrvatske izgubili su osobu koja je zračila srećom, optimizmom i vedrinom. Nebo nad Zagrebom, plakalo je danas zbog Nike Deković.
Obišao sam danas, na njen rođendan, njen grob, koji se prostire ispod bora na južnom dijelu Mirogoja. Kiša je upravo isprala Zagreb od svojih grijeha, a pogotovo onog što nam je oduzeo Niku. Gledajući u daljinu, nadvijali su se oblaci, dok je grob bio obasjan Suncem. Stojeći na grobu i paleći svijeću, razmišljao sam gdje to ide ovaj svijet i kamo srlja, kada nam Nike nema i kada nam ju je toliko naglo i nasilno. A iz prikrajka me upozoravalo još svježe sjećanje na Niku, kako bi me optimizmom i puna nade rekla kako „treba hrabro kročiti u ovaj vrli novi svijet“. Znam kako bi joj se svidjelo provesti još neko vrijeme s nama, znam kako bi joj se svidio ovaj svijet i kako bi ona našla nešto vrijedno u njemu, zbog čega se treba boriti. Obećao sam joj, dati sve od sebe i pronaći „svoj dio ovog svijeta“, za kojega se vrijedi boriti. A jednom onda kasnije, kada završi moj posjet ovom malom Plavom planetu, vidjeti ćemo se…na onoj kavi, koju nikada nismo popili…
Odlazeći sa groba, grlo mi se stegnulo, glas treperio i suze su mi došle na oči. Nika, sjećanje na tebe ne jenjava u tvojim prijateljima i obećali amo se boriti za bolji svijetu u kojemu živimo. Samo bi još voljeli bi smo da si sa nama…

02.06.2009. u 21:46 • 0 Komentara • Print • #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	lipanj, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30