svilaja

Nikad do sada u životu nisam satima prolazio kraj tolikih debla oborenih, sasušenih i naherenih uz put, kao tog dana na Svilaji.
Puhalo je jugo, vrijeme je bilo nestvarno, sanjivo, put pred nama otvoren i sablastan, cijela planina kao ogledalo ljudskih dvojbi, strahova i razmišljanja, sve dublje nas je primala u svoja ćudljiva njedra.
Još u vozilu na prilazima planini, prijatelj je izrazio sumnju u zanimljivost puta kojim treba da krenemo te uopćio cijeli izlet kao dosadan i lagan, a samim time se nesvjesno taknuo u ćud jedne planine. Svilaja. Nešto poslije, već pri prvom usponu, pao je i skliznuo u mješavinu blata i snijega.
Svilaja. Ćudljiva. Sve dublje u njoj. Vrh se nije nazirao, nismo ga ni tražili, slijedili smo markacije, na tren ih gubili pa pod snijegom nalazili i opet posvuda ta srušena, razbacana stabla bukve između kojih je gmizao naš put od ilovače i blata…ukazala mi se slijedeća slika; u nekad šumom bogatu Svilaju pada strašan kamen iz atmosfere, njegova žareća linija užasava prisutnu stoku i pastire, pam ! strašan udarac zauvijek obilježava njedra planine, više ništa nije isto, sve je nagoreno, slomljeno, polomljeno; silna bujica velike vode što prolazi livadama i dolcima Svilaje, ruši šume, valja zemlju, uništava do kraja ono što veliki kamen nije uspio, kraj fantazmagorije…stojim pred stablom bora. Jedinim u okolici na golom kamenjaru završnog uspona na najviši vrh Svilaje. Život se nastavlja, život se rađa, unatoč svemu i nasuprot svemu, bor je tu, nikad zeleniji, nikad ljepši na Svilaji.
Jugo nam mili obrazima, doline se izmjenjuju vrh se bliži, Svilaja je tako lijepa. Ćudljiva i snena. Još uvijek minirana, još uvijek dovoljno primamljiva da poziva.
Ispeli smo vrh. 1509 metara. Ispod nas…sve; Peruča, Cetina, Dinara i Troglav, Bosna….no Svilaja opet poziva natrag, natrag u svoje krilo – vraćamo se drugim putem, kroz dolinu i vrleti velike kotline koja je obrubljena strmim padinama vrhova, vrhova za koje do tada nismo znali ni da postoje. Svilaja. Ćudljiva i ponosna, gorda i ohola, ne pokazuje se odmah kao što ni od tebe ne očekuje da se odmah pokažeš…dugo smo hodali, povratak je u stvari bio odlazak u Svilaju. Tu sam se napokon otvorio, a mislim da su to učinili i drugi, više nismo pričali, samo smo hodali, izolirani i sami, iz doline u dolinu, iz snijega u snijeg. Sve se zabijelilo, mukli topot cipela i dah izgubljen u danu iznad nas, orlove stijene u koje smo zašli, priroda se mijenjala, sjene su postajale duže, sumrak se nagoviještao; krik ptice tamo negdje u brišućem letu….šuma je ovdje opet bila šuma, u nastajanju, u stvaranju, snijeg je sliku činio idiličnom, a spust je skoro nagovijestio da se bližimo kraju našeg izleta. Uspona na Svilaju.
Subota 17.ožujak 2012