U ove sumorne i promrzle dane, kročeći stazama mog djetinjstva, sjetio sam se nebrojenih ljetnih lutanja biciklom po jugozapadnom dijelu Zagreba. Tom prilikom jedan detalj zapne mi za oko, stanje asfalta sada i po mome sjećanju uvelike se razlikuje. Sada su ceste raspucane sa hrpom zakrpa i ponora (ulegnuća), dok su prije bile u puno boljem stanju – bez zakrpa i ponora. Nad time sam se malo ovaj vikend zamislio i ta misao mi se vrzmala po stalno po glavi. Ove mrzle nedjelje, dok se snijeg zavio po gradu, sjeo sam doma i bacio malo brojke na papir. Brojke koje sam dobio, malo su me iznenadile…
Svi dobro znamo kako se masa osobnih automobila povećala u zadnjih dvadeset (20) godina, jer takav primjer sam uzeo za ulazne podatke iz djetinjstva i sada. Ali koliko se povećala masa osobnih automobila, to obično ne piše u člancima od motornih revija (jer ne smiju, ali to je već druga tema)? Dakle po mome (odabranom) primjeru masa vozila jednog tipa obiteljske limuzine u zadnjih dvadeset godina porasla je za 20%, odnosno sila koja djeluje između kotača (gume) i podloge (ceste) se povećala za 20%. Koliko sam shvatio građevinskog inženjera (prvog pri ruci, koji ima iskustva u gradnji cesta), sile koje djeluju na cestu nisu važne za sam gornji sloj ceste (fini sloj asfalta), već su one važne za temelj same ceste, dakle onaj utabani šljunak koji se stavlja u par slojeva. Za gornji sloj ceste (fini sloj asfalta) najvažnija veličina je „specifični pritisak kotača (gume) na podlogu (cestu)“, koji se zbog širine guma i veličine naplatka na današnjim vozilima smanjio za 15%.
Neki moji prijatelji reći će kako to nije točno, jer se cesta projektira po najvećem opterećenju, dakle po teškim vozilima na našim prometnicama: kamionima sa labudicom, cisternama i kamionima sa dugim prikolicama. Kod njih glavni teret je uvijek bio najteža stavka, a oni sami su ograničeni sa maksimalnim „pritiskom kotača na podlogu“ i „maksimalnoj sili po osovini“, pa su konstruktori održavali jednaku masu kamiona i prikolica, ili je čak smanjivali. A kamioni tako i tako nisu učestala pojava na cesti, već većina vozila su manje obiteljske limuzine. Stoga protočnost obiteljskih limuzina (t/dan) je veća od protočnosti kamiona (t/dan), gdje jedan kamion teži poput trideset (30) automobila!
Po kratkom predavanju od strane građevinskog inženjera, shvatio sam kako se „ponori“ (ulegnuća) na cesti javljaju zbog propadanja „donjeg postroja ceste“, odnosno zbog dvije stvari:
1. loše izvedbe temeljenja ceste, od strane cestara
2. smanjenje dubine sloja u donjim temeljnim slojevima ceste
Iskreno, ni sam ne znam što je gore: neznanje ljudi koji bi trebali znati svoj posao ili sustavna krađa poreznih obveznika od strane cestarskih tvrtki? Tu odluku prepuštam Vama, dragi čitatelji. Samo znam kako su nam ceste sve lošije i lošije, a ono malo što ih je napravi i iznova asfaltira, vrlo brzo dobije na sebi ili zakrpu ili ulegnuće. Neki će reći kako su „popravci normalna stvar“, samo se pitam zašto onda glave cijevi i šahtovi nisu projektirane na trotoarima? Da, to bi bilo teže projektirati i izvesti, ali bi i održavanje bilo jeftinije, zbog manje debljine asfalta. O gužvama neću niti govoriti…
Ostaje mi još samo prilika sanjati o tome, kako ću jednog dana šaht ugledati pored ceste, na svom betonskom postolju... Sanjati o cesti bez rupa i šahtova…
Post je objavljen 25.01.2010. u 00:17 sati.