Danas, nebo nad Zagrebom je plakalo i lio silnu kišu… A imalo je i za kime plakati! Za jednom mladom vedrom i veselom dušom, koja nas je iznenadno i nasilno napustila 06. listopada prošle godine. Osobom, koja je kao mlada umjetnica očarala mnoge. Osobom, koja je kao prijatelj nadahnula mnoge. Osoba, koja je u metar i šezdesetak centimetara bila veća od većine ljudi oko mene, oko nas. Danas je, dragi moji, nebo nad Zagrebom plakalo, jer je grad Zagreb, ljudi u njemu i oni širom Hrvatske izgubili su osobu koja je zračila srećom, optimizmom i vedrinom. Nebo nad Zagrebom, plakalo je danas zbog Nike Deković.
Obišao sam danas, na njen rođendan, njen grob, koji se prostire ispod bora na južnom dijelu Mirogoja. Kiša je upravo isprala Zagreb od svojih grijeha, a pogotovo onog što nam je oduzeo Niku. Gledajući u daljinu, nadvijali su se oblaci, dok je grob bio obasjan Suncem. Stojeći na grobu i paleći svijeću, razmišljao sam gdje to ide ovaj svijet i kamo srlja, kada nam Nike nema i kada nam ju je toliko naglo i nasilno. A iz prikrajka me upozoravalo još svježe sjećanje na Niku, kako bi me optimizmom i puna nade rekla kako „treba hrabro kročiti u ovaj vrli novi svijet“. Znam kako bi joj se svidjelo provesti još neko vrijeme s nama, znam kako bi joj se svidio ovaj svijet i kako bi ona našla nešto vrijedno u njemu, zbog čega se treba boriti. Obećao sam joj, dati sve od sebe i pronaći „svoj dio ovog svijeta“, za kojega se vrijedi boriti. A jednom onda kasnije, kada završi moj posjet ovom malom Plavom planetu, vidjeti ćemo se…na onoj kavi, koju nikada nismo popili…
Odlazeći sa groba, grlo mi se stegnulo, glas treperio i suze su mi došle na oči. Nika, sjećanje na tebe ne jenjava u tvojim prijateljima i obećali amo se boriti za bolji svijetu u kojemu živimo. Samo bi još voljeli bi smo da si sa nama…
Post je objavljen 02.06.2009. u 21:46 sati.