05

ponedjeljak

veljača

2018

Al' adin



Prikaz jednog prijateljstva-



Nebrojeno puta bio je slomljen.
To mu je i bila sudbina; prelaziti iz ruke u ruku, iz situacije u situaciju.
Najviše su mu stradavale noge.
Iako je bio branitelj gradova, dvoraca i lijepih djeva, nitko ga nije zvao Astijanaks. To ime zaslužio je drugi.
Al' adin bio je nebrojeno puta slomljen.
Imao je i družicu u tim svojim avanturama. O, da. Yasmina, cvijet Istoka.
Sa i bez šminke. To mi je otkrio kada se jednom vratio sa svojih silnih putovanja. Da postoje dvije sestre. A samo je jedna bila njegova Yasmin.
Kako nije znao u koju se zapravo zaljubio, a one su bile vrlo slične, zvao ih je jednostavno; Yasmina sa šminkom i Yasmina bez šminke.
Broda nije imao, već dugo, otkako sam ga ja osobno upoznao. Ni vjerne posade. I sam se pitam kako je uopće onda odlazio na svoja znamenita putovanja.
Vjerojatno je to bilo prije nego što sam ga upoznao. Obično tako biva. Legenda i znamenit glas ponekad oforme nečiji karakter i bez da je ta osoba u tome sudjelovala. In person.
Mislim da je Al' adin postao to što jest onog trena kada je ušao u moj život. Prije našeg upoznavanja, ne znam što je bio.
Nikad nije progovorio o tome.
Kako nije znao koja je od dvije sestre njegova Yasmin, povelo se i pitanje njegovog pravog identiteta. Pada li to sumnja na Al ' adina?
Kako to da veliki Aladin ne prepoznaje svoju ljubljenu, osim naravno, ako on nije pravi Aladin. Dugo me morila ta sumnja.
Sada, na kraju njegovih vječnih avantura, dok sjedi još jednom 'pokrpan' ( a sve se više vraća slomljen nego zdrav- valjda zbog nakupljenih godina),
Ponekad se jako zagledam u njega.
Pod kapom i dalje onaj nedefinirani smiješak; ludosti i mašte.
Ono što nisam ja – to si ustvari ti, - jednom mi je rekao.
Ne mogu to drugačije pojmiti nego ovako kako sam zapisao.
No počnimo od početka.
Odakle je došao? – svi znamo odakle je došao onaj Aladin iz priča. S Istoka.
Ali ovaj Al ' adin preda mnom, nije došao s Istoka. Bar ne direktno, jer sam ga ja upoznao na jednom drugom, sasvim konkretnom mjestu.
U gradu Ninu. Kraj Zadra. Starom kraljevskom gradu, kako i priliči velikanima. Al ' adin je u moj život ušetao jedno popodne prije 5 godina i od tada mogu reći da dijelimo krov.
Pozvao sam ga da pođe sa mnom na put, nešto južnije, a kako je on volio putovati, prihvatio je to objeručke. Dok smo napuštali zidine Nina, nije se ni okrenuo. Takav je, mislim bio u svemu.
Kada sam ga jednog dana upitao, odakle je došao; samo mi je razočarano odgovorio;
- Čekaj, našao si me u Ninu, zar ne? – i ti svejedno i dalje pitaš odakle sam došao.-
- Dobro,- prestao sam ga to pitati.
Taj dio puta od njegove prave domovine do Nina, stavit ću pod njegova legendarna putovanja i ne pitati ga više.
Što više pišem ovu priču, shvaćam da sam pun rupa bez konkretnih odgovora. Evo, ni Yasminino podrijetlo nisam do kraja zgotovio.
Ponukan da Aladinu nađem odgovarajuće društvo, pustio sam glas put Dalekog Istoka i ušao u trag Yasmini, njegovoj vjernoj družici.
Kako je sada on živio sa mnom, htio sam da i ona dođe. Jer moja palača je velika i dovoljna za sve moje ljude. Nisam Aladina pitao što misli o tome već sam ga doveo pred gotov čin. Može se reći da sam mu radio iza leđa.
Yasminini tadašnji skrbnici javili su mi se iz Beograda, s našeg Istoka. Tamo se nalazila Yasmina. Njeni skrbnici, ako ih tako uopće mogu nazvati, ponudili su mi neku vrst otkupnine, koju bih ja morao platiti za nju, stoga bi naziv otmičari, banditi ili lopovi više odgovarao tim ljudima u Beogradu. No, bila je princeza, bila je Al' adinova družica i naposljetku, bila je karika koja nedostaje u cijeloj ovoj priči. Ništa nisam rekao Al ' adinu. Platio sam otkupninu/miraz i princeza Yasmina sa svojom svitom, bi mi javljeno, napusti Beograd i krene put Splita.
Nakon 14 dana putovanja, pojavila se pred mojom palačom u pratnji 6 lijepih djevojaka. To su njene družice, shvatio sam i odmah se našao u neprilici. Htio sam samo nju- u najboljoj namjeri – a sada Aladinu moram ponuditi čitav harem ljepotica i još vjerovati u njegovu 'krepost.
Jer Yasmina je bila znamenita po svojoj ljepoti i plesu, ali da tek vidite ostale djevojke! Mislim da je, ruku na srce, Al ' adin jedini koji se u više navrata mogao pohvaliti takvim haremskim iskušenjima – baš zato je i Al' adin!
Stoga sam pomislio da mu ova nepredviđena situacija neće predstavljati problem. I nije predstavljala. Dok nije ugledao Yasminu. I njenu sestru.
Tu se javila moja prva i posljednja sumnja u njegov pravi identitet kao Al' adina, kada je odlučio da će Yasminu i njenu sestru, koja joj je ličila kao jaje jajetu, zvati Yasmina sa šminkom i Yasmina bez šminke.
- Ali to je suludo- bunio sam se ja – ne mogu obje biti Yasmin, uostalom jedna sigurno ima svoje osobno ime koje nije Yasmin!-
-Koja?- zapita me Al ' adin.
-Pa, kako da ja to znam. To bi ti trebao znati-
-Pa, znam. – kaže on kao da se totalno razumije u situaciju. – Jedna je Yasmina sa šminkom, a jedna bez šminke.-
I to je to. To je bilo njegovo objašnjenje.
Onako kako istočnjaci objašnjavaju stvari zapadnjacima – bez da ih uopće razumijemo.
- Dobro. A ostale djevojke iz njene pratnje, da li su i one sve Yasmin?-
-Ne, one imaju svoja imena. One ne sliče Yasmini.-
Mislim da sam tada shvatio ili bar bio na rubu shvaćanja istočnjaka; jedna ili dvije. Zar je to bitno, dok ime odgovara, sve je u redu.
Pogledao sam ga onako kako se samo pravi muškarci pogledaju. Više nikada nisam posumnjao u njegov identitet.
Nebrojeno puta bio je slomljen.
I sada isto.
Ali za razliku od prijašnjih saniranja kada me požurivao da ga izliječim i odmah po ozdravljenju nestajao u novu avanturu; sada mu se nije žurilo.
To je bilo očito.
Kada sam ga pitao o tome, odgovorio mi je
- Sada me više ne trebaju toliko kao prije-
- Tko to?-
-Oni, zbog kojih i idem u svoje avanture- toliko puno toga bilo je rečeno ovim riječima. Možda i jedan cijeli život opisan.
Kao i svi velikani, Al' adin je bio škrt na riječima, a jak na djelima. Za razliku od mene koji sam puno 'mlio', a malo radio. Upravo zato je i priroda namjestila da ja pišem o njemu, a ne on o meni.
Najkomičniji trenutak našeg prijateljstva bio je onaj kada se u Ninu pojavio stranac, nalik dobrostojećem moreplovcu, fino krojene robe sa tamnim brcima i crnim šeširom te tvrdio da je Aladinov brat. To je bilo dovoljno da ga prihvatimo kao njegovog brata. Aladin nije ništa rekao na sve te događaje, no, kada mu je nakon nekog vremena provedenog u mojoj palači, brat skončao na čudan i za nas još uvijek nepoznat način (jedno jutro našli smo samo njegove cipele fino složene kraj odaja gdje je spavao)- Aladin se nije prestajao smijati cijeli dan. Čudni su ti ljudi, bez imalo kolegijalnosti.

Aladina vežu mnoga prijateljstva, mislim da je naše bilo posebno.

Široke hlače nalik dimijama s okomitim crtama u pasu su držala dva nabijena pištolja, od istog materijala izvezena košulja sa širokim ovratnikom i trokutastim šeširom sa urezanim prednjim obrubom. Sve u tonu, sve u boji, kao neki gusarski kicoš iz 18. Stoljeća. Kažem gusar, jer što ga više gledam, više vidim gusara nego nekog lika s Istoka.
Pa ako ga jednog dana i shvatimo kao nekoga tko je samo u prolazu prihvatio ulogu Aladina, čin toga nepoznatog gusara, smatrat ćemo izuzetno hrabrim.


Mojim kćerima i njihovoj omiljenoj igrački, maloj gusarskoj figuri, Aladinu. -.

Avin, djevojčica koja je tražila vjetar

O malom rođendanu i velikoj avanturi….


Kada se onako hodajući, uhvatite kako gledate u zemlju pod vašim nogama, ne oklijevajte.
Spustite se bliže zemlji, čučnite, sjednite ili legnite…vidjet ćete travke izbliza, mrave, boju zemlje, miris osjetiti – to je mali svijet.
Ne napuštajte ga, osim ako morate, a opet isto tako kada ga napuštate, činite to samo kako biste se opet vratili njemu.
I tako odlazak-povratak, odlazak-povratak i jednog dana bit ćete spremni da čujete priču o malom rođendanu.

UVOD U PRIČU O DJEVOJČICI KOJA JE SLAVILA ROĐENDAN A ZVALA SE AVIN.

Mala djevojčica slavila je rođendan prvi puta van svoje kuće. Odlučila je da to bude jedan lijepi, šumski proplanak u podnožju velike planine. Na rođendan su bili pozvani svi njeni prijatelji iz vrtića, rođaci, djed i baka, tata i mama. Baš mama je obukla djevojčicu za taj dan – tako lijepo; mala haljina, žute sandale i špangice raznih boja u kosi. Bio je krasan ljetni dan i veoma toplo.
Tata je slikao djecu na rođendanu, baka je dignula svoju unuku i stisnula je jako, jako, a djed je donio tortu na stol. Mama je upalila svjećice – zar je važno koliko ih je bilo? – u malom svijetu brojevi ne vrijede puno.
Djevojčica se zvala Avin. Sjedila je za okruglim stolom ispred torte s upaljenim svjećicama. Jedna njena prijateljica krasno kaže;
-Hajde Avin, zaželi želju pa puhni i ugasi svjećice- sigurno će ti se želja ispuniti!
Djevojčica Avin nestrpljivo pogleda oko sebe, uvjeri se da su svi tu i zaklopi oči. U mraku je vidjela prekrasnu biciklu kako postaje sve veća i veća, baš onu koju je s tatom toliko puta vidjela u izlogu jedne trgovine. Stop! Bicikla je sada bila taman za njenu veličinu, prestala je rasti. Avin otvori oči (to je to - to je moja želja) pomisli u sebi i udahne puno zraka kako bi ugasila svjećice.

Dan je bio sunčan i topao, posve miran, stoga je nalet vjetra svakoga iznenadio.
Odjednom je zapuhalo, samo za kratko i ugasilo svjećice na torti. Puf! I drugi put se to dogodilo; baš kad se djevojčica spremala puhati.

-O vjetre, vjetre – tata se nasmije veselo i ponovno pripali svjećice – Treća sreća! -vikne veselo neka djevojčica i svi to ponove jer im se sviđalo.
Avin se spremi…..kad…puf!- opet vjetar prohuja i ugasi svjećice. Nevjerojatno!
Bicikla koju je toliko željela, sad je bila sve manja i manja, toliko mala da je djevojčica više nije mogla voziti – želja joj se neće ispuniti jer je vjetar umjesto nje ugasio svijeće. Znači tako, pomisli Avin u sebi. Okrene se prema šumi i planini koja je izranjala iza nje. – idem pitati vjetar zašto je to učinio – kaže Avin
-Što je vjetar učinio? – upita jedna njena mala prijateljica.
-Ugasio svijeće na mojoj rođendanskoj torti bez da me pitao-
Nisam ugasila svjećice ja nego vjetar, a opet tko zna što je vjetar zaželio, moju biciklu sigurno nije.

Avin ostane otvorenih usta. Nije mogla vjerovati.
-Idem –
-Pa kuda?- upita je opet njena mala prijateljica
-Idem pitati vjetar….-



PRVO POGLAVLJE : VODA

Djevojčica Avin odmakla je već daleko od rođendanske zabave. Svojim malim, ali odlučnim koracima, hrabro je grabila put planine. Trebalo je naći vjetar. Prvo je zašla u malu dolinu koja se spuštala sve niže i niže, a šum vode postade sve jači i jači. To mora da je rijeka, pomisli Avin. Ali kako je glasna, ta rijeka! Djevojčica je došla do obale rijeke koja i nije bila baš toliko velika kako se činila, ali je strašno šumila; djevojčica je morala začepiti uši s rukama dok je promatrala bijelu vodu kako teče.
-O rijeko, zašto si tako glasna!- poviče djevojčica, a voda joj odgovori;
-Mala djevojčice jako sam tužna, eto to je. Glasna sam jer sam tužna.-
-A zašto si tužna, rijeko – ponovo upita djevojčica.
- Moja sudbina je moja priča, a moja priča je nesretna; meni se jako sviđa Vjetar, gospodar ove planine, no on me ne vidi jer samo juri uokolo. Glasna sam jer želim da me on vidi i čuje, ali uzalud, on samo prohuja i nestane.-
-Znači stvaraš buku da privučeš pažnju- potvrdi Avin i priđe bliže rijeci
-Baš i ja vjetar tražim ,a gdje ga mogu naći?-
-On živi na vrhu ove planine, tamo ga možeš naći; - rijeka se sada smirila i znatiželjno upitala djevojčicu; - a tko si ti i zašto tražiš vjetar?-
-Zovem se Avin i tražim vjetar da ga pitam zašto je ugasio svjećice na mojoj rođendanskoj torti – rijeka na spomen vjetra samo blago zatreperi ;
-ah, nesmotren ti je on i nestašan….
Djevojčica je bila odlučna
-Neka mi on to sam kaže, zato ga idem naći. I ne brini se rijeko, kad ga nađem, reći ću mu za tebe – djevojčica Avin namigne rijeci kao da je s njom napravila tajni dogovor, a voda se sva zavrti i zapjeni pa veselo nastavi teći
-Zbogom rijeko,- pozdravi Avin
-Zbogom draga djevojčice i sretno u potrazi za vjetrom-.


DRUGO POGLAVLJE: ZEMLJA

Djevojčica je nastavila hodati, put se sada penjao uzbrdo. Malo se umorila pa je stala. Nije htjela razmišljati koliko još ima do vrha planine jer se sjetila tatinih riječi; kad putuješ nije važno koliko je dugačak put već što na tom putu možeš vidjeti i osjetiti.
Zato djevojčica Avin počne gledati oko sebe. Ali ajoj! Kakav nered. Šuma u kojoj se nalazila, bila je polomljena, stabla su bila razbacana, sve je izgledalo naopako.
-Što se ovdje dogodilo!?- djevojčica glasno vikne, a stablo male breze, lijepo vitko drvo; jedino koje je ostalo u šumi čitavo, odgovori;
-Zlo i naopako- kratko reče stablo breze.
-Tko je to rekao?- upita djevojčica i okrene se po šumi
-Ja sam to rekla. Ja. Juhu, tu sam –malo stablo breze njihalo se ispred djevojčice.

- Mala brezo!-
-Ah, priđi bliže pa ću ti ispričati što se tu sve dogodilo, draga djevojčice,-Avin se primakne maloj brezi, a ova počne pričati;
-Tužna je moja priča….-
-Opet tužna priča!- prekine je djevojčica i sjeti se rijeke
-Moja priča može biti i vesela i radosna, isto tako, ako se sjetim princa Vatre….
-Princ Vatre?-
-Da, jako mi je drago biti s njim- veselo odgovori breza i nastavi – No kada to vjetar sazna, sjuri se ovuda i razbaca sva stabla po šumi. Samo mene ne dira- završi mala breza.
-A zašto tebe ne dira?-
-Zato što mu se sviđam….-sramežljivo kaže mala breza
- I sve ovo radi vjetar jer je ljubomoran na vas dvoje. Ne smije to raditi!- kaže djevojčica odlučno.
-Znam ali on je silan i gospodar ove planine i nitko ga ne može zaustaviti-kaže mala breza.
-Ja ću ga zaustaviti- djevojčica joj namigne veselo.
-A kako ti je ime, hrabra djevojčice – zadivljeno je upita mala breza.
-Ime mi je Avin i danas slavim svoj rođendan. Tražim vjetar da ga upitam neke stvari.
-Ako ga sretneš reci mu da se ne ljuti na mene-
-Hoću mala brezo i ništa ne brini-
Avin! – povikne mala breza dok se djevojčica udaljavala
-Želim ti sretan rođendan!- i cijela šuma uokolo breze počne se savijati i plesati ples radosti i veselja.
Mala djevojčica nije mogla vjerovati.
Dugo je stajala i gledala, sve dok se nije sjetila da mora poći dalje.
Mahnula je šumi i maloj brezi i krenula uzbrdo.




TREĆE POGLAVLJE: VATRA


Djevojčica se nakon nekog vremena popela vrlo visoko. Bilo joj je hladno jer je na toj visini vladao hladni, planinski zrak. Kada bi se barem malo mogla ugrijati negdje…
pogledala je oko sebe i potražila sklonište gdje će se skloniti i malo odmoriti. Blizu nje, u velikoj stijeni, ona ugleda špilju. Ušla je unutra u rupu, ali gle čuda, tamo nije vladao mrak već je bilo lijepo osvijetljeno. U središtu male špilje gorjela je vatrica i nije bilo nikoga. Suha drva su bila poslagana odmah kraj ognjišta. Kako je bilo lijepo i toplo, djevojčica se primakne vatrici i pruži ruke da ih malo zagrije. Tada začuje glas; -Tko to stiže kod mene?-
-Tko je to?- upita djevojčica. Vatra je tiho pucketala i nikoga osim nje i Avin nije bilo u špilji. –Stavi drvo na vatru pa ću ti postaviti jednu zagonetku – kaže nevidljivi glas. Avin uzme suho drvo i baci ga u vatru. Vatra se poveća, zapucketa i kao da kaže;
-Ah, sad je već bolje…a ti, mala djevojčice, otkuda ti dolaziš i koje ti je ime?-
-Ja se zovem Avin i tražim vjetar-
-A što će ti taj silnik veliki?- odgovori vatra
– Nešto ga imam pitati.- djevojčica mu kratko kaže.
-Kad smo već kod pitanja odgovori mi molim te na zagonetku- vatra se primakne djevojčici i ona osjeti kako joj obrazi gore, zato korakne malo unazad jer bolje je biti korak dalje od vatre nego korak preblizu, sjetila se maminih riječi.
-Dakle zagonetka glasi; kako će vatra prići drvu, a da ga ne zapali?-upita je vatra. – Pa ne znam. Nikako, sad sam bacila drvo u vatru i ono se zapalilo. To je nemoguće.- vatra se odjednom promjeni i postane jako mala
-Ah, kao što je nemoguća i moja ljubav prema maloj brezi. Hvala ti djevojčice na pomoći, no kao što vidiš meni nema pomoći,…-
- Sigurno postoji način- djevojčica tužno odgovori, a vatra započne svoju priču;
-Ja sam princ vatre i sklanjam se ovako od silnog vjetra, jer se on jako ljuti na mene i na malu brezu. Kada bi me vidio, sigurno bi me ugasio. Ovdje u špilji sam
siguran od vjetra, ali taj ljubomorko nikako da me prestane proganjati…-završi svoju priču princ vatre.
-I tvoja priča je tužna, - kaže djevojčica- kao i sve priče koje sam do sada čula-.
-Tužna priča nije uvijek loša priča- princ vatre veselo zapucketa- Rado bih te ispratio do vjetra, ali ako izađem…- vatra se smanji.
-Ništa ne brini- djevojčica Avin je bila jako hrabra- kada nađem vjetar, reći ću mu za tebe.
Vatra se malo uskomeša
- Nema meni pomoći, jer ako me vjetar i pusti na miru, opet mi ostaje zagonetka koju mi ni ti mala djevojčice nisi pomogla riješiti. No ne brini, se kao što vidiš, nemam kuda ići pa po cijele dane mogu razmišljati o zagonetki.-
Avin nije znala odgovor, bila je mala. Samo mala djevojčica što se penje na vrh planine da nađe vjetar. Pozdravila je princa vatre i izašla iz špilje.


ČETVRTO POGLAVLJE: ZRAK

Mala djevojčica Avin uskoro je stigla na vrh planine. Uf, što se umorila, ali joj barem više nije bilo hladno jer se zagrijala dok je hodala. Osvrnula se oko sebe, kakav pogled! Vidjela je u daljini šumu, livadu i male točkice na njoj…, pa to su bili ljudi na njenoj rođendanskoj zabavi. Kako je visoko!
No sada mora potražiti vjetar. Gledala je i gledala no nije ga vidjela. Pa i kako će kad je on samo zrak što juri uokolo. Ali ga je zato osjetila. Brr…- opet joj je bilo hladno, vjetar je došao.
-Tko si ti mala djevojčice što se penješ na vrh moje planine?- začuo se silan glas u zraku.
Da li da mu kažem ili ne, tako je umišljen!- ljutito pomisli djevojčica i hrabro istupi pred njega.
-Neki se tebe boje, a neki opet ne!-
- Oho, to je neka zagonetka mala djevojčice?
- Ne, to nije zagonetka, to je ono što si ti; silan vjetar kojeg se mnogi boje, a kojeg neki i vole.
Vjetar se malo smiri i utihne.- Djevojčice, ispričaj mi sve.-
Djevojčica je vjetru sve rekla; o rijeci, kako ona šumi zbog njega, a on nju ne vidi, rekla mu je i za malu brezu i srušenu šumu, rekla mu je na kraju i za Princa vatre koji se skriva u špilji.
Vjetar je sve to slušao i svako malo bi frknuo zrak uokolo sebe tako da se njena kosa dizala i spuštala kao da je netko suši fenom.
-Ma daj, ne mogu vjerovati, znači zato ona rijeka tako šumi.-kaže vjetar.
-Da i moraš pomoći princu vatre da riješi zagonetku.
-Koju zagonetku?
-Kako da priđe maloj brezi, a da je ne zapali svojom vatrom.
-Hm, to je nerješivo, zato breza i vatra ne mogu biti zajedno- zločesto se nasmije vjetar.
-Ne, oni se tebe boje jer rušiš stabla i gasiš vatru.
-Pa da, ja sam silan…- važno kaže vjetar.
- To znam, a sada mi reci zašto si ti takav?
-Pa zato što…- počne vjetar, no odmah se raspuše- zašto bih ja to tebi rekao!?
- Zato što moraš nekome reći- djevojčica odlučno kaže.
-Neću.
- Možda si baš zato ljut i silovit jer to držiš u sebi.
- Nisam ljut!- drekne vjetar, a djevojčici odleti cipelica s noge.
- Dobro, možda sam u zadnje vrijeme malo…ljut- ipak prizna vjetar i pričeka da djevojčica obuće cipelicu.
-Ljut sam jer me nitko ne voli… i nitko se ne voli igrati sa mnom.
-Ima netko…
-Tko?
-Pa rijeka, zar si zaboravio?
-Stvarno, da? To je tako lijepo.- vjetar se raznježi i pretvori se u mali vjetrić, lahor.
-Da, bio sam ljubomoran na brezu i na princa vatre, zato sam ih svuda tražio i puhao.-
-Aha!, -zaključi mala djevojčica- sada znam zašto si ugasio svjećice na mojoj rođendanskoj torti
-Tko ja?-
-Da, ti. Sigurno si mislio da je to princ vatre pa si jurio uokolo i gasio svaku vatru na koju si naišao.-
Vjetar je to potvrdio, obećao je da se više neće ljutiti na brezu i princa vatre i da će im čak i pomoći riješiti zagonetku kako da budu zajedno. Sada se osjećao puno bolje i više nije bio onako silan i ljut pa reče;
- Otići ću malo poslije do rijeke….moram joj reći nešto…-zrak nema boju, no mala djevojčica kao da je vidjela crvenilo na vjetrovitim obrazima.
Sretna i zadovoljna što je riješila stvari sa vjetrom, djevojčica se spremala da se vrati dole, kad je vjetar upita;
-Nisam te stigao pitati no kako ti je ime djevojčice i zašto si se popela ovdje na planinu?-
-Ja se zovem Avin i na put sam krenula da te nešto pitam. Ali sada sam to saznala i sretna sam zbog toga. A i sretna sam zbog tebe, rijeke, breze i princa vatre. Sve je lijepo završilo – zaključi djevojčica Avin.
-Zahvaljujući tebi, ti si vrlo hrabra i dobra djevojčica, moram ti priznati-vjetar je zagrli svojim nježnim lahorom i podigne malo u zrak.
-Mogu li te nešto zamoliti-upita djevojčica vjetar, sada kada su postali dobri prijatelji
-Samo reci, sve ću ti ispuniti-reče vjetar
-Ja bih htjela da ti….(ostatak nismo čuli)- djevojčica tiho šapne vjetru i to ostade njihova tajna.



EPILOG

Mala djevojčica slavila je svoj rođendan. Nakon povratka s planine svi su je dočekali i okupili se oko nje. Imala im je puno toga za ispričati. Mama je zagrlila Avin i posjela je na stolicu ispred torte.
-Kako je prošlo putovanje, zlato?- upita tata.
-Bilo je lijepo, put je bio dugačak, ali vrlo zanimljiv. I što je najvažnije, našla sam vjetar.-
-Stvarno?- upita tata i pripali joj svjećice na torti još jednom.
-Hajde puhni da napokon jedemo- javila se mala djevojčica, prijateljica od Avin.
Naša slavljenica pogleda u zapaljene svijeće, spremila se i puf!....-lagani vjetrić projuri i ugasi rođendanske svjećice.
Ne opet, svi se uhvate za glavu, ne vjerujući što se dogodilo, jedino se mala djevojčica Avin nasmije, tako veselo i od srca da je svima smijeh odmah došao na lica i svi su se još dugo smijali. Smijali su se a nisu znali njenu tajnu; ona je pozvala vjetar da joj dođe na rođendan, a on naravno, ne može odoljeti a da ne ugasi vatru.
A njena želja; bicikla? – naravno da ju je dobila. O tome neka razmišljaju veliki.

A zagonetka; kako spojiti vatru i stablo? - e, o tome će razmišljati mali…..

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.