samo jedno putovanje

Scena Alžira.

Pa taj vjetar sa Sahela, što poput šapta prolaznika neprimjetno se uspinje do Koube i potom pada, šireći se po cijeloj vanjskoj četvrti obijeljenih kuća Belcourta, zatim Marabouta, stiže sve do lučke četvrti Aghi. To je Alžir.
Pretežno noću ili već u ono vrijeme kada nastupa mrak. A u Africi, nema zalaska.
Sunce jednostavno pada. Tumarao bih tada dugačkim, tvrdim ulicama, maštajući i zabavljajući se spoznajom da su ovuda hodali i Gide i Camus i Wilde. Čudna fikcija snova, zar ne?
zatim...

Scena Dalmacije.

Otoci u tom zlatnom sutonu, poredani poput niske bisera, ravnomjerno se smiješe svakom usputnom ljubitelju ljepote, stani i gledaj, potom umri, to je sve što se nudi. Sumanuti ritam plesa, lica poželjnih djevojaka pod maskama, Korčulanske noći, vino i vatra, ‘često ne znamo što nas odvaja od stvarnosti, zatim...


Scena svitanja.

Čudna koincidencija onoga što jest, i onoga što negiramo, dobiva upravo konačni oblik u našem blijedom načinu poimanja zore, u našem smiješnom poimanju stvari, u našem djetinjem bijesu prema nesanici-
Svi volimo jutra, ako ona od nas ne iščekuju mnogo, bdijenje je samo način mržnje, a nesanica je ono što se naziva kreativnim stvaranjem. Van ležaja mi smo nezaštićeni, i Ona koju sada promatram u ovim nevinim trenucima svitanja, jedina je zaštićena osoba trenutka, obgrljena mojim nitima sulude ljubavi. Ne iscrpljenost zaziva vjeru u moje pouzdanje, i ja tek sada gledam svojim vlastitim očima. No samo do idućeg sna. –to opet ne ubija ideju svitanja, kao ni zamor mojih misli u ovoj stvaralačkoj groznici pisanja. Hm,
ljepota je poput kurve, treba znati kada je prestati ljubiti. – a svitanje opet, ostaje, negdje u začeću moga sna, jer već je kao mnogo puta dosad, dan uzeo prestiž. Vladar na vrhu podanike baca do samoga dna.

i na kraju...

Uvala

Nekad znana pod intimnom šifrom imena, danas se opet, poput stare prijateljice provlači kroz sve pore moje satisfakcije. Gledao sam je po noći, gledao sam je očima zore, neki dan’ ma smijao sam se kao dijete dok me ta ista uvala obgrljavala svojim majčinskim dodirom. Najsjevernija točka Dalmacije, predivno mjesto. Tu se stvarno osjećaju vjetrovi prožeti hladnoćom sjevera i usamljenosti i s druge strane, sanje i obamrlosti u lahoru toplog juga. Tamo sam imao sve svoje prijatelje, sve djevojke, sve ljubavi šapatom skrivene u dnevniku moga življenja, tamo sam plakao i vrludao, tamo sam skakao i glupirao se, tamo sam obitavao poznavajući se po prvi puta ,.- licem u lice…