29
utorak
svibanj
2018
Prijelaz i transformacija
Zvao se Cotiz Blu.
Nejasna je njegova veza sa Sibircem, ako je uopće i postojala.
Neki kažu, da je to ista osoba.
Neki opet, kažu, da je Cotiz blu samo nastavio tamo gdje je Sibirac stao.
A Sibirac je stao, po svemu sudeći, na Granici.
Izvor je hvalevrijedan ako se ikad pronađe. No uglavnom završi na tome da se okarakterizira kao izvor i tu sve staje.
Potraga.
Izvor se mora definirati; moram znati njegov smjer. Jer to je priča o nama.
skica za transfer-
komentiraj (0) * ispiši * #
16
srijeda
svibanj
2018
Uvijek ta nedjelja
Uvijek ta nedjelja…
Tako tiha, tako lijepa, u odsjaju sjećanja od sinoć,
U prolazu nečijih, tuđih koraka,
Kao da više i ne pripada nama.
Uvijek ta nedjelja, što se poput tata, nastanjuje u nama.
Riječi su izgovorene u tišini, glazba se ori u zaglušnoj buci
Neotesane mladeži.
Kojim putem ići, dok stvari djeluju tako nestvarno…
Ovo što pišem , ne živim, već osjećam.
Zapamti to.
Uvijek ta nedjelja
U ponavljačkom izdahu moje čežnje.
Sibirac.
Putovao sam starim vlakovima duž linije istoka,
Smrzavao se na rasparanim sjedištima, nečije stvarnosti,
Zijevao na krajolike, što su gubili svoj značaj.
Ništa nije ostalo, sve je netragom nestalo, izgubio se onaj
Štap u snijegu, njen smijeh…, vjetar u letu.
Uvijek ta nedjelja,
Prozračna i kristalna,
Usporena i pitoma. A sjećanja se nastavljaju…
Dosta je igranja u pijesku, dok vam ja pričam ovu zgodu. Pažljivo
Treba slušati
Dolje niz ove gradove, samo odsjaj ceste uz more
Slutnje onakve prikazuje
Tišina
Pa razmišljam,.
Koliko sam zadovoljan
Ona
Tijelom moje oči ljubi
Ona
Duša duši.
Dosta
Igranja je u pijesku, treba slušati
Konje u galopu,
Zore na umoru tek,
Da voliš dan
Što te predstavlja.
I ljubiš noć što te uspava.
Ljudi dobrih navika
komentiraj (0) * ispiši * #
živjeti šutnju
Moje misli izviru
Poput
Topota na šljunku
Moje oči gledaju
Naziru
Žive u trenutku
Volim predah
Šutnju
Tada rukama štujem nju
I i prije svega dočekujem zoru
Sanjivu
. moje misli
poput topota
žive šutnju.
Dugo te već nisam ljubio stihovima
Dugo je vremena znam za nama
Ali slike su i dalje tu.
Sada volimo ono što je pred nama.
Sada se budimo s osmjehom ka starim zorama
Snaga je iscrpljena, val je vec odavna nestao u žalu
Mjesec, dan, godina, ruke su isprepletene
Sve čvršćim ljubavima..
Ponos praznuje dugim alejama
Skrivenim vrtovima, razmišljajima
Sloboda se predala u ruke njene
Što blagoslov mi nude i noći snene.
Riječ se pokorila, glas je nestao
Pokreti su ti što nas vode, novim daljinama..
Slike su sve stalnije, potiskuju sjećanja
More se prelama, oluja jenjava..
Sad sam napokon tvoj i znam da ti si moja
Sloboda..
komentiraj (0) * ispiši * #
15
utorak
svibanj
2018
Estetika prostora
Ja kroz beton ne mogu vidjeti.
Ja kroz beton ne mogu sanjati.
Moje misli ne mogu ga obojiti.
Za mene, beton je bezrazložan.
Niska bisera koja nam je u ranim danima stavljena oko vrata te nam služi kao uteg za bolove.
Ja kroz beton ne mogu vidjeti.
Samo bol svoju, odbijenu od njega mogu osjetiti.
Naprotiv, zeleno drveće
Voli, ljubi, grli.
Zeleno drveće sanja.
Ima boju.
S razlogom je tu.
Da bismo ga mi shvatili, prihvatili ili odbacili i odrezali.
Drveće se miješa u naše postojanje. Drveće se miješa s nama i često ne znamo razdvojiti
granice naše opstojnosti od njegove. Što je dobro.
Granica postoji samo ukoliko spaja.
Inače, ako razdvaja, to nije granica.
To je beton.
komentiraj (0) * ispiši * #
14
ponedjeljak
svibanj
2018
Sasvim malo ubojstvo na Premudi (playdrama)
Subjektivan prikaz objektivnog očaja zbog nedostatka vode
Zvizdan. Podne.
Stojim pred jedinom otočkom trgovinom, u jedinom otočkom mjestu. Iza mene nekoliko prašnjavih kilometara od kojih mi noge još uvijek čudno klecaju. Gladan i žedan. U očima onaj očaj. Ispred mene, na drvenom banku kraj ulaza u trgovinu, sjede dva lokalna muškarca te piju pivo. Tako očito. U grlu mi prašina koju ni prve riječi ne mogu izbaciti iz usta.
-Radi li? – pitam pokazujući na kvaku trgovine.
- Misliš dućan? – odgovara jedan od te dvojice s onom nonšalantnošću čovjeka koji sjedi i pije pivo u hladu. Ne mogu mu glasom više ni potvrditi jer riječi ne izlaze. U grlu Sahara. Mislim da bih se uskoro mogao srušiti u nesvijest. Onako lagano. Ne znam što još čekam. Možda odgovor istog muškarca.
- Ne radi. Prošlo je podne.- kaže mi ovaj i postavi bocu hladnog piva u poziciju za čučanje. Čujem ono klokotanje niz grlo. Ne moje. Njegovo.
- A ima li igdje što za popit? Ostali smo bez vode.- kaže iza mene moj ortak u ovom luđaštvu, čovjek koji je cijeli otok prohodao skupa sa mnom. Nisam se osvrnuo put njega, bilo mi je dovoljno da znam da u ruci drži bocu u kojoj više nema vode. Iz koje smo zadnji put pili, vjerojatno negdje tamo na početku puta. Time je njegovo pitanje dobilo na težini.
- Dućan je zatvorio-ponovi muškarac s banka.
Sada sam dobio dojam da ovo sve više sliči na pripremu za nešto više od običnog razgovora pred zatvorenom trgovinom. Možda netko nekome učini nažao zbog nedostatka vode. Ne znam. Osvrnuo sam se uokolo sebe. Mali hlad pod kojim stojimo i svuda zvizdan oko nas. U daljini dole bliže moru, nekoliko razbacanih kuća i malo pristanište.
Vratim pogled na ovu dvojicu. U prednosti smo. Oni ne trebaju ništa pa ni nemaju želju, dok smo mi puni želja. Klasična western scena. To nam i daje prednost.
-A di vi po ovom zvizdanu? – javi se drugi muškarac.
-A eto,- uspio sam nekako nesuvislo odgovoriti ne skidajući pogleda s njihovih hladnih boca piva.
-Nego, imate doli u selu kafić, - prvi muškarac reče.
Nisam potegao pištolj.
Ne do tada.
A tada je već bilo kasno.
Dvoboj na zvizdanu je izgubio draž.
Ponuđena je ruka izmirenja i više nije bilo potrebe za sasvim malim ubojstvom na Premudi.
komentiraj (0) * ispiši * #
